Razgovor s kiparicom Lučkom Koščak
O kipovima, ženama i anđelima
• Poznata slovenska kiparica Lučka Koščak godinama živi na relaciji Ljubljana – Ženeva. Od lani je svojim dvjema adresama dodala i treću, u Puli, gdje je i ranije često boravila. Naš razgovor smo zato i započeli pitanjem što je vezuje za Pulu i Istru…
- Puno me toga vezuje, od brojnih prijatelja Istrijana i Puležana (posebno u Gradskoj radionici), do činjenice da je moj prvi posao bio upravo u Istri. Naime, neko sam vrijeme, nakon što sam na ljubljanskom Pedagoškom fakultetu diplomirala Slovenski, Engleski i Srpsko-Hrvatski, u Motovunskoj osnovnoj školi predavala Engleski. Potom sam još 6 godina isti posao obavljala u Ljubljani. Upravo taj rad s djecom, kojima sam na sat znala donijeti i glinu kao jedan od didaktičkih materijala, doveo je do mog današnjeg zvanja. Klinci su prvi primijetili moj talent u oblikovanju gline i potaknuli me da ga nastavim razvijati, što je rezultiralo i mojom diplomom ženevske Haute école d’Arts et design, poznatije kao la HEAD. Još su dvije zanimljive poveznice: prva moja skulptura anđela, kojih sam do danas izradila preko 1.000, nastala je upravo u Puli prije 22 godine. Točnije, pripremila sam je za izložbu kojom se trebala otvoriti planirana galerija u Balama, a potom je dugo vremena bila izložena i u Galeriji Cvajner. Nekoliko godina ranije isklesala sam skulpturu žene u prirodnoj veličini iz vinkuranskog kamena, za jednog pulskog naručioca koji mi kad se sretnemo kaže: ona me jedina sluša i ne prigovara.
U Ženevu si došla s namjerom da studiraš kiparstvo?
- Bila sam već položila 1. godinu kiparstva na ljubljanskoj Akademiji likovnih umjetnosti. U to sam vrijeme bila u sred razvoda, a moj stariji sin, tada 7‑godišnjak, imao je glavnu ulogu u jednoj dječjoj seriji. To mu je pribavilo dosta medijske izloženosti, što sam svakako željela izbjeći. Tako sam tog ljeta, stopirajući kroz Europu, slučajno pronašla rješenje za nas – u Ženevi sam se zatekla pred tom školom i ušla pitati za uvjete upisa. Nisam ni jezik znala, rekli su mi da im pošaljem svoj portfolio i da ću vjerojatno tu prvu godinu morati ponavljati, ali poslije su mi je ipak priznali.
Možda su i anđeli tome kumovali?
- Moguće. Uvijek imam osjećaj da me netko čuva.
Tih prvih godina u Ženevi, pretpostavljam da ti nije bilo lako- bila si strankinja, neafirmirana umjetnica, k tome i samohrana majka…
- Istina, posebno u Švicarskoj gdje i danas, a još više prije 30 godina kad sam došla, sve te tri kategorije zajedno sigurno nisu laka životna konfiguracija, ali bio je to i lijep, velik izazov koji me je osnažio. Morala sam studirati i raditi, kao većina studenata, jer vani tek vrlo rijetki, oni iz bogatijih obitelji, imaju privilegij baviti se isključivo umjetnošću. Radila sam puno poslova koji nisu baš uvijek bili umjetnički-npr. bila sam prodavačica u bio-shopu, ali radila sam i scenografije za kazališta, a u jednoj predstavi sam i glumila. S Puljaninom Vladimirom Mitrovićem-Olivom sam kasnije osnovala teatar marioneta Gîte d’Oliva. Jedan od poslića bio mi je i šetanje psa jednoj ženi koja je imala dosta visoku poziciju u UN‑u. Jednom je došla na moju izložbu i rekla mi da sam previše talentirana da bih morala gladovati (tako je to ona vidjela). Ubrzo me zaposlila kao vanjsku suradnicu u UN‑u, da radim sitne poslove kad sam imala vremena. Tu sam počela učiti raditi s kompjuterima, a kasnije su me poslali i u Ruandu, kao predstavnicu UNHCR‑a. Tako sam imala priliku doživjeti humanitarni rad izbliza, ali brzo sam odustala jer sam vidjela da primamo prevelike plaće za premalo efektivnog rada, a to me je smetalo, nije mi izgledalo moralno. Znaš kakve smo mi žene, uvijek želimo vidjet rezultate, a ne samo premicati papire, prebrojavati ljude kojima nitko ništa ne pomogne. Dosta sam se tijekom boravka angažirala s djecom na cesti. Toga prije u Ruandi nije bilo, jer je društvo bilo dosta tradicionalno, brinuli su jedni o drugima. Onda im je nametnut rat (u kojem je pobijeno 2 milijuna ljudi) i prateće traume i neimaština, što je čudno za zemlju koja ima vječito proljeće i 5 puta godišnje možeš imati žetvu… Vratila sam se razočarana nemogućnošću „humaniziranja humanitarne organizacije“.
