Volite svoj grad! – tribina na temu građanskog aktivizma u Pulskoj filmskoj tvornici

U nizu manifestacija povodom Dana Grada Pule, ali i uz 10. rođendan Kluba Pulske filmske tvornice u  petak, 30. travnja je u prostorijama te udruge, kao i putem Zooma, održana filmska tribina pod naslovom „Pula: Građanin film“. Prikazano je sedam kratkih autorskih filmova o Puli, različitih estetika i pristupa, ali svima im je zajedničko što s pozicije aktivnog građanstva komentiraju grad.

Pored pojedinih autora i moderatora – voditelja PFT-a, Marka Zdravkovića-Kunca – u tribini su sudjelovali montažerka i filmska pedagoginja Iva Gavrilović koja pri Kino klubu Zagreb vodi radionicu eseja o filmu, te sociolog dr. sc. Krešimir Krolo, Splićanin odnedavno s pulskom adresom, koji prati teme kulturnih potreba i kapitala mladih, medijske i građanske pismenosti, a s PFT-om je surađivao na projektu Medionauti.

Prvo je prikazan film mladog Masima Parisa „Puna je Pula“. Nastao u tri dana na ovogodišnjoj PFT radionici izrade filma, s poznatim istoimenim narodnim napjevom u podlozi, film nenametljivo ukazuje na razne boljke ranjenog urbaniteta Pule. Iako prikazuje višeslojno depresivno stanje praznog grada, ne samo zbog Covida i propasti Uljanika, odražava i sudbinu svih gradova na Mediteranu kojima zimi nedostaje punina urbanog života.

Na istoj je radionici nastao i „Uspon“, igrani film novinara Glasa Istre Mladena Radića, zasnovan na nedovršenom tekstu koji je on napisao prije deset godina. Izbjegavajući opća turistička mjesta, film prati šetnju jednog Puljanina s prijateljicom koja se u grad vratila nakon 20 godina izbivanja, ali nakana mu-rekao je Radić – nije bila problematizirati lokalnu „tapiju“, nego univerzalnije čovjekove dileme odlaska ili ostanka, poistovjećivanja s određenim prostorom ili pak odvajanja od njega, što akterima u oba slučaja ostavlja gorak okus. Kiša, koja je dok je film trebalo snimiti izgledala kao prepreka – ispričao je Radić – pokazala se kao dodatna prednost, podcrtavši generalni osjećaj tjeskobe.

Treći prikazan, animirano-eksperimentalni  film „Puležani“ Božidara Sekulića, nastao je na jednoj od radionica 2018. godine, a nagrađen je na Fuse festivalu eksperimentalnog filma u Karlovcu. Inovativnim audio-vizualnim pristupom (distorzirni glasovi koji pričaju nekim hibridnim, „turističko Hrvatskim“ jezikom i montiranjem kadrova u kolaž tehnici) Sekulić u njemu satirično bocka mentalitet male sredine ulovljene u ralje apartmanizacije – od rodne pozicije žene kao pasivne žrtve i patnice koja većinu toga servisira, do pohlepe za novcem koje u ludilu masovnog turizma goste grada doživljava kao samo hodajuće novčanike. Na tragu Francijeve Lige za boj protiv turizma film se duhovito ruga ovisnosti o turizmu kao jedinoj preostaloj grani gospodarstva u gradu, koji se pod Covidom srušio i ostavio nas u nezavidnoj situaciji kolektivnog pesimizma. Time, kao i propašću Uljanika i drugih grana, porušen je i osjećaj grada kao zajednice, koji će se teško povratiti. U međuvremenu je Sekulić postao ljubljanski student i trenutno, kaže, radi na novom filmu koji sličnim pristupom kritično progovara o kulturnom establišmentu.

Novinari Ivana-Nataša Turković i Boris Vincek potpisuju „Proglas“, film koji je nastajao od 2015. do 2020. prema Vincekovom tekstu izvorno napisanom za performans Josipa Pina Ivančića „Ki fa meno“ održan 2015. u Zavičajnom gradskom Muzeju u Rovinju, a koji su potom odlučili pretočiti u eksperimentalni film. Prvotna je namjera bila svojevrstan SF o apokaliptičnoj budućnosti (na odjavi piše 2238. godina.) koja je s Koronom na žalost došla puno ranije i, dajući savršene kulise praznog grada, samom tekstu dodala dimenziju nekog crnog proročanstva. Distorzirani glas u „Proglasu“ autoritativno/ironično ponavlja i poziva građane: Nemojte! Nemojte ništa mijenjati i nemojte za svoje nezadovoljstvo kriviti gradske vlasti, jer znajte da ste smrtni i sami odgovorni za svaku svoju akciju ili ne-djelovanje. Stoga-nemojte i radije odite u šetnju…

Pravi grad je živi element – prokomentirao je Krolo – i prava je građanska kultura trajno nezadovoljna svojom nesavršenošću i stalno traži elemente koje to popravljaju. Jer političari, prema jednom citatu, svoj posao ne rade loše, nego ga rade bolje ili gore ovisno o tome koliko građani od njih zahtijevaju i stalno ih drže „na oku“ kao svoj servis, umjesto da ih doživljavaju kao neprikosnovene „gazde“.

Istu temu, političku pasivnost Puležana, duhovito je obradila i Sanda Letonja-Marjanović u svom igranom filmu u stilu cinema verite „Nema ljudi“ iz 2014., u kojem propituje razloge zašto se vrlo malo sugrađana odaziva prosvjedima. Pojasnila je da joj je ideja za film došla kad se jednom zaputila na neki prosvjed i oduševila se masom ljudi koje je zatekla kod Zlatnih vrata. Sljedećeg trenutka razočarano je shvatila kako je veći dio bio sastavljen od turista, koji su se ubrzo uputili dalje u razgledanje grada, ostavivši na Portarati tek šačicu prosvjednika. Film kroz kolaž različitih likova i njihovih razloga političke neaktivnosti gorkim humorom ukazuje na ovaj problem, ali u komentarima je nakon filma rečeno da je u posljednjih 10-ak godina Pula u usporedbi s nekim drugim sredinama po pitanju prosvjednih aktivnosti zapravo i iznimno aktivna. Strah (od osude sugrađana, od gubitka posla, od „pendreka“ i sl.), koji je danas pojačan i stalnom ofanzivnom propagandom masmedija, a ugrađen je u naš mentalitet i prevladavajućim narativom „pusti, dobro je dok se ne puca!“ u diskusiji je detektiran kao glavni razlog te pasivnosti.

Najintimniji film večeri, 2010. godine snimljen igrani film „Katarina“, poetični je dragulj autorice Maje Dražić, u kojem ona „ženskom rukom“ udahnjuje život derutnim napuštenim vojnim zgradama u bivšoj vojnoj zoni Katarina. Usklađenost glazbe i njenih pokreta filmu daje dodatno bajkovitu plesnu dimenziju. Paralelno s tom osobnom simfonijom, film indirektno priča i o Katarini kao dijelu grada koji je nakon odlaska vojske neko vrijeme ljeti bio poprište brojnih šarenih festivala, a u budućnosti ga – obistini li se vizija koncesionara Končara – očekuje za Puljane tužna preobrazba u elitni turistički resort i marinu za mega jahte, kojem najvjerojatnije opet neće imati pristup.

Omaškom je na kraju prikazan i jedan uradak iz arhive Kino kluba Jelen – dokumentarni film „Fasade“ iz 1965. godine, koji ima potpisano pet prezimena autora: Kralj, Nikolić, Cukon, Krstačić, Rif. Kako je pojasnio Zdravković-Kunac, namjera je bila prikazati ga na početku večeri, kao uvodnu ilustraciju činjenice da je u Puli aktivistički film postojao i prije 55 godina. Film dokumentira derutne gradske vizure, problem koji u Puli postoji i danas.

Svi su prikazani filmovi dokaz velike mogućnosti medija filma u kritičnom sagledavanju problema, a generalni zaključak večeri bio je da Pula, želi li biti pravi grad, ne može biti samo turistička destinacija, već prostor proizvodnje, kulture, susretanja, razmjene i sukobljavanja ideja u traženju boljih rješenja, jer grad nije doista grad bez tog kritičnog elementa, bez građana koji ga promišljaju jer se s njime poistovjećuju i žele ga trajno poboljšavati i oplemenjivati.

Zdravković-Kunac večer je zaključio čestitkom Puli na njenom danu i porukom svim Puležanima: Volite svoj grad!

Tekst Daniela KNAPIĆ

Leave a Reply


2 − = 1

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum