– Večerašnja tribina se zove “Ususret trećem desetljeću Rojca s novim Planom upravljanja” i organizira se u okviru projekta GRAD(imo) Rojc koji je Savez udruga Rojca u suradnji s Gradom Pula aplicirao na natječaje Europskog socijalnog fonda. Jedna od aktivnosti u tom projektu je i izrada novog plana upravljanja, a danas ćemo objasniti kako smo i prije svega zašto to zamislili, kazala je Dušica Radojčić na tribini održanoj u srijedu, 12. lipnja u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc.

Težnja za nekakvom samoorganizacijom u Rojcu i za razvojem postoji oduvijek. Otkad su prve udruge ušle u Rojc negdje polovinom i krajem 90-ih godina do danas uvijek je postojalo nastojanje za povezivanjem unutar samog Rojca i nekim oblicima samoorganizacije. Tako je u početku postojalo malo i veliko vijeće za komunikaciju s Gradom i to je 2008. godine rezultiralo osnivanjem Koordinacije kao tijelo koje čine predstavnici Grada Pule i predstavnici udruga korisnica prostora u Rojcu u podjednakom broju.

– Imamo dakle 11 godina iskustva u djelovanju Koordinacije koje je pokazalo sve prednosti takvog sudioničkog modela upravljanja javnim dobrom kao što je zgrada Društvenog centra Rojc, ali i mnoge mane tog modela upravljanja. Postoje i drugi centri u Hrvatskoj koji su slični Rojcu i koji žele primijeniti naš model koji je zbilja inovativan. Mi smo svi navikli da javnim dobrima upravljaju gradske, općinske ili državne vlasti, međutim ono što nedostaje je promocija participativnih modela koji daju bolje rezultate. Kada se korisnici javnih dobara kao što je ova zgrada uključe u postupke odlučivanja onda na drugačiji način shvaćaju i vlastiti odnos prema tom dobru, kazala je Radojčić.

Ti sudionički modeli upravljanja nisu naročito popularni zbog toga što vlasti nije u interesu da svoju moć odlučivanja dijeli sa korisnicima ili građanima iako svaki novi zakonski propis na tom području ide ka poboljšanju mogućnosti javnosti da se uključi u sudjelovanje. Kada se to primjeni u praksi onda se ti postupci uključivanja lažiraju. Znači da se svi participativni procesi rade zbog toga što su zakonska obaveza, a vrlo malo se zapravo dopušta ljudima da iznesu svoje prijedloge ili da se njihovi inputi na bilo koji način uključe u konačnu odluku. Ljudi već u naprijed imaju predrasudu prema tim postupcima uključivanja u odlučivanje jer misle da je to samo alibi za unaprijed donesenu odluku.

– Mi smo si dali taj težak zadatak da razbijemo tu predrasudu. Nema puno primjera u našoj zemlji postupaka u kojima je zaista dana mogućnost ljudima da sudjeluju u odlučivanju o nečemu. Naš je zadatak težak zbog toga što ljudi – s obzirom da smo dosta korumpirana država – misle da kada se na takav nekakav postupak objavi, da se obično radi o tome da onaj koji vodi taj postupak ostvaruje neke osobne interese ili se misli da je odluka već unaprijed donesena ili da će takvim postupkom izgubiti neka do tada stečena prava. Meni se čini da je jedan od razloga relativno malog odaziva na ovu tribinu negdje u ovim mogućnostima i obrazloženjima koje sam dala zbog čega ljudi ne sudjeluju u takvim postupcima. Naime, viši stupanj demokracije u kojem građani mogu odlučivati zahtjeva i građanski aktivizam – dakle to ne može nitko drugi osim korisnika koji imaju neki interes u tom području. Mi smo u Rojcu postigli relativno puno, postali smo primjer koji se u našoj zemlji slijedi i koji se prepričava i izvan granica Hrvatske, ali ovo sigurno nije završna faza. Ja bih ju nazvala prijelaznom fazom jer Rojc može puno bolje. Mi možemo podići od standarda života do zajedničkog odlučivanja o strateškom-razvojnim pravcima u Rojcu što se trenutno ne događa zbog toga što nema tko. U Rojcu postoje pojedinačne udruge, postoji SUR koji na žalost nema nadležnost niti može primijeniti niti ima resurse i sredstva da bi primijenio nekakve razvojne ideje stoga nam je nužno i sudjelovanje Grada Pule. Imamo relativne sreće zbog toga što smo u cijelom ovom postupku imali podršku grada i to je za Hrvatsku neobično jer neki naši kolege iz drugih centara u Hrvatskoj nisu imali tu sreću. Imamo i sreću da Rojc za osnovno održavanje ima proračunsko financiranje gdje Upravni odjel za kulturu svake godine odvaja otprilike 1,1 milijun kuna. Nismo nezahvalni i smatramo da je to dobra stvar jer nam to omogućava da zgrada funkcionira. No zajednički se prostori minimalno održavaju te se u njih minimalno investira pa to nije ni blizu dovoljno da bi se riješili svi problemi koje u Rojcu imamo. Mi koji smo iz Pule znamo i iz recentnih novinskih članaka kako se novac puno veći od tih 1,1 milijun kuna troši za stvari koje možda imaju manje korisnika nego Rojc tako da mislim da imamo puno pravo u budućnosti očekivati da se za Rojc izdvajaju i neka veća sredstva, kazala je Radojčić koja je od 2008. godine predsjednica Koordinacije Društvenog centra Rojc.

