“Buje? Buje!” – predstavljanje knjige fotografija i pjesama

19.06.2019.

U sklo­pu osmog izda­nja Festivala istro­mle­tač­kog narje­čja ( Festival dell’Istroveneto), odnos­no umjet­nič­ke mani­fes­ta­ci­je koja je ute­me­lje­na sa svr­hom oču­va­nja i pro­mi­ca­nja jezi­ka zajed­nič­kog autoh­to­nom sta­nov­niš­tvu na podru­čju biv­še Mletačke Republike podi­je­lje­nom na tri današ­nje drža­ve (Hrvatska, Slovenija i Italija), u buj­skoj kaza­liš­noj dvo­ra­ni odr­ža­no je pred­stav­lja­nje knji­ge auto­ra Slađana Dragojevića i Valtera Turčinovića nazva­ne “Buje? Buje!”.

Ova knji­ga, u nak­la­di Pučkog otvo­re­nog uči­li­šta Buje, zajed­nič­ko je dje­lo dvo­ji­ce auto­ra, od kojih je jedan foto­graf, a dru­gi pjes­nik. Projekt je zapo­čet poma­lo iz šale, ali i iz ljut­nje zbog zapu­šte­nos­ti sta­ro­ga gra­da Buja. Na kra­ju je dovr­šen iz lju­ba­vi pre­ma svo­me gra­du. Pjesme su, kako se i pri­li­či, pisa­ne na istro­mle­tač­ko­me idi­omu, i sva­ka je nadah­nu­ta jed­nim deta­ljem snim­lje­nim na foto­gra­fi­ja­ma, što nas i pri­je lis­ta­nja ovog vri­jed­nog dje­la stav­lja pred dvoj­bu je li moć­ni­ja riječ ili sli­ka? Možemo citi­ra­ti dvi­je naj­slav­ni­je reče­ni­ce za to veza­ne: “U počet­ku bija­še riječ” i “Slika vri­je­di više od tisu­ću rije­či”. Dva ele­men­ta koji čine knji­gu, odnos­no foto­gra­fi­je, te pje­sme koje su tim foto­gra­fi­ja­ma nadah­nu­te, podjed­na­ko oda­ju počast “star­cu na bri­je­gu”, kako bi pjes­nik nazvao sta­ri dio gra­da Buja. U ovoj knji­zi se foto­gra­fi­ja­ma može pri­pi­sa­ti pojam sta­tič­nos­ti i monu­men­tal­nos­ti jer nema lju­di u kadru, dok pje­sme svo­jom nepre­ten­ci­oz­noš­ću i lju­baz­noš­ću odra­ža­va­ju čis­tu bit ljud­ske pri­ro­de sta­nov­ni­ka ovog lije­pog gra­da na brijegu.

Predstavljanje je orga­ni­zi­ra­lo Pučko otvo­re­no uči­li­šte Grada Buja, a pro­gram je vodi­la Marianna Jelicich Buić koja je ujed­no i ured­ni­ca knji­ge, te idej­na začet­ni­ca samog fes­ti­va­la. Večer je zapo­če­la pro­jek­ci­jom crno bije­le diapo­ra­me sas­tav­lje­ne od foto­gra­fi­ja, čita­nih sti­ho­va iz knji­ge “Buje? Buje!”, glaz­bom buj­skog kan­ta­uto­ra Vladimira Kuzmana te video snim­ka­ma s buj­skog glav­nog trga, a pred­stav­lja­nju je pret­ho­dio obi­la­zak kroz loka­ci­je na koji­ma su foto­gra­fi­je snim­lje­ne, u druš­tvu dvo­ji­ce umjet­ni­ka nazvan “Su par le vie con le foto e poesie”. O knji­zi su govo­ri­li i auto­ri pred­go­vo­ra knji­ge, Norma Acquavita za tali­jan­sku ver­zi­ju koja je bila usre­do­to­če­na pre­tež­no na Turčinovićevu poezi­ju i Eugen Borkovsky za hrvat­ski pred­go­vor koji je bio više usmje­ren na vizu­al­ni dio knjige.

Predsjednica Zajednice Talijana Buja Norma Acquavita je istak­la u svo­me osvr­tu: “U sva­ko­me sti­hu nje­go­vih pje­sa­ma mogu se per­ci­pi­ra­ti dubo­ki osje­ća­ji koje pjes­nik izra­ža­va pre­ma svo­me rod­nom gra­du, nje­go­vim Bujama, jer su zapi­sa­ni perom srca.” Naglasila je da je knji­ga nas­ta­la slu­čaj­nom igrom zapo­če­tom na Facebooku gdje je sva­koj foto­gra­fi­ji Slađana Dragovevića koja je pred­stav­lja­la neki arhi­tek­ton­ski, umjet­nič­ki, povi­jes­ni detalj Buja pjes­nik Valter Turčinović posve­ći­vao jed­nu pje­smu. Opisujući foto­gra­fi­ju te sje­ća­nja i osje­ća­je koje je u nje­mu pobu­di­la, stva­ra­ju­ći rime na har­mo­nič­no muzi­kal­nom lokal­nom narje­čju, Turčinović je iska­zao dubo­ku pove­za­nost i lju­bav pre­ma svo­me zavi­ča­ju, ape­li­ra­ju­ći ujed­no na oču­va­nje istro­mle­tač­kog narje­čja kao važ­nog ele­men­ta jezič­nog, kul­tur­nog i naci­onal­nog iden­ti­te­ta za budu­će generacije.

