Otvorena izložba Branka Ružića „Jedinstvena sinteza forme“ u Gradskoj galeriji Labin

24.06.2019.

Izložba Branka Ružića „Jedinstvena sin­te­za for­me“ otvo­re­na je u petak, 21. lip­nja u Gradskoj gale­ri­ji Labin.

Povodom otva­ra­nja izlož­be ovog veli­ka­na hrvat­skog kipar­stva i sli­kar­stva, Tea Bičić, vodi­te­lji­ca pro­gra­ma Gradske gale­ri­je Labin, pože­ljev­ši dobro­doš­li­cu svi­ma pri­sut­ni­ma, istak­nu­la je kako Gradska gale­ri­ja Labin s ponos­nom ima pri­li­ku pred­sta­vi­ti labin­skoj publi­ci i svim posje­ti­te­lji­ma rezul­tat još jed­ne uspješ­ne surad­nje s povjes­ni­čar­kom umjet­nos­ti Brankom Arh.

Nakon uvod­nih rije­či Tee Bičić, o izlož­bi je govo­ri­la Branka Arh, povjes­ni­čar­ka umjet­nos­ti i kus­to­si­ca izlož­be, koja je u svo­jem obra­ća­nju publi­ci istak­nu­la kako je Ružić bio umjet­nik geni­jal­nog duha i izu­zet­ne osob­nos­ti, koji je svo­jim dje­lom dao ogro­man dopri­nos hrvat­skoj umjet­nos­ti Moderne. Odabirom rado­va za labin­sku izlož­bu, Branka Arh, nas­to­ja­la je posje­ti­te­lji­ma izlož­be otvo­ri­ti put pre­ma razu­mi­je­va­nju kipar­ske i sli­kar­ske mis­li Branka Ružića.

„Ružić je odba­cio tra­di­ci­onal­na pra­vi­la obli­ko­va­nja u skul­p­tu­ri i zami­je­nio je plas­ti­ku pra­vi­li­ma i rje­še­nji­ma koja su neko­nven­ci­onal­na i čes­to neo­če­ki­va­na. Radove nas­ta­le sre­di­nom 90-ih Ružić je već naru­še­na zdrav­lja stva­rao u podat­nom, lakom novin­skom papi­ru i tim je, naiz­gled banal­nim, potroš­nim mate­ri­ja­lom bra­nio svo­je umjet­nič­ko i svo­je ljud­sko dos­to­jans­tvo i duhov­nost. Ružić sli­kar – u sli­kar­stvu je pri­mje­nji­vao ista pra­vi­la i pos­tup­ke kao u skul­p­tu­ri. To su pos­tup­ci saži­ma­nja i reduk­ci­je, a u jed­noj sli­ci zapra­vo gle­da­mo nje­go­vu skul­p­tu­ru. Najmanje što danas za Ružića može­mo uči­ni­ti je omo­gu­ći­ti komu­ni­ka­ci­ju s novim nara­šta­ji­ma, omo­gu­ći­ti im da razu­mi­ju nje­gov način raz­miš­lja­nja, a ova labin­ska izlož­ba čini upra­vo to“, rek­la je Branka Arh.

Prisutnu publi­ku u ime Grada Labina poz­dra­vio je gra­do­na­čel­nik Valter Glavičić, koji je izlož­bu pro­gla­sio otvo­re­nom, istak­nuv­ši kako je Labin grad koji odu­vi­jek ima poseb­nu vezu s umjetnošću.

Na labin­skoj izlož­bi mogu se vidje­ti Ružićevi rado­vi nas­ta­li od kra­ja pede­se­tih i počet­ka šez­de­se­tih, pa do polo­vi­ce deve­de­se­tih godi­na. Predstavljena je raz­no­vr­s­nost nje­go­va svi­je­ta (figu­re, por­tre­ti, sku­pi­ne lju­di), nje­go­ve skul­p­tu­re (u drvu, bron­ci, bakre­nom limu, kaši­ra­nom papi­ru) i nje­go­ve sli­ke (ulja na plat­nu, gva­še­vi na papi­ru) u koji­ma se mogu išči­ta­ti goto­vo sve stil­ske sas­tav­ni­ce nje­go­ve jedins­tve­ne moder­nis­tič­ke izra­žaj­nos­ti. Izloženi rado­vi dio su Ružićeve dona­ci­je Galeriji umjet­ni­na Grada Slavonskog Broda u čijem sas­ta­vu od 2004. dje­lu­je Galerija Ružić u kojoj je smje­šte­na isto­ime­na Zbirka od pre­ko četi­ris­to dje­la (naj­ve­ći dio nje­go­va opu­sa, tris­to­ti­njak sli­ka i skul­p­tu­ra iz svih raz­dob­lja nje­go­va umjet­nič­kog stvaralaštva).

Izložba „Jedinstvena sin­te­za for­me“ u Gradskoj gale­ri­ji Labin osta­je otvo­re­na do 14. srp­nja 2019.

Branko Ružić rođen je u Slavonskom Brodu 1919. Počeo je sli­ka­ti još u gim­na­zi­ji. U tri godi­ne (1937. do 1940.) pro­mi­je­nio je neko­li­ko stu­di­ja: stro­jar­stvo, arhi­tek­tu­ru, povi­jest knji­žev­nos­ti, povi­jest umjet­nos­ti. Na zagre­bač­koj Akademiji likov­nih umjet­nos­ti stu­di­rao je kipar­stvo kod pro­fe­so­ra Ive Lozice i Frana Kršinića (1940.- 1944.). Ponuđenu „spe­ci­jal­ku” nije pri­hva­tio, radi­je je još jed­nom kre­nuo iz počet­ka: kod prof. Tomislava Krizmana stu­di­rao je gra­fi­ku (1944. – 1945.), u kla­si prof. Marina Tartaglie diplo­mi­rao je sli­kar­stvo (1948.). Godine 1951. u Vinkovcima mu je pri­re­đe­na prva samos­tal­na izlož­ba. Iste godi­ne Udruženje likov­nih umjet­ni­ka u Zagrebu dodje­lju­je mu ate­lje u Voćarskoj 76 u koje­mu je radio do svo­je smr­ti. Bavio se peda­go­škim radom, pisao o umjet­nos­ti, pri­re­dio sedam­de­se­tak samos­tal­nih izlo­ža­ba u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu. Na XXXII. Biennalu u Veneciji 1964. dodi­je­lje­na mu je nagra­da David Bright Foundation za inter­na­ci­onal­nu skul­p­tu­ru. Dobitnik je Nagrade opći­ne Rovinj (1967.,1972.), Nagrade gra­da Zagreba (1968.), Republičke nagra­de Vladimir Nazor za život­no dje­lo (1986.). Djela mu se nala­ze u broj­nim muze­ji­ma i gale­ri­ja­ma u zem­lji i u ino­zem­s­tvu. Preminuo je u Zagrebu 27. stu­de­no­ga 1997.

Priredio B. V.