Na ovoj su tribini htjeli predstaviti kako su zamislili izradu plana upravljanja. Namjera je bila da to bune plan koji će napraviti samo stručnjaci pa su angažirali Institut za političku ekologiju iz Zagreba, čija je predstavnica Jelena Miloš bila prisutna na tribini. Uz nju prisutna je bila i Ledu Sutlović, doktorandicu na Odsjeku za političke znanosti Sveučilišta u Beču.

– Mi nismo izmislili sudioničko upravljanje, to su modeli koji su postojali daleko prije i mi smo zapravo samo slijedili jedan val koji se pojavio prije desetak godina. Dakle već prije deset godina je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva financirala projekte koji su se ticali istraživanja sudioničkih modela upravljanja društveno kulturnim centrima. Već 2010. – 2011. godine smo provodili jedan takav projekt u Rojcu. Projekt GRAD(imo) Rojc ima isti cilj. U natječaju je pisalo da se osnažuju ti sudionički modeli u DC-ima i sad je u tijeku još jedan novi natječaj, opet Europski socijalni fond s istom temom. To znači da se iz nekog razloga sudioničko upravljanje u kulturi potiče s namjerom, kazala je Radojčić i dala riječ Ledi Sutlović.

– Sudjelovala sam u istraživanju kojeg je provela zaklada Kultura nova čija su tema bili novi modeli sudioničkog upravljanja u kulturi u Hrvatskoj. Za početak bih počela s uvođenjem teorijskih koncepata koji su nužni za uspostavu sudioničkog upravljanja. Bitno je kazati da sudioničko upravljanje u kulturi predstavlja novu i slabo obrađenu temu i zbog toga je ono u okviru zakladinog istraživanja smješteno unutar šireg razumijevanja sudioničkih pristupa upravljanju neovisno o području primjene, kazala je Sutlović.

Glavnu točku predstavlja razmatranje odnosa između sudioničkog upravljanja i suvremenih karakteristika demokracije. Istraživanje polazi od navedenih koncepata i teze da javno upravljanje u suvremenim uvjetima tržišne utakmice ne uspijeva adekvatno odgovoriti na stalne društvene promjene i izazove, međutim oni koji to uspijevaju su suvremeni društveni pokreti i njihove organizacije koje kroz kreiranje različitih inovativnih upravljačkih modela nastoje popuniti te demokratske praznine. Ne postoji jedinstven recept za uspostavu sudioničkog upravljanja već izbor ovisi o nizu elemenata. Neki od njih su veličina prostora, broj organizacija koje koriste taj prostor, potpora javnog sektora, kulturna raznolikost lokalne zajednice te povjerenje dionika samog procesa. Glavni koncept takvih upravljačkih pristupa je emancipacija i davanje glasa društvenim skupinama koje nemaju ravnopravnu poziciju niti pristup donošenju odluka u kulturnoj politici i zbog toga svaki pokušaj uspostave sudioničkog upravljanja treba imati u vidu nejednake odnose moći.

