Adalgisa Škopac i Tea Štokovac izlažu u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu

13.04.2021.

U Gradskoj gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu, u subo­tu 10. trav­nja, pred­stav­lje­ne su dvi­je samos­tal­ne izlož­be: “Evokacije obli­ka” sli­ka­ri­ce Adalgise Narcise Škopac i “Introspekcija” foto­graf­ki­nje Tee Štokovac. U pri­sus­tvu obi­ju auto­ri­ca, izlož­be je u grad­skoj loži otvo­rio, te umjet­ni­ce i nji­ho­ve rado­ve pred­sta­vio, kus­tos Eugen Borkovsky.

Adalgisa Škopac izlož­bom “Evokacije obli­ka” pre­zen­ti­ra ukup­no 23 sli­ke nas­ta­le tije­kom proš­le godi­ne, od kojih 12 mini­ja­tu­ra iz Ciklusa “Mirisi boja” u kom­bi­ni­ra­noj teh­ni­ci kola­ža i flo­mas­te­ra dimen­zi­ja 20×20 cen­ti­me­ta­ra, veći­nom na tvr­doj kar­ton­skoj pod­lo­zi, dok su osta­le sli­ke iz cik­lu­sa “Mirisi boja u bije­lom” veli­kog for­ma­ta izra­đe­ne u teh­ni­ci ulje na plat­nu, od kojih se jed­na sas­to­ji od tri dije­la. Naslikani obli­ci su jas­ni po lini­ja­ma, ali aps­trak­t­ni, a na maho­ve se pri­mje­ću­ju špri­ce­vi crnom tin­tom. Vide se lis­to­vi bilja i pra­vo­kut­ni obli­ci, koji bi mogli pred­stav­lja­ti moti­ve inte­ri­je­ra kuće bez zido­va. Umjetnica isti­če da rado­vi govo­re o obi­lju lje­po­te kra­jo­li­ka, snaž­noj boji, miri­su i zvu­ku pri­ro­de, o rados­ti, otkri­va­nju sre­će u tiši­ni, ple­su lati­ca, miri­su slo­bo­de i korijenima.

U struč­nom komen­ta­ru na izlož­bu Borkovsky kaže: “Pred nama je niz rado­va koje, ugru­bo, može­mo podi­je­li­ti na dvi­je seri­je koje se smis­le­no nado­ve­zu­ju, a raz­li­ku­ju po teh­no­lo­škom pris­tu­pu obli­ko­va­nju. Jednu, možda sen­zi­bil­ni­ju gru­pu, čine rado­vi manjih for­ma­ta ura­đe­ni kola­ži­ra­njem više­boj­nih papi­ra. Druga gru­pa­ci­ja nudi izved­be ulje­nim boja­ma na većim for­ma­ti­ma, snaž­ni­jih boja, oskud­ni­jih pote­za, na bije­lim poza­di­na­ma. Kolaži su izve­de­ni grub­ljim para­njem papir­na­tih seg­me­na­ta te kas­ni­jim inter­ven­ci­ja­ma pote­zom. Na kola­ži­ma umjet­ni­ca lini­ju trga­nja papi­ra ostav­lja vid­lji­vom. Tek poneg­dje zati­če­mo rav­no reza­ne rubo­ve. Na oba niza rado­va pri­su­tan je sna­žan kolor, kon­tras­ti obo­ja­nih seg­me­na­ta, no tono­vi uslo­je­nih papi­ra nešto su umje­re­ni­ji nego na sli­ka­nim rado­vi­ma. Na obje gru­pe nala­zi­mo zapr­ska­va­nje bojom, ali vrlo kon­tro­li­ra­no. U oba slu­ča­ja auto­ri­ci je crtež, obrub, ocr­ta­va­nje obli­ka, okos­ni­ca obli­ko­va­nja. U slo­je­vi­ma osje­ća­mo odje­ke obli­ka. Ona na pod­lo­ge intu­itiv­no pre­no­si doživ­ljaj, fas­ci­na­ci­ju. Čini nam se da na pod­lo­zi pros­to­ra gale­ri­je, bije­le koc­ke, nala­zi­mo obli­ke koji pro­di­ru direk­t­no iz zida. Zapisi pone­kad izla­ze iz for­ma­ta sli­ke. Ritam je nagla­šen ras­po­re­dom naku­pi­na ozna­ka. Slike Adalgise Škopac svo­je­vr­s­ni su kon­tra­pun­kt kla­sič­no obra­đe­nim moti­vi­ma. Zapravo su potek­li od viđe­nog, ali su pres­tro­je­ni u doživ­ljaj­nu inter­pre­ta­ci­ju. Predmet ovog pos­ta­va je i nepres­ta­no giba­nje, pro­mje­ne i nes­tal­nost poja­va u pri­ro­di te, para­lel­no s time, u nama sami­ma. Likovnim pos­tup­ci­ma otvo­re­no je podru­čje suoča­va­nja s ima­gi­nar­nom real­noš­ću i vizu­ali­zi­ra­na fan­tas­ti­ka osob­nih doživ­lja­ja. Autorica nam pone­kad govo­ri čit­ki­je, a pone­kad svo­ju ispo­vi­jed iska­zu­je zna­ko­vi­ma koji su samo njoj jas­ni. Slike pred nama iza­zi­va­ju zani­ma­nje u prvom čita­nju. Nove kono­ta­ci­je jav­lja­ju se paž­lji­vi­jim pro­ma­tra­njem, a sasvim nove biva­ju aso­ci­ra­ne teme­ljem pos­ta­va. Ovaj cik­lus ujed­no pro­ble­ma­ti­zi­ra zbir­ku, gale­ri­ju, muzej. Nudi nam se i pos­tav kao vari­jan­ta ins­ta­la­ci­je. Ostale aso­ci­ja­ci­je, koje zasi­gur­no nisu nez­nat­ne, ostav­lja­mo sen­zi­bi­li­te­tu pro­ma­tra­ča koji sudje­lu­je u ovoj igri”, kaže kustos.

