Otvorena Izložba fotografija Rina Gropuzza „ANDANTE GRAZIOSO“ u Bujama

26.05.2021.

Izložba riječ­kog foto­gra­fa Rina Gropuzza nazi­va „Andante gra­zi­oso“ otvo­re­na je u petak, 21. svib­nja u gale­ri­ji u Kuli Sv. Martina u Bujama, gdje su na četi­ri eta­že izlo­že­ne foto­gra­fi­je koje pri­ka­zu­ju žene, bilo da se radi o por­tre­ti­ma ili akto­vi­ma. Izložbu je, u pri­sus­tvu umjet­ni­ka, otvo­ri­la rav­na­te­lji­ca Pučkog otvo­re­nog uči­li­šta Buje Rosanna Bubola, koja je i jed­na od mode­la na izlo­že­nim foto­gra­fi­ja­ma, nagla­ša­va­ju­ći da je žena uvi­jek subjekt, a ne objekt, te pozva­la posje­ti­te­lje da ih na ovim foto­gra­fi­ja­ma poku­ša­ju gle­da­ti i u oči.

Za stru­čan osvrt bio je zadr­žen Eugen Borkovsky koji je kazao: “Rino Gropuzzo pred­stav­lja neko­li­ko nizo­va foto­graf­skih rado­va raz­li­či­tih data­ci­ja. Iz svog boga­tog asor­ti­ma­na oda­bi­re četi­ri manje seri­je koje nude svje­tlos­ne bilje­ške figu­ra ili por­tre­ta žen­skih oso­ba u paž­lji­vo bira­nim, ali zna­ko­vi­tim pros­to­ri­ma i/ili situ­aci­ja­ma. Često odba­ci­va­nje kolo­ra, a ostav­lja­nje tamo gdje boja biva nosi­lac ide­je, iska­zu­je se kao bit­na karak­te­ris­ti­ka izlož­be­nog pro­jek­ta. Rinov pos­tav foto­graf­skih zapi­sa spoj je poeti­ke i zana­ta. Na rado­vi­ma nala­zi­mo uvi­jek motiv žene, dje­voj­ke, koje otkri­va­mo u začud­nim pros­to­ri­ma. Većinom se radi o reži­ra­nim sce­na­ma, ali su pri­sut­ne i impro­vi­za­ci­je na rubu slu­čaj­nos­ti. Sve ponu­đe­no zado­vo­lja­va kom­po­zi­cij­ske, kolo­ris­tič­ke, ton­ske i temat­ske kva­li­te­te. Ovdje pred­stav­lje­ni akto­vi i por­tre­ti svo­je­vr­s­ni su kon­tra­pun­kt koz­me­tič­ki dora­đe­nim tije­li­ma koja pod­li­je­žu tren­do­vi­ma. Nameće se dojam zaus­tav­lje­nih pokre­ta koji se oči­ta­va­ju kao psi­ho­lo­ško sta­nje. Poze mode­la autor vje­što pre­pli­će, i pred nama se poka­zu­ju tije­la koja su u isto vri­je­me opu­šte­na i nape­ta, mir­na i u pokre­tu. Osobe na rado­vi­ma su uvi­jek same u neuobi­ča­je­nom pros­to­ru. One mogu biti muze, bogi­nje ili vje­šti­ce. Nemaju sugo­vor­ni­ka. Često ima­ju atri­bu­ci­je koji­ma je ras­pon od pro­za­ič­nih do mito­lo­ških. Na nji­ma nala­zi­mo balet­sku odo­ru, peri­ke, dra­pe­ri­je, uvi­jek su sklad­ne, dje­lo­mič­no ili sasvim nage, bez sra­ma. Zapažamo ih u pokre­tu, pone­kad u svo­je­vr­s­noj medi­ta­ci­ji, a pone­kad u pozi žene želj­ne ljubavi.

„Među izlo­že­nim je seri­ja fik­tiv­nih povi­jes­nih remi­nis­cen­ci­ja gdje je ostav­ljen kolor koji igra zna­čaj­nu ulo­gu, kako u iska­zu tako i per­cep­ci­ji rado­va. Posebni seg­ment ove pre­zen­ta­ci­je je niz izu­zet­nih por­tre­ta. I ovdje su uvi­jek žen­ska lica sa zanim­lji­vim atri­bu­ci­ja­ma ili zabi­lje­že­ne neo­bič­nim rakur­si­ma. Dvije seri­je rado­va nude njež­nu pute­nost suprot­stav­lje­nu gru­bom inte­ri­je­ru. Zapušteno tvor­nič­ko pos­tro­je­nje efek­t­na je sce­no­gra­fi­ja dje­voj­ci u balet­noj odo­ri, a napu­šte­na ulja­ra goli­ša­voj dje­voj­ci koja se pri­dr­ža­va ili osla­nja na ele­men­te pos­tro­je­nja. Oba ele­men­ta, model i sce­no­gra­fi­ja, pot­pu­no su real­no pred­stav­lje­ni i nude ide­ju ritu­ala. Radovi osci­li­ra­ju izme­đu doživ­lje­nog, doku­men­tar­nog i fik­ci­je, dok se pred nama tije­lo pre­tva­ra u znak. Odnos mogu­ćeg i baj­ko­vi­tog umjet­nik pre­la­zi s lako­ćom, dodi­ru­je pro­miš­lja­nja koja pri­pa­da­ju sfe­ri pod­s­vjes­nog, te nižu­ći moti­ve dodi­ru­je temu izbje­ga­va­nja svi­jes­ti o ljud­skos­ti. Rino nas iza­zi­va tema­ma koje ga inte­re­si­ra­ju, a koje, fil­tri­ra­ne kroz nje­gov objek­tiv, pred­stav­lja­ju sasvim neuobi­ča­je­no. Želeći nagla­si­ti pute­nost mode­la autor bira pros­to­re koji su gru­bi, zapr­lja­ni i neure­đe­ni. Prostori s liko­vi­ma uklop­lje­ni su u pros­tor gale­ri­je. Izložbeni se pros­tor pre­tvo­rio u dom ovih bića u kojem smo mi, pro­ma­tra­či, zapra­vo gos­ti. Ali, liko­vi pozi­va­ju na uvi­đaj. Postavljaju pita­nje: Da li naša sen­zi­bil­nost može pod­ni­je­ti našu tjelesnost?“

Rino Gropuzzo je rekao da je slu­čaj­no ispa­lo da su po kato­vi­ma kule kro­no­lo­ški pos­la­ga­ni cik­lu­si, tako da su pri­zem­lju naj­sta­ri­je foto­gra­fi­je, por­tre­ti koje je uglav­nom radio u Milanu 90-ih godi­na, a gor­nja tri kata pri­ka­zu­ju rado­ve reali­zi­ra­ne u zad­nje četi­ri godi­ne i uklju­ču­ju foto­gra­fi­je iz cik­lu­sa posve­će­nog riječ­koj indus­trij­skoj arhe­olo­gi­ji, nas­ta­le u barok­noj pala­či biv­še šeće­ra­ne, mli­nu na Žaklju, ener­ga­ni. Za kraj je dodao da je kre­nuo s novim cik­lu­som nazi­va “Beautiful over fif­ty” u kojem pono­vo sni­ma neke od svo­jih mode­la od pri­je tri­de­set godi­na, koje sada u zre­loj dobi doka­zu­ju da su godi­ne samo broj.

Izložba je reali­zi­ra­na sred­stvi­ma Savjeta za naci­onal­ne manji­ne Republike Hrvatske kroz Talijansku uni­ju, a može se posje­ti­ti do 26. svibnja.

Tekst Lidija KUHAR

Fotografije Marko ŠORGO