– Neka pitanja koja smo mi u tom istraživanju postavili su o kojoj participaciji govorimo, koji su instrumenti paradigme sudjelovanja u kulturnim politikama, kako participacija doprinosi debatama o demokratizaciji kulture te što kulturni radnici očekuju od kulturnih politika koje su orijentirane ka participaciji. Primjeri prakse sudioničkog upravljanja se u prvom redu pojavljuju oko pitanja povezanih s upravljanjem javnih resursa. To nas dovodi u vezu s propustima i neuspjesima predstavničke demokracije. U tim uvjetima institucionalne praznine vidimo rast različitih oblika društvenih i političkih organizacija koje okupljaju različite vrste društvenih aktera. Raste inicijativa koje uključuju participaciju neprofesionalaca u kulturnim politikama čini pokušaj odgovora i kompenzacije za krizu legitimiteta reprezentativne demokracije i zapravo rastućeg nepovjerenja u javne institucije. Vidimo da sudioničko upravljanje prvenstveno postaje korektiv neuspjesima demokracije. Reorganizacija upravljanja kroz participativne prakse podrazumijeva nehijerarhijske forme interakcije između publike, javnih i civilno-društvenih aktera, a takve promjene dovode do razumijevanja kulture kao zajedničkog resursa i pozicioniraju prakticiranje kulture unutar zajedničke perspektive, kazala je Sutlović.

Sudioničko upravljanje se usko nadovezuje na ideju kulturne demokracije i podrazumijeva uvažavanje različitosti i kulturnih prava, ali također smatra da se to isto mora proširiti na sudjelovanje u donošenju odluka koje čini najviši mogući stupanj aktivnog djelovanja. Taj najviši mogući stupanj može se postići bilo u smislu stvaranja procesa ili programskih odabira.

– Kada govorimo o nedostacima demokracije korektiv proizlazi iz teorije deliberativne demokracije koja je imala najjači utjecaj na stvaranje koncepta sudioničkog upravljanja i njena osnovna teza je revitalizirati demokraciju i javni interes utemeljen na participaciji građana i građanki kroz javnu raspravu. Također je tu ideja da bi upravo raspravljački pristupi kolektivnim odlukama u uvjetima sukoba donijeli bolje odluke od konvencionalnih načina vođenja politike. Pritom je također i pretpostavka da će odluke koje proizlaze iz takvog načina odlučivanja i upravljanja biti legitimnije i razumnije, efektivnije i politički održivije. Sudionički model upravljanja podrazumijeva i proces davanja ovlasti i osnaživanja, što je jako bitno, svih uključenih za zajedničko donošenje odluka. Bitnu komponentu čini razina kompetencije građana, njihovo osnaživanje i izgradnja kapaciteta kao i procjena utjecaja takvog upravljanja na pružanje usluga, socijalne jednakosti i političku zastupljenost. Pojedinci se osnažuju kroz proces sudjelovanja te taj proces doprinosi njihovom intelektualnom i emotivnom razvoju. Pritom je pitanje komunikacijskih vještina ključno jer takvo upravljanje samo po sebi ima malo smisla ako građani nisu kompetentni ili osnaženi, kazala je Sutlović.

Naime, iskustva sudioničkog upravljanja zemalja u razvoju su pokazala da i ljudi koji su laici, ako dovoljno osnaženi, mogu s visokom razinom kompetencije sudjelovati u upravljanju. Participativno iskustvo samo po sebi može imati transformativan i stimulativan utjecaj i na privatne živote i također može pozitivno utjecati i na zajednicu i potaknuti ljude da se više bave javnim i političkim pitanjima. Pored osnaživanja važnu stavku čini i razvoj široke i transparentne razmjene znanja i informacija, a cilj je stvaranje odnosa temeljenih na povjerenju i reciprocitetu.

