Razgovor s umjetnicom Mijom Miletić

Pomirila sam vlastite ideale i realnost

• Mia Miletić rođena je 1992. u Puli. Nakon ŠPUD-a, na Tekstilno-tehnološkom fakultetu završava preddiplomski studij Tekstilnog i modnog dizajna i diplomski studij Modnog dizajna. Otkad zna za sebe povodi se za osjećajem iza pupka koji joj jasno daje do znanja da se mora baviti kreativnim ispoljavanjima neunovčive energije. Cjeloživotnim ulaganjem u znanje i struku bavi se kroz razne autorske projekte ne ograničavajući se na medij. Svoj pristup svemu oblikuje radom i usavršavanjem u prostorima za suvremenu umjetnost, povijesnim muzejima, asistencijama i radionicama modne fotografije, uvijek s ljudima u koje vjeruje. Prezire životopise i portfelje, powerpoint i slične ograničene oblike koji ne mogu udomiti njene projekte. Izlagala je u galeriji Singular te grupno na GRISIAyouth-u, Festivalu Media Mediterranea, u Galeriji VN, Galeriji Karas, MMC-u Luka, HGK-u, Kinu Valli, VFF-u i dr. Trenutno živi u Parizu. S Miom smo razgovarali povodom objave njezinog najrecentnijeg projekta towel Princess.

Sve su tvoje kolekcije i tvoji radovi unikatni i ručno izrađeni, a potpisuješ ih imenom Marsolini, imenom svog slow fashion branda. Zašto inzistiraš na tom principu u svom radu?

– Vrlo nedavno pomirila sam vlastite ideale i realnost. Slow fashion brand uopće kao nazivnik mi je na neki način podsjetnik da sudjelovati ne znači biti iskren ni u kojem smislu. Koncepte sezona i kolekcija, potražnji tržišta i dijelove mašinerije koji mi nisu privlačni ne koristim. Dok sam studirala, bila sam primorana svoje ideje oformljivati oko takvih pravila, što je u meni stvaralo osjećaj bezizlaznosti. Stvaranje potražnje, konceptualno laganje, nepotrebno svjetlucavi resursi na nepotrebno mnogo ekskluzivnih načina. Ne znam gdje bih se smjestila. Ako želim pričati pričam, ne volim svojim žamorom pokrivati tišinu. Sve izrađujem sama, jer nisam dizajner, već netko tko izrazito uživa u procesu izrade i odnosu koji imamo s objektom kojem smo posvećeni. Ručno izrađeni predmet ima gotovo neprocjenjivu emotivnu vrijednost, ma što on bio. Istovremeno, ne vidim smisao u zagađivanju tržišta, pogotovo ako sam ja ta koja ima mogućnost odabira. Kad reciklirate, prepušteni ste diktatu resursa kojima raspolažete.

(Certain Features Of)

„Preart za fashion, prefashion za art“ jest obilježje koje te nerijetko prati kao umjetnicu. Svoj si rad sama podijelila u tri područja; modnu fotografiju, modni dizajn i instalacije, i svako od tih polja okupira drukčije mjesto na kulturnoj i modnoj sceni, kao i na tržištu, a oboje, radi svog lakšeg održavanja, i dalje imaju poprilično nepropusne granice. Koliki ti je to izvor frustracije i zahtjeva li to određene kompromise od tebe?

– Proces i rad na projektima koji se tiču odjevnog i mode kod mene isti su kao kad se služim ostalim umjetničkim medijima, razlikuju ih samo oči onog koji ima konzervativan pogled prema umjetnosti i mizogin pogled prema struci. Svoju sam internetsku stranicu (podjela koju spominješ) gradila sama po svojim pravilima prilagođavanja za onog koji se tamo nađe. Kategorije postoje isključivo kako bih olakšala i približila svoj rad, jer sam svjesna da estetika i vizualni jezik koje koristim nisu najjasniji svima. Ovo je moj vid kompromisa. Dok se nalazim u vakuumu između industrija. U galerijske je prostore teško dospjeti ako tema nije moda ili odjeća, ili ako vam dizajn nije dovoljno minimalistički i brutalistički nabrijan, onaj koji smijete javno voljeti i koji pritom ne vrijeđa ničiju muškost. Prostori u kojima je modu moguće uživati vrlo brzo postanu prenapučeni unovčiteljima i napušteni od ikakve esencije. Pred petnaest godina internet je izgledao kao obećavajuće mjesto za to, a sada je samo noćna mora prosječnih stilista u nastajanju. Modna fotografija s kojom se susrećemo najčešće je prije katalogna fotografija jer na njoj nema ništa modnog. Fotografija koja nam olakšava kupnju, a takva me ne zanima u doslovnom smislu. Sve je to vrlo osobno, a podjela na medije je užasno konzervativna jer ona umjetnost koja zatitra nije svodiva na medij. Primjer: Ljudi najviše reagiraju na „After (Disco Pavle)“, rad koji je formom i medijem bliži masama s izložaba, a ujedno i rad za koji vjerujem da ima najmanji naboj od svega što sam ikad napravila. Osjećaju intimu i ranjivost u tom radu, a zbog nepoznavanja medija odjevnog i mode nisu to sposobni prepoznati i u ostalim radovima.