Zadnjih 10 godina volonterski pišem za, i uređujem, Ženevske novice, glasilo Slovenaca u Ženevi osnovano prije 30 godina, nakon osamostaljenja Slovenije. Također, imam i aktivističkih iskustava – bila sam angažirana u raznim protestima. Sama sam organizirala protest „Mirna Bosna“ protiv rata u Bosni, u spomen na prijatelja Ivu Štandekera, koji je baš tada poginuo u Sarajevu. Sve me je to jako pogađalo, makar Slovenija nije bila direktno uključena. Osjećala sam se kao građanka Jugoslavije i bilo mi je jako teško gledati kako se, na takav grub način, raspada. Prikupljala sam i odjeću za kampove izbjeglica iz Bosne u Sloveniji i Hrvatskoj i išla sam s orkestrima ženevske djece po kampovima u Sloveniji. Tada sam primijetila da im nedostaju kulturna događanja i zadovoljna sam što smo kroz projekt „Pregnanci“ u suradnji s pok. Karmen Furlan iz KUD‑a France Prešern u Ljubljani kasnije uspjeli organizirati prikupljanje instrumenata. Njima je oformljen izbjeglički orkestar koji je 1995. gostovao i u Strasbourgu, gdje im je dirigirao Yehudi Menuhin. Iz iste je incijative nastao i Dertum band, iz kojeg su svi kasnije postali u svijetu priznati profesionalni glazbenici.
Puno si putovala, privatno, ali i kroz umjetničke projekte?
- Jesam, više sam puta posjetila Indiju, a s pokojnim suprugom sam obišla Mexico, Cubu, Guatemalu, Portugal… Nedavno sam sudjelovala i u projektu „Art nomad“, kroz koji sam, zajedno s još 4 umjetnika (Nikola Faller i Valentina Grubačević iz Osijeka, te Igor Popović i Matej Šimunić iz Pule) provela 2 mjeseca u Peruu. Dogovor je bio raditi s djecom, skicirati i bilježiti dnevnik. Tri smo tjedna boravili i u džungli, s urođeničkim plemenima i šokirao me je odnos vlasti prema njima. Vidjela sam svašta, kako se s njima grozno postupa, a oni to nikako ne zavrjeđuju. Mogli bismo puno od njih naučiti o povezanosti s prirodom, umjesto da im budemo samo loš uzor… Na kraju tog projekta svi smo donirati nekoliko svojih radova za zajedničku izložbu, koja se planira realizirati sljedeće godine u Puli. Općenito, jako me zanima art terapija i, posebno, rad s djecom, tako da gdje god dođem nastojim organizirati radionice. Nepal sam posjetila na poziv prijatelja Amerikanca koji je u selu Nagarkot osnovao tzv. Theatre of posibilities. I danas je ta kuća otvorena za sve kreativce, a on specijalno radi sa slijepom djecom. Bila sam iznenađena kako su djeca tamo darovita, maštovita i gladna te vrste aktivnosti, koju nemaju u školi… Više puta bila sam i u Kanadi i SAD‑u na simpozijima skulptura u snijegu, gdje mi je bilo super, iako jako hladno. Od svih umjetničkih putovanja najviše me se dojmila Rusija, gdje sam bila pozvana na međunarodni masterclass na temu Ermitragea u Sankt Petersburgu, u vrijeme dok su trajale bijele noći.
Danas su tvoje angelske skulpture vrlo cijenjene, krase mnoge javne prostore, a zanimljivo je da ih je više otputovao i u Japan. Kako je do toga došlo?
- Moje su skulpture danas u različitim agencijama UN‑a i u privatnim kolekcijama diljem svijeta. U vrijeme kad sam u Ženevi radila pri UNHCR‑u organizirali smo izložbu naših djelatnika koji se bave nekim vidom umjetnosti. Izložbu je posjetila i gospođa Sadako Ogata, tadašnja Visoka povjerenica UN‑a za izbjeglice. Posebno se zadržala pred mojim skulpturama, a njeni su me pomoćnici obavijestili da je japanski običaj ugledniku koji pokaže interes za neku umjetninu pokloniti mu je. Bilo mi je to neobično, ali učinila sam tako. Uskoro sam dobila prelijepo pismo zahvale od nje, u kojoj mi priča kako se ponekad osjeća iscrpljeno od svih obaveza, ali kad se probudi i na polici pored kreveta ugleda mog anđela, sjeti se da diše, da je pred njom novi dan i da će sve biti u redu. Dakle, moj rad nije bio plaćen novcem, ali to njeno pismo bilo mi je i vrijednije, kao potvrda mog rada. Također i protokol Vlade Slovenije običavao je naručivati moje skulpture za poklanjanje uglednim gostima, ali kažu mi da mnoge i danas krase njihove urede u Ljubljani i EU. U Sloveniji je više mojih javnih skulptura, a najpoznatije su gigantske 3‑metarske skulpture od cementa, teške 3 tone. Prve 3 su prvo bile izložene u Ljubljani, a potom u Grosuplju. Kasnije sam izradila još 3, postavljene u Mariboru. Zajednički im je naslov Reminiscence, jer nas podsjećaju na našu veličinu, ali ljudi ih svugdje zovu anđelima.