– Bitno je istaknuti da sudioničko upravljanje uključuje mogućnost angažmana pojedinaca i organizacija koje se nalaze van institucija vlasti kroz političke mreže i institucionalne aranžmane i utoliko takva vrsta upravljanja označava promjenu i prijelaz iz dominantno profesionalnih i ekspertnih upravljačkih praksi u aktivnosti građana koje se najčešće odvijaju u organizacijama civilnog društva. Tu sada dolazimo do nedostataka takvog upravljanja i tu je u prvom redu bitno istaknuti pitanje motivacije i interesa. Ni jedan angažman nije bez troškova makar onih vremenskih pa većina ljudi ima malo interesa za sudjelovanje ukoliko troškovi angažmana prelaze mogućnost dobrobiti ili dobiti. Lokalno stanovništvo može biti skeptično za ulaganje svog vremena u takve procese. Možemo izdvojiti nekoliko novih perspektiva glede sudioničkog upravljanja. Prva je potreba da se iskoristi institucionalna praznina koju predstavnička vlas propušta adresirati. Druga je stupanj do kojeg su građani sposobni smisleno sudjelovati u procesu donošenja odluka. Treća je sposobnost da se poboljšaju usluge i društvena jednakost. Konačno, iako građani mogu sudjelovati i sudioničko upravljanje može unaprijediti demokratsko donošenje odluka i učinkovito pružanje usluga ono mora biti jako pažljivo organizirano, facilitirano i čak kultivirano i njegovano i zapravo iako nudi velika obećanja takvo upravljanje je kompliciran i nesiguran posao i prije svega proces koji traži jako planiranje unaprijed, zaključila je Sutlović.

– U kontekstu današnjih nejednakosti i podjela sudjelovanje u kulturi postaje važan instrument kulturne politike i utoliko je prepoznat od različitih međunarodnih organizacija zato što potiče razvoj tolerancije i povjerenja, izgradnju uključivog društva kroz razvoj kulturne demokracije, poštivanja raznolikosti i jednakog pristupa kulturnim resursima. Sudioničko upravljanje u kulturi predstavlja pomak od pasivnog prema najvišem mogućem stupnju aktivnog sudjelovanja i tako postaje alatom za pozitivne društvene promjene. U našem kontekstu se pojam sudioničkog upravljanja također može svrstati u nedostatke demokracije i u prvom redu je obilježeno velikom nejednakošću između institucionalnog i izvan institucionalnog kulturnog sektora koji je prvenstveno vidljiv u nedostatku prostora za rad i upravo se kod nas takav nedostatak pokazao kao poticaj za organiziranje platforme i zagovaranje takvog oblika upravljanja. Po istraživanju provedenom 2016. pokazalo se da u Hrvatskoj čak 40% organizacija nema stalni prostor za rad, a pri tome postoje također prostori koji su javni i neiskorišteni. Zbog takvog konteksta u Hrvatskoj imamo te novo-nastajuće kulturne centre u sedam gradova, a to su: Zagreb, Čakovec, Karlovac, Dubrovnik, Split, Rijeka i Pula, kazala je Sutlović koja je te teorijske koncepte ilustrirala kroz dva slučaja koji po svom obimu nisu ni blizu Rojcu, ali su zanimljivi jer mogu predstaviti neke druge strane ovakvog načina upravljanja, a to su: Društveni centar u Čakovcu i Mala scena Hrvatskog doma u Karlovcu.

– U ovom trenutku izgleda potpuno nemoguće da Rojcom upravljaju samo udruge, ali u teoriji bi to i bilo moguće zato što mislim da nema nikoga koji bi s njim znao upravljati bolje od samih korisnika. Ali u ovoj fazi moramo učiniti korak naprijed. Imali smo Koordinaciju koja donosi neke odluke, a čine ju tri predstavnika iz Rojca koji za to već deset godina ne primaju nikakvu naknadu. Kada imate tijelo koje na volonterskoj bazi donosi tako važne odluke onda svi moramo biti svjesni da nema dovoljno vremena i kapaciteta. Jednostavno nemamo vremena da bi se bavili razvojem Rojca i zato smo iskoristili mogućnost ESF-a da si postavimo pitanje kako se i na koji način razvijati, pa bih sada predala riječ Jeleni da nam opiše kako je zamišljen taj proces izrade novog plana upravljanja, kazala je Radojčić i dala riječ Jeleni Miloš.