Ono što prati tvoj rad jesu uvijek razrađeni koncepti i detaljna studioznost u istraživanjima i pripremi, kao i razrađenost u prezentaciji. Možeš li nas provesti kroz taj proces i, možda na primjeru jednog svog rada, dati pregled cijelog kreativnog i produkcijskog procesa od inicijalne misli do završnog produkta?

– Najlakše je to približiti kroz rad „NARANČASTO“, ujedno moju diplomsku kolekciju na studiju. Proces je započet lociranjem narančaste boje u svemu što je dotaklo moj internet bubble, prikupljanjem tih podataka na nancara.tumblr.com i pronalasku uzoraka koji su tamo nastali. Istraživanje mnoštva podataka i potom koncepata koji su vezani uz oranž, pretakanja njihovih energetskih formi u odjevne oblike uz teoriju i sociologiju mode te izrade samih odjevnih predmeta. Sažeto, bilo je vrlo ambiciozno pitati se zašto su rijetki odjevni predmeti koji nisu antimodni i tako općenitu stvar morati zaključiti u jedan rad. Mnogo vremena prođe prije nego se poslože konkretni oblici i novci koji su potrebni da ih se izradi. Tada su me jako morile nemogućnosti sudjelovanja i pristupa tehnologijama i strojevima za koje se očekuje da ih kao modni dizajner koristite. S vremenom se uvjerite da je i to jedan vid luksuzne laži koja definitivno nije nužna. Uostalom, neimanje stvara najbolje kreativne rezultate. Konačnu kolekciju bilo je potrebno fotografirati i prezentirati videom na točno određen način, složiti popratni portfolio. Još uvijek mislim da moj bolno dugačak i kaotičan tekst najbolje predstavlja što taj rad je. Onaj tko želi samo fotografije nije ga ionako nije spreman pokušati shvatiti.

(NARANČASTO, fotografirala SofijaSilvia)

(nancara.tumblr.com)

Kako zamišljaš idealnu prezentaciju svog rada kad govorimo o modnom dizajnu?

– Zamišljam slobodu koja dozvoljava zasebni pristup svakom projektu zauvijek. Upravo zato što se svijet mijenja i nužno je neprestano učiti, nema smisla obećati si ništa osim izbora. A catwalk je dosadan čak i za odjevnu industriju.

(gentegentian)

Kako je tekla evolucija tvog odnosa s odjećom i modom – otkad pamtiš svjestan odnos s njom te kako se taj odnos razvijao do danas?

– Sjećam se neobjašnjive tvrdoglavosti oko toga što trenutno želim imati na sebi, i koordinacije s tim što je uopće ponuđeno. Preziranja krutosti i neudobnosti trapera i bockavih džempera, nepresušivih suza kad bi mi se nešto nametnulo. Osjećaj neudobnosti u odjevnim predmetima i danas je primaran, uz razumijevanje objektivnosti neudobnosti kroz malo više rešetki. Sjećam se žalosti prerastanja, predmeta koji su me našli kroz potpunu ljubav, koordiniranja s mamom i njenim pedantnim čuvanjem. Danas mi se sve čini više općenito i apstraktno. Vrlo su rijetke stvari za koje mogu tvrditi da u njih vjerujem ili da ih držim kao pravila. Ono što znam jest da je oslobađajuće svaki put napraviti maleni iskorak iz toga u čemu se osjećamo udobno, kako bi se postepeno lišili stigma i strahova koje okolina na nas upisuje. Zato ne vjerujem u osobni stil, niti većini ljudi koji tvrde kako im odjeća nije bitna. Mizogino je, a takvi najčešće budu bolno opterećeni s time što imaju na sebi. Ljudi otpisuju odjeću banalnom, ali gotovo uvijek ju koriste kao alat kojim vam lome cjevanice. Lociranje osjećaja srama, razumijevanje priliva tuđih emocija i nesigurnosti. Odijevanje spaja sve kolektivne, individualne, klasne i političke traume, a edukacijom o odjeći obećajemo sebi budućnost. Tu sam danas.

(The Mia Mars Lookbook Project)

Što misliš o važnosti institucionalne edukacije; što ti je ona donijela i oduzela?

– Institucionalna edukacija za modu je bitna ako imate sredstava za studirati na jednom od tri najpoznatija sveučilišta na svijetu jer kroz njih dobivate zagarantiranu odskočnu dasku za zaposlenje u modnoj industriji. U suprotnom smatram ju nepotrebnim troškom vremena i novca za modele izvedbi s kojima se možda i ne slažete. Na TTF-u sam upoznala jako puno ljudi s ogromnim porivom za sudjelovanjem koji su bili željni znanja i na kraju ostali, malo je reći, razočarani. Ono neprocjenjivo što sam tamo dobila je uvod u znanje koje ću neprestano nadograđivati iz teorije i kulture mode, putem profesora Žarka Paića i Silve Kalčić. O održivoj modi iz pogleda proizvodnje, za koju sam otpočetka osjećala kao da ispravni put bavljenja ovime, saznala sam istraživanjem paralelno uz studij. To je tema koja se predstavlja kao opcija, iako je zapravo nužnost. Ne vidim smisao ikakvog rada i dičenja edukacijom ako ignoriramo stanje u kojem je svijet sada. Kako kroz sve što radimo, kako se odnosimo prema okolišu, tako i kroz oblikovanje odjeće.

Za sebe jasno kažeš da ‘nisi dio scene’. Kako komentiraš scenu (lokalnu regionalnu, tako i lokalnu nacionalnu) kao autsajderica i zašto se trudiš ne biti dio nje?

– U nemogućnosti da govorim o svima, jer nisam sa svime upoznata: Ne osjećam povezanost s politikama koje otvaraju i zatvaraju prostor kreativcima. Ne osjećam ikakav interes ili prepoznavanje, hranjenje ili istinsku zainteresiranost u institucijama i nevladinim organizacijama. Ne vjerujem u krađu pozorišta za cenzurirane ili nedovršene radove. Ne slažem se s konceptom prezentiranja svake i najmanje skice i prve ideje svake osobe na svijetu. Zato mislim da nisam dio ičeg, jer mi gotovo sve tako prilazi. Deprimira me preuzimanje generacijskog tereta propale industrije kao identiteta koji me jedini uračunava u relevantnu osobu koja se bavi umjetnošću na ovom području. Pričanje o turizmu je sada jako in, kao i neupitno glasanje za ljevicu. Najčešće nailazim na umjetnost koja mi izgleda kao ljuštura nekog zaostalog konceptualnog aktivizma, ili na takve oblike u kojima naprosto ne vidim ništa lijepo. Da se razumijemo, kao melankolik shvaćam tužno i ružno, ali ne i to da je sve tako ružno. Ali ne namjerno, nego mlakost i pristajanje, kao kritiziranje pašarete s crvenim brkovima. Kako je jedna moja draga prijateljica davno rekla, nisam zainteresirana.

Kako bi komentirala dominantan odnos javnosti i konzumenata mode prema njoj? Kako u doba ovog zaguš(l)ujućeg kapitalizma osvijestiti zanemarivanje svega što jedan odjevni predmet zapravo jest i što bi mogao biti?

– Ono što nas okružuje uvijek se odražava na nama. Vrlo često nismo svjesni koliko se naviknemo na stvari koje su stavljene pred nas, nešto što nam je izazivalo zgražanje može dugotrajnim prisustvom u vidokrugu postati ono što želimo posjedovati. Ne smatram da je odjeća u tom smislu drukčija od ostalih proizvoda, odnos njene trajnosti s fiktivnim sezonskim nije moda, već odjevna industrija. Ona globalno zapošljava ogroman broj ljudi, od kojih velika većina za svoj rad ne dobije dovoljno niti za osnovne ljudske potrebe. Od tud dolaze najjeftinije cijene za odjevne predmete, one koje uvijek nekog koštaju. Stoga, mislim da vrijednost odjeće nikad nije pala, jer su masovne industrije uvijek u potrazi za jeftinijom radnom snagom u zemljama koje su daleko od očiju i gdje se takva vrsta nepoštivanja ljudskih prava zamaskirava u pojmove poput nerazvijenosti i nekonkurentnosti. S druge strane novčića, moda. Iako to inicijalno nije bilo tako, nju se veže uz ono žensko, čime neupitno dolazi do banaliziranja fenomena. Istovremeno, jedino što možemo sa sigurnošću uvijek reći o modi jest da ju karakterizira neprestana promjena. To ne znači neprestana proizvodnja, ako modu želimo povući iz njenih renesansnih kapitalističkih korijena. Ta promjena opisuje neprestano učenje i razvijanje. Jednako kao što niti jedan odjevni predmet ne može biti apolitičan, tako ne može biti samodostatan i promatran u vakuumu, neovisan od svih nas. Sve ovisi o svemu, i samo edukacija može napraviti promjenu u našem odnosu prema odjeći. Zanemarivanje odjevnog u kurikulumu pokazuje koliko smo daleko od prihvaćanja odgovornosti za sudjelovanje u brzoj modi. Većina ne zna niti zašiti gumb, kako onda može imati ikakvo razumijevanje ili senzibilitet za sam proces izrade odjevnog predmeta, biti svjesna resursa vremena i materijala? S obzirom na to da je moda mnogo više od odjevnog, nije neobična realnost masovnog nepoznavanja i gubljenja u tome što fenomen sve otvara, ako niti baza nije svladana. Briga za odjeću je nužno uzemljenje u vrlo stvaran dio svakodnevice koji smo (relativno nedavno) zaboravili i ukinuli. Na osobnoj razini, mene takav unos pažnje u nešto čime se služimo iskreno grije.

