Razgovor o knjigama Janisa Varufakisa u Klubu – knjižari Giardini 2
Europa kolonizra ljude koji žive na njenom teritoriju
• U utorak 7. svibnja u 19 sati u prostorima Kluba – knjižare Giardini 2 u sklopu programa Naša Europa: perspektive poratnih generacija, Andrea Matošević i Ivan Sršen, nakladnik i urednik izdavačke kuće Sandorf razgovarali su o knjigama Janisa Varufakisa, jednog od najpoznatijih svjetskih ekonomista poznatog po žestokim kritikama ekonomije Europske unije. Programom se otvorio i Tjedan Sandorfa u Klubu – knjižari Giardini 2. Za vrijeme njegova trajanja posjetitelji će se moći upoznati s najnovijim knjigama ove ugledne izdavačke kuće, a kupcima su ponuđeni i značajni klupski popusti, na starija izdanja i do 50%.
Janis Varufakis karizmatični je grčki ekonomist i političar. Doktorirao je na Sveučilištu u Essexu, predavao na nekoliko sveučilišta u Velikoj Britaniji, Austriji, Belgiji, SAD‑u i Grčkoj. Napisao je više knjiga iz područja ekonomije, a u našoj javnosti postao je poznatiji u periodu Grčke krize kada je obnašao dužnost grčkog ministra financija. Iz stranke Syriza istupio je kada je premijer Alexis Tsipras pokleknuo u pregovorima s predstavnicima 
Europske unije predvođenima njemačkim ministrom financija Schäubleom. Sada profesor ekonomije na Atenskom sveučilištu, Varufakis je želeći pružiti „realističnu nadu svojoj zemlji“, ove godine pokrenuo novu političku stanku. Za svoju zemlju Varufakis sugerira restrukturiranje duga, smanjenje poreza, i osnivanje javnog društva zaduženog za upravljanje dugom klijenata banaka i zaštitu klijenata prezaduženih zbog nekretnina.
Aktualnost teme vezane za ekonomsku krizu koje nije pošteđena ni Hrvatska, privukla je brojni auditorij kojem se uvodnom rječju obratila direktorica sajma Sa(n)jam knjige u Istri i idejna začetnica kluba Magdalena Vodopija. Nakon nje Ivan Sršen i Andrea Matošević, vršnjaci, obojica rođeni krajem 1970.-ih, osvrnuli su se na perspektive svoje generacije, generacije koja je intelektualno produktivna nekih dvadesetak kreativnih godina, ali koja nije sigurna kako će izgledati sljedećih dvadesetak u kojima bi trebali iznjedriti svoja najzrelija intelektualna dostignuća. Kakve su, s obzirom na političke i ekonomske okolnosti, perspektive budućih generacija? Mogu li se one nadati? U Europi jača populizam, liberalna agenda preuzela je većinu nacionalnih i nadnacionalnih politika i za mladog čovjeka, koji želi zamisliti budućnost, nazire se perspektiva sustezanja i trpljenja uz premalo solidarnosti i empatije. Sršen je na to dodao kako ne može odoljeti da ne spomene knjigu „Halo Bing – Intervju s Maxom Bunkerom“ autorom kultnog stripa „Alan Ford“, s kojim su on i kolegica Antonija Radić razgovarali o fenomenu tog stripa uz koji su odrastale generacije na ovim prostorima, a čiji je crni humor i kapitalistički modus operandi – jači tlači slabijeg aktualniji nego ikad.
Janus Varufakis nudi tumačenje problema i to je bio jedan od razloga da se u Sandorfu, kojem kao nakladniku i nije u fokusu ekonomska literatura, odluče objaviti njegove knjige. Prva knjiga čiji su prijevod izdali 2015. „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“ postala je instant publicistički bestseler koji je izazvao čitateljske reakcije u vidu pisama podrške. Čitatelji su u Varufakisu prepoznali razumljivu ekonomsko-političku logiku usmjerenu na boljitak običnog čovjeka, radnika srednjeg sloja.
Varufakis ima kritičara i s lijeve i s desne strane političkog spektra, a njegova aktualnost još je veća imamo li na umu približavanje Izbora za Europski parlament, trećih na koje mi u Hrvatskoj izlazimo. Biramo predstavnike za Europski parlament, a zapravo većina našeg stanovništva ne zna puno o politici i ekonomiji Europske unije. Građanima uglavnom nejasnu svrhu izbora i ulogu zastupnika, sumnju u želju i moć da se zauzmu za njihov boljitak te težnju isključivo vlastitoj koristi najbolje ilustrira cinična dosjetka: „Glasajte za mene, vama će biti isto, ali meni će biti bolje!“ Pojam „proeuropski“ također se rascijepio u značenju: za ljevicu pojam sve više poprima negativne konotacije, a za desnicu pojam je eksluzivistički i implicira podržavanje krupnog kapitala. Sršen je naglasio kako ne zna kolika je u takvom okružju realna snaga Varufakisova pokreta, ali kao zanimljivost je istaknuo kako je to jedina stranka koja je odlučila kandidirati se u zemljama u kojima nije domicilna pa će tako hrvatski filozof i politički aktivist Srećko Horvat biti kandidat u Njemačkoj, što je, smatra Sršen, korak naprijed prema integrativnoj ideji i zajedničkoj budućnosti i perspektivi Europske unije.