– Što se tiče procesa formirana je grupa predstavnika grada i udruga Rojca s ciljem da se donese plan upravljanja uz podršku IPE-a. Mi na to gledamo kao na participativan i konstruktivan proces i osobno na to ne gledam kao na nešto što je novo. Čini mi se da kroz cijeli niz godina postoji podloga i elementi koji su već u nekom stanju participativnog upravljanja poput zajedničkih prostora kakav je ovaj u kojem se sad nalazimo. Ljudi su išli na razna studijska putovanja i proučavali drugačije modele upravljanja, a isto tako su se radili konkretni prijedlozi, publikacije oko plana upravljanja, zajednički programi itd. Ono što je bitno je da u procesu sudjeluje Grad Pula s namjerom da se zajedno nađe učinkovitiji model upravljanja na obostranu korist i uz sudjelovanje korisnika. Za strateški razvoj netko se s time treba baviti cijelo vrijeme, a ne samo volonterski i kada stigne – dakle, potreban je jedan subjekt kome bi to bila temeljna djelatnost. Benefit bi bio da se odluke donose i izvršavaju brže uz transparentno upravljanje, jasnu podjelu odgovornosti i jasan model uključivanja korisnika u odlučivanje, kazala je Miloš i dodala da je Koordinacija sada samo savjetodavno tijelo te da odluke donosi pročelnica za kulturu Grada Pule, no da se to može i promijeniti putem institucionalizacije koja bi donijela dobrobit na više polja.

– Što se tiče samog plana upravljanja i zašto se on radi, ono što je smo mi detektirali je da bi trebalo definirati koji su nam zajednički ciljevi. Treba početi od onoga što već postoji – dakle opis stanja: što želimo poboljšati i unaprijediti te što je dobro. Zatim treba utvrditi djelatnost tog upravljačkog tijela, njegovu strukturu i odgovornosti i modele uključivanja s obzirom na ulogu korisnika. Što se plana rada tiče on treba proizaći organski, dakle ne biti nametnut. Jedna od bitnijih stavki tog plana je razgovor s dionicima, rad radne grupe na temelju kojeg će se dati prvi prijedlog modela na jesen. Nakon tih razgovora i rada radne grupe i proučavanja različitih tehničkih aspekata želimo skupiti feedback putem rasprava na tribinama. Nakon toga ide predstavljanje nacrta, a potom usvajanje. Kada govorimo o zajedničkim ciljevima trebamo utvrditi koji su i tu sigurno postoje različita očekivanja koje treba uvažiti i doći do nekog rješenja. Drugo pitanje je što bi bio predmet upravljanja – koji bi bio njegov djelokrug. Da li je to samo održavanje zgrade, da li je to korištenje ili dodjela prostora, koordinacija zajedničkih prostora, zajedničkih programa… Zatim koja su nam sve tijela potrebna te koja bi bila uloga korisnika. S jedne je strane bitno uključiti što više korisnika i time će se dobiti i kvalitetniji model, a s druge strane mi se čini da forsiranje prevelike razine sudjelovanja može biti kontraproduktivno u smislu stvaranja tromosti i nefunkcionalne strukture. To su dakle pitanja kako zapravo formatirati ulogu korisnika – da li organizirati, sekcije, vijeće korisnika, kako stvoriti okvir koji će poticati zajedničku odgovornost i kako stvoriti bolje komunikacijske i informacijske kanale. Odnosno da li su nam ovi postojeći komunikacijski kanali dostatni i da li se koriste u dovoljnoj mjeri, kazala je Miloš i spomenula korisne primjere koji bi mogli poslužiti DC-u Rojc kao što su zagrebački Pogon i drugi primjeri i iz inozemstva s napomenom da se oni ne trebaju preslikavati već da se iskoriste dijelovi modela koji odgovaraju slučaju Rojca.

Tekst Boris VINCEK

Fotografije Marino JURCAN