Recenzija – Snježana Akrap-Sušac: „Znam gdje mi je mjesto“ (Pula, 2018.)
Zbirka priča prepunih prepunih nostalgije i romantike
• Koncept odnosa čovjeka i njegova ljubimca samo je primjer teme kojoj je moguće filozofski pristupiti u kratkim pričama od kojih se sastoji ova zbirka. Neke od njih sadrže niz poetskih elemenata pa bismo mogli reći i da se radi o pjesmama u prozi. No forma je ovdje najmanje bitna pa se radije zadržimo na sadržajno – stilskim obilježjima. Određeni se tekstovi odlikuju apsurdom i bizarnošću, no ne s plitkom željom da šokiraju čitatelja, već da ga navedu na razmišljanja o ustaljenim navikama, običajima i stavovima. Poneke igre riječima i logikom asociraju na djetinjstvo i način percepcije okoline u ranoj dobi iskrenosti i naivnosti. Takve su priče i najosobnije, a ostale više orijentirane na šire društvene pojave te se u njima kritizira postojeći sustav vrijednosti i malograđanština. Dok s jedne strane nestaju emocije, dubina spoznaje i ljepota svijeta, s druge autorica dokazuje da se poetičnim prilazom zbilji može dati niz slojevitosti značenja svakoj osobi, predmetu ili situaciji. Neke su priče, dakle, prepune nostalgije i romantike te upravo one pokazuju na koji bi način trebalo živjeti, a da se ne izgubimo u lažnom sjaju konzumerističkog raja. Osvrnut ćemo se na nekoliko uradaka koji nam svjedoče o svemu što je autorica htjela poručiti.
U priči „Idealan par“ ženski subjekt u prvom licu govori o večeri provedenoj s mužem uz nikotin, korice naranče prskane pesticidom i čips. Naime, zdravo je živjeti nezdravo, a vitamini mogu samo štetiti ljudskom rodu. Naizgled je potonja rečenica apsurdna i kontradiktorna, no ustvari nas to izokretanje uobičajenih, čak i prividno neupitnih stavova navodi na promišljanje ili raspravu. Pristup podsjeća na onaj u filmu „Ženska nevolja“ (Female Trouble, 1974.) redatelja Johna Watersa, u kojem se npr. pojavljuje žena škoja svom nećaku savjetuje da pronađe istospolnog partnera jer su, kako kaže, homoseksualci pristojni i dobri, dok je brak sa ženom dosadna i naporna institucija. Nije poanta takvoga pristupa da je istina potpuno obrnuta od onoga u što vjerujemo, ali ponekad u stavu suprotnom od ustaljenoga možemo pronaći ponešto vrijednoga sadržaja. Možda ne bismo trebali živjeti nezdravo, ali isto tako ni biti opsjednuti neporočnim stilom koji nas posve guši, a pitanje je koliko nam apsolutna strogost doista koristi. Zašto se zgražati nad kockicom čokolade? Možda nije najzdraviji izbor, ali u bezazlenim slučajevima treba slušati i svoje porive za užitkom. Nadalje, uočavamo bizarnost u tekstu „Zrcalo ne laže, ljubavi“ u kojem se trauma neznanja o tome što je uopće ljubav rješava tzv. školovanjem na kojeg ženu nagovara njezin dragi. Žena se odlučuje na samostalno istraživanje i poduku, no uspijeva zavoljeti samo voće. Na koncu i ne znamo tko ne poznaje ljubav, ali nam je jasno da smo skrenuli s „ispravne“ putanje kretanja.
Na drugačiju vrstu aberacije nailazimo u pričama poput „Moja neobična vjeroučiteljica“ i „Kap“. U prvoj navedenoj doslovno se ližu oltari velikim jezicima, a u drugoj ljudi umiru od kapi vode. Dakle, aludira se na doživljaj pojmova i sintagmi iz vizure djeteta koje još ne poznaje metafore i frazeme. Na taj nas se način navodi da razmislimo o porijeklu i motivaciji nastanka nekog izraza te se prisjetimo funkcioniranja svoga uma u najranijim godinama. Naravno, jedna od nuspojava takvoga tretmana riječi je i humor.
Za djetetov je um karakteristično i neispravno spajanje uzroka i posljedica na temelju povezanosti tih elemenata samo u vremenu i prostoru. Blaža varijanta te mentalne iluzije je stvaranje asocijacija na slučajnoj bazi, a primjer je ponuđen u priči „Smrt i televizija“. Naime, autorica govori o ocu koji bi svaki put gasio televizor kad bi se doznalo da je umro neki rođak, a program se ne bi gledao sve dok se ne obavi pokop. Čak i danas gašenje televizora izaziva jezu, no nakon te konstatacije priča ide u drugome smjeru. Televizor se više ne gasi jer je došlo doba inercije i pasivnog predavanja iluziji koju nam pružaju mediji. Nadalje, privremeno udaljavanje od ekrana više ne bi imalo svečan efekt kao nekad, nego bi izazvalo zbunjenost i pomutnju. No prvenstvena poanta je u istini da smrt bližnjih više nema težinu, nego je i ta pojava frivolna, a o tome se više govori u priči „Hoće li ga u borši donijeti?“. Na pogrebu su važne samo formalnosti – koliko je ljudi bilo prisutno – jer to navodno svjedoči o tome koliko je pokojnik bio poštovan, kao i njegova obitelj. Kremiranje i nošenje pepela u „borši“ je sramota i očito sugerira da je umrli čovjek učinio nešto loše, npr. prevario ženu, čim su ga odlučili spaliti. Tako gledaju na situaciju ljudi zatvorenoga uma, a književnica o tome piše s blagom ironijom.
Smrt je zanimljiva i kad se na nju gleda kao na administrativnu činjenicu pa ako je čovjek mrtav na papiru, nije važno što se događa u stvarnosti. O tome nam nešto više kaže priča „Ni živ ni mrtav“. S apsurdom papirologije upoznao nas je već Kafka u „Procesu“, a tu su i kojekakvi filmovi poput „Brazila“ Terryja Gilliama (1985.). Radnja započinje upadanjem kukca u pisaći stroj zbog čega dođe do pogreške u pisanju jednoga slova prezimena na nekom dokumentu pa policija uhićuje i likvidira pogrešnog čovjeka. Očito je mnogo situacija u životu kad ljudi nastradaju zbog birokratskih propusta, a djelo „Ni živ ni mrtav“ još nas jednom na to podsjeća.
No povežemo li zadnju spomenutu priču s onom o televizoru, svakako zaključujemo da vlada sve veća ravnodušnost prema tuđoj smrti, a samo na površnoj razini se odvijaju i svi ostali segmenti postojanja. U „Hrenovci“ se Akrap – Sušac osvrće na davanje komplimenata ženama, što je u suvremeno doba očito rijetko poput endemskih biljaka. Autorica ne gleda blagonaklono na cinizam kojem je sklon tzv. jači spol pa smatra da žene zaslužuju pažnju i iskaze nježnosti te poštovanja.
Međutim, ego pojedinaca je prejak, samopouzdanje se trenira bez pokrića i cilj je rasti do nebesa. U priči „Apolon i intelektualka“ govori se upravo o takvim ljudima, koji su novcem kupili privid mladosti i ljepote. Naime, književnica se ovdje kritički odnosi prema onima što novac vide kao ključnu životnu vrijednost, dok se boje prirodnog starenja i pod svaku cijenu žele izgledati privlačno. Za muškarce koji spadaju u tu kategoriju nijedna žena nije dovoljno kvalitetna roba. U ovoj priči, kao i u nekolicini drugih, autorica aktivistički pristupa temi roda i spola, s opravdano feminističkim predznakom. Premda u „Mučnini“ naizgled kritizira naivne žene podložne manipulaciji, ustvari ih žali jer bi bilo posve normalno vjerovati u ljubav. No, nažalost, krajnji oprez je očito jedino rješenje u nekim situacijama jer se u suprotnom slučaju gubi kontrola nad emocijama, a time i dostojanstvo. Dakle, ponešto je tekstova u zbirci koji govore o suvremenom dobu i njegovim izopačenim vrijednostima, grubosti, hladnoći i materijalizmu, besmislu koji nas izjeda. No emocije još uvijek možemo iskopati i nije sve svedeno na ironiju praznoga duha. To već primjećujemo i u tekstovima koji se prvenstveno odlikuju poetičnošću i romantikom, kao što je „Lopoč“. U ovoj priči muškarac više nije neprijatelj nego onaj zbog kojeg se pati, a to nije sramota. Valja ponosno i glasno plakati kad je u igri nesretna ljubav – bez straha da budemo proglašene slabima. Još nije pronađen jednostavan recept za brzo otklanjanje patnje pa je stoga ova priča puna retoričkih pitanja.
Pri kraju zbirke su „Odjeci sjećanja“, niz kratkih priča koje na nostalgičan način govore o autoričinu djetinjstvu. Isprva to djeluje kao tipičan bijeg u prošlost koja je mutna i samim time uljepšana, puna idiličnih slika. Ipak, ostavlja se dojam da se ne radi samo o glorificiranju minulih vremena, već o mogućnosti hrabrijeg pristupa životu. Taj pristup podrazumijeva primjećivanje njegove ljepote i punine, s rizikom doživljaja boli. No čini se da vrijedi svaki takav ispunjeni trenutak i da je najveći uspjeh čovjeka kad doista zna gdje mu je mjesto.
Tekst Maja Gregorović