U knjizi „Trpite ono što morate?“ kombinirajući oštar analitički um, humanistička načela i praktičnu racionalnost, Varufakis dekonstruira poslijeratni ekonomsko-politički sustav, uvodeći nas iza kulisa velikih makijavelističkih igara u kojima je konstatnta vječito nadigravanje sudionika. Od Bretton Wooodsa preko Nixonova šoka do recentne krize eura, s osvrtima na događaje koji su im prethodili i s vizijom moguće budućnosti, knjiga predstavlja pogled na Europsku uniju koja klizi prema mogućem raspadu dok se predstavnici neoliberalizma nameću kao arbitri „normalnosti“, uvijek, dakako, na štetu slabijih i siromašnijih. Varufakis predlaže rješenje krize konkretnim i ostvarivim strategijama za rješavanje bankarske krize, krize duga, krize investiranja i socijalne krize. Na Sršenovo pitanje kako je vidio ovu knjigu, Matošević je odgovorio kako je knjiga izazov za čitatelja laika. Tko nije ekonomist teško može razumijeti sve analize, odnose deficita i suficita, diončko tržište, ali kontekstualizirano možemo razumijeti uzročno-posljedične povezanosti, zaključio je Matošević i osvrnuvši se na svoje početne poteškoće u razumijevanju Varufakisove kompleksne ekonomske terminologije, povukao literarnu paralelu uspoređujući svoj čitateljski angažman s intelektualnim naporima Musilova junaka gojenca Törlesa suočenog s filozofijom Immanuela Kanta. Istaknuo je pritom važnost učenja i potrebu da čovjek bude otvoren i za područja koja nisu njegova struka kako bi dobio širu sliku svijeta. Prisjetio se i talijanskog filozofa Antonija Gramscija i njegovih tvrdnji kako povijest pušta u nama nebrojeno puno tragova kroz obitelj, zajednicu, obrazovanje… Polje interpretacije povijesti konstantno se otvara, a inventar moramo napraviti sami i pritom neprekidno učiti. Izlet u publicistiku koja nije njegova domicilna primjer je za takvo postupanje sa svijetom u kojem živimo. Varufakis je, dodao je Matošević, socijalno osvješteni ekonomist, što je zapravo jedini ispravni pristup, imamo li na umu etimologiju riječi ekonomija (oikos – kuća, nomos – zakon).
No što je s Europom? Koliko je opterećena različitim socijalnim i ekonomskim stanjem svojih zemalja, koliko je oprećena povijesnim balastima? Može li Europska unija kao takva opstati? Varufakis piše o Europi kao o kolonijalnoj sili, no danas ona to nije u vanjskoj nego u unutarnjoj politici. Europa kolonizra ljude koji žive na njenom teritoriju. Evidentna je zapetljanost u hegemoniju iz koje nema izlaza. Tako pojedinac i ne mora biti zadužen, ali ako je zadužena njegova zemlja i on je zadužen kao član zajednice. Osim toga, Europa je postala izrazito malodušan kontinent u krizi sebe same. Europa to više nije njezina povijest, koliko je to njezina birokracija. Postoji samo birokratski akt ujedinjene Europe, a ujedinjena Europa ne postoji. Problem Europe je također i treniranje moći na slabijima. Europa je, smatra Varufakis, ako je istinski željela spasiti Grčku, trebala odustati od dijela dugova, slično kako se nakon Drugog svijetskog rata oprostio dio duga Njemačkoj, čime je omogućen njezin napredak ili kako je SFRJ oprostila 100% duga Bugarskoj. Solidarnost je ono što je potrebno, a čega nema, solidarnost je postala prazna riječ i čini se da svijet od Hladnog rata nije bio bliže svom uništenju. Vode se zakulisne političke igre, a političari znaju što čine i čine to namjerno.
U knjizi „Ima li ovdje odraslih?“ riječ je o Grčkoj krizi i političarima koji su znali što treba činiti kako bi se stvari pokrenule s mrtve točke, no nisu činili ništa. Europski establišment, čvrsto povezan s mainstream medijima, prikazao je uspon Syrize kao uspon izrazito lijeve ideologije nespremne za suočavanje s vlastim propustima i odgovornostima, što je sažela predsjednica MMF‑a Christine Lagarde u svojoj izjavi da se pregovori ne mogu nastaviti bez „odraslih ljudi“. Varufakisu je preostalo jedino razotkriti taj svijet i rasvijetliti okolnosti pod kojima promjena nije bila moguća. Grčka je primjer neposlušnog člana koji je kažnjen i gurnut u stranu. U svijetlu te činjenice, istaknuo je Sršen, vidljivo je da Europa već ide na dva kolosjeka: za Njemačku ona funkcionira kao tržište rada i ideja, a za Grčku kao tutor i njenim građanima ne nudi ništa.
Andrea Matošević na kraju se zapitao moraju li mlađe generacije patiti zbog odluka očeva i djedova i ne bi li trebalo uvesti barem analitčku kategoriju generacijske odgovornosti te pohvalio inicijatve mladih ljudi poput šesnaestogodišnje švedske aktivistice Grete Thunberg koja se zalaže za borbu protiv klimatskih promjena.
Nakon Matoševićeva i Sršenova izlaganja uslijedila su pitanja iz publike, komentari Varufakisovih ekonomskih terorija i usporedbe društveno-političke i ekonomske situacije bivšeg socijalističkog sustava sa današnjim.
Tekst Dušanka BABIĆ
Fotografije arhiva Kluba-knjižare Giardini 2