Adalgisa Škopac, umjet­ni­ca i pro­fe­so­ri­ca likov­ne kul­tu­re, rođe­na je 1969. u Puli. Opće obra­zo­va­nje stek­la je u Labinu. Godine 1991. diplo­mi­ra­la je na Pedagoškom fakul­te­tu u Rijeci, smjer likov­na kul­tu­ra, Odjel sli­kar­stva. Tijekom stu­di­ja kre­ira­la je kos­ti­me, maske i sce­no­gra­fi­je za kaza­liš­ne pred­sta­ve u riječ­koj i istar­skoj regi­ji. Ostvarila je 1998. neko­li­ko veli­kih mod­nih revi­ja ins­pi­ri­ra­nih svi­je­tom pod­mor­ja. Kontinuirano radi i ilus­tra­ci­je, dizajn pla­ka­ta.  Uz stva­ra­lač­ki se rad bavi nas­ta­vom likov­nih umjet­nos­ti i vodi likov­ne radi­oni­ce za dje­cu. Sudjelovala je na mno­gim samos­tal­nim i skup­nim izlož­ba­ma u zem­lji i ino­zem­s­tvu. Članica je Hrvatskoga druš­tva likov­nih umjet­ni­ka Istre u Puli.

Izložba nazi­va “Introspekcije” čija je auto­ri­ca Tea Štokovac obu­hva­ća 19. foto­gra­fi­ja u crno bije­loj teh­ni­ci, dimen­zi­ja 50×50 cen­ti­me­ta­ra. Motivi su dije­lo­vi tije­la, poz­na­ti lju­di i mjes­ta koja su osta­vi­la neki uti­sak na mla­du foto­graf­ki­nju. Pramenovi kose, dvo­ri­šta i dru­gi kadro­vi su oda­bra­ni, čini se, kao da si umjet­ni­ca želi osi­gu­ra­ti bazu za poče­tak jed­nog dugog i, nada­mo se, uspješ­nog puta. Vrijeme na Teinim foto­gra­fi­ja­ma nepo­mič­no sto­ji, samo poneg­dje vje­tar otpu­hu­je sje­men­ke maslačaka.

Kustos pojaš­nja­va: “Tea Štokovac pred­stav­lja kolek­ci­ju crno – bije­lih foto­gra­fi­ja koje se u prvi mah mogu uči­ni­ti nepo­ve­za­ni­ma. No, pra­te­ći sli­jed rado­va u pos­ta­vu, koji biva rit­mi­zi­ran dip­ti­si­ma i/ili polip­ti­si­ma, poči­nje­mo razu­mi­je­va­ti kon­cept ove pre­zen­ta­ci­je. Pred nama se nižu sce­ne koje nude raz­no­rod­ne moti­ve. Od dje­čje igrač­ke, zgra­de, ces­te, dije­lo­ve tije­la pa do por­tret­nih situ­aci­ja. Tea ostva­ru­je niz foto­gra­fi­ja koje, nakon reali­za­ci­je, smiš­lje­no sla­že u manje cje­li­ne. One nisu sve nuž­no kro­no­lo­ške, ali je, pro­miš­lja­nje o pre­zen­ta­ci­ji, ipak iznje­dri­lo pri­bli­žan sli­jed u vre­me­nu. Propitivanje osob­nog sta­tu­sa raz­vr­sta­va­njem memo­rij­skih odra­za tema je ove izlož­be. Autorica izu­zi­ma kolor pa rado­vi dobi­va­ju aure­olu vre­me­ni­tos­ti. Čini se da je ima­la želju da na neki način sumi­ra, zabi­lje­ži njoj važ­ne oso­be, objek­te i situ­aci­je. Sve su kom­po­zi­ci­je sta­bil­ne, a u pos­ta­vu se smis­le­no nado­pu­nju­ju, nado­ve­zu­ju kao dip­ti­si ili polip­ti­si. Iščitavanje zna­če­nja može­mo pre­pus­ti­ti nekom prvom doj­mu. Tako pra­zan ležaj uz koji nala­zi­mo stje­no­vi­tu oba­lu i trag jed­nos­tav­ne hra­ne na kame­nu suge­ri­ra odla­zak. Isto kao i por­tret sta­ri­je žene na pro­zo­ru i pored nje foto­gra­fi­ja praz­ne puči­ne. Tu je foto­gra­fi­ja rodi­telj­skog doma i do nje dru­ga na kojoj je auto­bus­no sta­ja­li­šte, kao aso­ci­ja­ci­ja kre­ta­nja ka neo­vis­nos­ti, odras­ta­nju, sta­sa­nju. Sve ovo iza­zi­va sjet­ni doživ­ljaj, a ujed­no pos­ta­je ključ za doživ­ljaj cije­log pro­jek­ta. Cijeli pos­tav iza­zi­va buđe­nje emo­ci­ja koje biva­ju kon­tro­li­ra­ne, pri­kri­ve­ne auto­ri­či­nim for­mal­no pasiv­nim nabo­jem. Ponegdje ekla­tant­ne sce­ne emo­tiv­nos­ti pro­bi­ja­ju plašt doku­men­tar­nos­ti. Izložbeni pos­tav pred nama, osim likov­nih kva­li­te­ta, osla­nja se u pot­pu­nos­ti na osob­no čuv­s­tvo auto­ri­ce. Na pro­ma­tra­ču osta­je odgo­vor­nost doživ­lja­ja”, zaklju­ču­je Borkovsky.

Tea Štokovac rođe­na je 1995. godi­ne. Nakon zavr­šet­ka sred­nje ško­le u Bujama, upi­sa­la je stu­dij foto­gra­fi­je na VSŠ (Višja stro­kov­na šola) u Sežani. U dru­goj godi­ni stu­di­ja iza­bra­la je smjer “kre­ativ­ne foto­gra­fi­je”, te diplo­mi­ra­la 2021. godi­ne. Osim foto­gra­fi­je bavi se i gra­fič­kim dizaj­nom. Svoje je rado­ve izla­ga­la na više samos­tal­nih i grup­nih izlož­bi. Živi u Umagu.

Tekst Lidija KUHAR i Marko ŠORGO

Fotografije Marko ŠORGO