Eugen Borkovsky je istak­nuo da je ovoj knji­zi kojom su auto­ri zadu­ži­li Buje pret­ho­di­la izlož­ba foto­gra­fi­ja i poezi­ja, te izra­da dija­po­ra­me, te zaklju­čio da nakon vođe­ne šet­nje nikad više neće pogled na Bujske uli­ce biti isti jer će sva­ki obi­čan, sva­kod­nev­ni detalj popri­mi­ti auru moti­va. Osvrćući se na likov­ni dio knji­ge, Borkovsky je rekao da umjet­nik kom­po­zi­ci­ju poje­di­ne foto­gra­fi­je pos­ti­že izbo­rom i ras­po­re­dom deta­lja, te nagla­sio da su odli­ke ovog pro­jek­ta kon­cep­tu­alan pris­tup i medi­ta­tiv­no likov­no pro­miš­lja­nje. “Iako temat­ski pri­mi­re­ni, rado­vi odi­šu snaž­nom ener­gi­jom pos­tig­nu­tom tona­li­te­ti­ma crno-bije­log ras­po­na, i tek pokat­kad, dis­ci­pli­ni­ra­nim kolo­rom. Iz boga­te ponu­de gra­da, autor zna­lač­ki iza­bi­re deta­lje, povr­ši­ne, moti­ve i tek­s­tu­re sce­na, koje u nje­go­vom objek­ti­vu mije­nja­ju kva­li­ta­tiv­nu vri­jed­nost: od poz­na­tog pos­ta­ju goto­vo ezo­te­rič­ni, kao da skri­va­ju neku taj­nu. Sve sek­ven­ce karak­te­ri­zi­ra vre­meš­nost. Suncem izbi­je­lje­ni kišom opra­ni por­tu­ni, zido­vi, grbo­vi, pro­zo­ri, podo­vi, kao da evo­ci­ra­ju zaus­tav­lje­no vri­je­me na rubu urba­nog i ruralnog.”

Turčinovičeva poezi­ja, u kojoj je publi­ka u nadah­nu­toj inter­pre­ta­ci­ji auto­ra više puta tije­kom veče­ri uži­va­la, odi­še doma­ćom atmo­sfe­rom, odnos­no miri­som tople kruš­ne baki­ne peći, dobro­tom, nika­ko naiv­noš­ću, nego dobro­hot­nim pro­vin­cij­skim humo­rom, a pje­smom nazva­nom “Omagio a Slađo” (Homaž Slađi) je pred­sta­vio dru­gog suauto­ra knji­ge, odnos­no Dragojevića.

Inženjer foto­gra­fi­je Slađan Dragojević pojas­nio je nas­lov knji­ge, odnos­no nje­zi­no pori­jek­lo gdje upit­nik ozna­ča­va zago­net­ku pre­poz­na­va­nja moti­va pri­ka­za­nog na foto­gra­fi­ji objav­lje­noj na druš­tve­noj mre­ži ili obra­ća­nje oso­bi koja je samo doš­la u Buje, dok usklič­nik koji sli­je­di ozna­ča­va žite­lja Buja. Dragojević je na počet­ku ovog pro­jek­ta želio izra­zi­ti što je nega­tiv­no, što ga je sme­ta­lo i što je tre­ba­lo popra­vi­ti u gra­du Buje, a zavr­šio je tako što je ste­kao novog pri­ja­te­lja, Valtera Turčinovića te nagla­sio kako je to je za nje­ga naj­ve­će pos­tig­nu­će ove knji­ge koja je ima­la jako težak put do svo­je­ga tiskanja.

Večer je glaz­bom uljep­šao duet kojeg čine mla­de slo­ven­ske glaz­be­ni­ce Simona Kropec i Lucija Šorn, te vrs­ni aus­trij­ski violin­ski maj­stor Wolfhart Schuster.

Projekt je pro­ve­den zahva­lju­ju­ći finan­cij­skom dopri­no­su Grada Buja kojeg je pred­stav­ljao gra­do­na­čel­nik Fabrizio Visintin, Talijanske Unije u čije su ime bili nazoč­ni Maurizio Tremul, Marin Covra i Giuseppina Rajko, te Istarske župa­ni­je – Odjela za kul­tu­ru čiji je pro­čel­nik Vladimir Torbica čes­ti­tao umjet­ni­ci­ma te je zavr­šio svo­je krat­ko obra­ća­nje reče­ni­com svo­je­ga dje­da Tonija: “Ako se želi, onda se i može.”

Tekst Marko ŠORGO

Fotografije Lidija KUHAR