Kako ti komuniciraš kompleksnost koju jedan odjevni predmet može sadržavati javnosti kojoj nitko nije ponudio takve mehanizme razmišljanja, kao ni svijest o tome?

– Potresno je koliko industrija propagira politiku ekskluzivnosti i luksuza svim klasnim slojevima. Takav odnos i poimanje odjeće smatram vrlo zastarjelim i u konačnici dosadnim. Odjeću treba njegovati, pohabanost prigrliti i potrgano još više otvoriti svijetu. Bacanjem i rješavanjem stvari radi pomodnih verzija minimalizma punimo kontejnere i naš organizam na kraju. Kad bi s time stali, odjevne predmete doživjeli bi kao smeće ili kao resurs koji nije u potpunosti iskorišten. Predlažem svakome suživot sa svom odjećom koju je ikad posjedovao i da se kroz „ne-rješavanje“ iste suoči s vlastitim osjećajima pripadanja/nepripadanja. Vjerujem da se može mnogo toga naučiti kroz suočavanje s time kako se želimo prezentirati i koliko patimo na razinu stopivosti. Odjevni predmeti su kompleksni i zato što sadrže jako puno slojeva značenja i mislim da je preispitivati zašto nas nešto privlači uvijek dobar početak samoedukacije. To što oni predstavljaju ovisno je o jako puno faktora, jer simbolizam i kulturološke oznake ovise o edukaciji pojedinca.

Bi li nam predstavila svoj netom završeni projekt Towel princess?

– Ponekad kreativni proces krene iz čisto mehaničke opsesije i repetitivnosti, pa iz nastojanja razumijevanja tih nužnih kretnji nastane nešto čega me naposljetku sram. Na Towel princess sam provela previše vremena vezući perlice na stare ručnike, kako bih ih spasila od smeća. Istovremeno očajavajući nad ubrzanim sletom obale, gradske jezgre, prljavim plažama i stezanju u prsnom košu. Za ovaj rad nisam htjela ništa objašnjavati. pa valjda i to govori o opsesivnoj borbi protiv dokazivanja i pravopisa. Ako su moji hidrofobni šugamani mjesto za biti, onda moraju proširiti ponudu večernjim sadržajem. Sumporno vino i beton u suton želatinoznog mora, ili nešto tako grozno fotografirano analogno, kao svojevrsno stopi-se u intelektualno znanje.

Bi li podijelila s nama što te u zadnje vrijeme inspirativno hrani?

– Inspirativno mi je gledati intervjue ljudi čiji rad cijenim, naročito umjetnika svih branši. Volim ih pronalaziti i kontemplirati jesu li naučeni ili su intuitivno vođeni tim što obećavaju. Volim koncept skrivanja stvari koje ne želim vidjeti na društvenim mrežama. Iako minorno, to mi olakšava protok onih stvari koje smatram iskrenima i esencijalnim za nastavak života. Potpuno sam predana umjetnosti Joanne Newsom, to valjda svi moj bližnji znaju. Inspirativno mi je vidjeti kako stariji ljudi imaju naviku njegovanja i čuvanja stvari. Puno razmišljam o branju cvijeća i tome kako moja nona smatra da trebaju biti u vrtu, a ne u vazi. Volim krajeve više nego početke.

Razgovarala Sabina SOFTIĆ

Fotografije i materijali preuzeti s https://www.miamiletic.com/

Leave a Reply


3 + = 4

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum