Recenzija – Elena Ferrante: „Lažljivi život odraslih“ (Profil, 2020.)
Odrastanje, buntovništvo i nesigurnosti
• Najnoviji roman talijanske spisateljice Elene Ferrante, u izdanju Profila (2020.), ujedno i prvi nakon serijala „Genijalna prijateljica“, nestrpljivo je dočekan diljem svijeta. Iako se ne zna tko se krije iza autoričinog pseudonima, što dodatno intrigira čitatelje, radi se nesumnjivo o jednoj od najznačajnijih suvremenih spisateljica. Zanimljiva je njezina teza kako knjige jednom kad su napisane, više nemaju potrebe za svojim autorom, što treba prihvatiti i poštovati, iako je bilo nekoliko pokušaja otkrivanja njenog identiteta. Danas kad nam je posve normalno „pratiti“ javne ličnosti na društvenim mrežama i kad je kult „celebrityja“ i „influncera“ postao naša svakodnevnica, kada je granica između javnog i privatnog sve manja, Elena Ferrante predstavlja čistu suprotnost i podsjeća na neka minula vremena, kojima generacijski i sama pripada budući da je, koliko je poznato, rođena 1943. godine u Napulju.
Rodni grad Ferrante, smješten na jugu Italije, mjesto je radnje i romana „Lažljivi život odraslih“ čiji je glavni lik Giovanna, trinaestogodišnja djevojčica koja živi s roditeljima intelektualcima u gornjem dijelu grada. Giannì, kako ju zovu od milja, ima sretan, normalan život, ima roditelje kojima se divi i koje jako voli sve dok jednog trenutka jedna rečenica njezinog oca ne promijeni sve. Otac je tako šaptom rekao supruzi kako kćerka poprima naličje njegove sestre Vittorie, žene za koju je, od kad Giovanna pamti, govorio da je sinonim za ružnoću i podlost i s kojom je godinama bio u svađi.
Riječi su se duboko urezala u pamćene i proganjaju je, a došle su u onim najosjetljivijim godinama adolescencije. Iznimno je bolno za Giovannu spoznaja da je vlastiti otac smatra ružnom, a s njime se očito slaže i majka budući da mužu nije kontrirala. Je li uistinu toliko slična teti Vittoriji? Je li ružna izvana ili je ružna i kao osoba, iznutra? Pobudit će se u njoj želja da upozna tu oholu i iznimno ružnu tetu koja živi u donjem dijelu grada, onom ružnom i siromašnom, što zbog znatiželje, što zbog osvete ocu. Giovanna tako upoznaje jedan drukčiji svijet od onog na koji je navikla, zbližava se, barem privremeno, s tetom koja je uistinu karakterno teška osoba, ali istodobno iza te tvrde vanjštine, nalazi se meka, nesretna žena koja želi biti voljena od svojih bližnjih.
Teta Vittorija je ta koja ju uči da ništa nije onakvim kakvim se čini i da je dovoljno malo pažljivije promatrati svijet oko sebe kako bi se uočilo pravu sliku. Zahvaljujući njoj dolazi do spoznaje kako je svijet odraslih lažan i kako oni uče svoju djecu da su laži zabranjene, dok ih istodobno sami neprestano govore. Lažni su bili i njezini roditelji, stvarajući privid sretne obitelji koja se naposljetku urušava jer otac odlazi dugogodišnjoj ljubavnici, kućnoj prijateljici i ženi njegovog najboljeg prijatelja.
Kroz priču, dakle, pratimo Giovannino odrastanje, buntovništvo i nesigurnosti tipične za te godine sazrijevanja, prijateljstva, prve odnose s dečkima i prvo zaljubljivanje. Isprepliću se sudbine ostalih likova, kojima je Giovanna okružena, kao i teški odnosi među njima. Ulazak u svijet odraslih, kao i pokušaj da ih se razumije teški su za Giovannu koja pri tom traži sebe i svoje mjesto u tom svijetu, s određenom dozom nostalgije za bezbrižnošću djetinjstva. Hoće li ga naći, saznajte u još jednom velikom romanu Elene Ferrante.
Tekst Lorna ZIMOLO