Jedna se tvoja skulptura može razgledati i u podmorju…
- Jako sam sretna zbog toga. Nalazi se u zaljevu sela Sv. Juraj kod Senja. Radila sam skulpturu žene u prirodnoj veličini i odlučila izraditi njen kalup, kako bih je mogla jednog dana izliti i u bronci. Čovjek koji mi je radio kalup, ujedno i ronioc, zamolio me da li može odliti jednu kopiju u cementu, kako bi je članovi Ronilačkog kluba Vivera potopili u Jadran u zaljevu Sv. Juraj, blizu Senja. Danas ona na dubini od 15 metara dočekuje ronioce, koji je zovu podmorskim anđelom. Zahvaljujući njoj dobila sam besplatan tečaj ronjenja i imala priliku po prvi put dublje zaroniti u to beskrajno carstvo mira i ljepote.
Radila si i u kamenu, bronci, čak i skulpture u snjegu, ali si ipak najvjernija glini. Zašto?
- Glina je najpodatnija, a pruža i neusporediv osjećaj povezanosti sa Zemljom. Kamen se teže obrađuje, zahtjevniji je fizički, ali ne bojim ga se, jer kako je rekao Michelangelo, „ako ti se nos otkine, ne brini, znači da i nije bio tamo. Kopaj dublje da ga pronađeš.“
Svi tvoji kiparski portreti imaju blage i nježne crte lica. Posebno je to naglašeno kod bisti anđela kojima obično ne stavljaš krila, ali zajedničko im je – mada se svi razlikuju – da svi izgledaju spokojno i radosno, zaklopljenih očiju, što ukazuje na neku meditativnu okrenutost ka nutrini. Da li je to razlog tom fenomenu da ih mnogi doživljavaju vrlo opuštajućima?
- Da, često mi to kažu, da im moji anđeli čine dobro, nekako ih podsjećaju na dobro i lijepo u njima. Kako mi je ispričao jedan kolekcionar mojih anđela od kojih neke drži u uredu, ako mu dođe gost s nekim problemom, netko ljut ili neraspoložen, on ima uobičajenu proceduru: kaže mu da ide do kuhinje po čaj ili kavu i ostavi ga na kratko samog u kancelariji. Kad se vrati, bijesan izraz lica nestaje i razgovor protekne bez napetosti, što on pripisuje upravo toj umirujućoj kvaliteti moje skulpture. Anđeli su za mene simbol lijepoga, onoga kad se smirimo sami sa sobom, u stvari simbol tog mira. Oni nas podsjećaju na naše anđeosko bistvo. Ne znam puno o anđelima u religijskom smislu, ne dodajem im krila, ne znam im imena…ništa ne znam o tome, ali imam osjećaj za njih kao simbol tog najljepšeg u nama. Sjećam se priče iz djetinjstva, da kad se rodimo nemamo udubljenje iznad gornje usne, nego dođe anđeo i utisne svoj prst, kao znak: S tobom sam. Možda nam to kasnije u životu dobro dođe, da – kad imamo osjećaj da su naši problemi veći od života – provjerimo imamo li još uvijek to udubljenje. Ako je još tamo onda je sve u redu, jer znači da anđeo nije daleko. Možda je i u nama, možda smo čak sami svoji anđeli i možemo si sami riješiti probleme?
Posljednjih si godina naglasak svog rada okrenula k temi žene. Imala si nekoliko izložbi na kojima si obrađivala različite aspekte ženstva – ženu kao majku, zaštitnicu, kao vješticu ili vještu ženu, iscjeliteljicu, pa onda ženu ratnicu, koja se s životnim nedaćama bori pomoću svoje ljubavi, te kao ženu oko koje se gradi gnijezdo, odnosno dom i onu koja pobjeđuje…
- Da, zadnje 3 izložbe posvećene ženama imala sam u Ptuju, Tržiču i Krškom, a četvrtu spremam za Pivku. Općenito, žene su za mene simbol ljubavi. One vole jer im je to u naravi, ne zato jer su glupe. Ta bezuvjetna ljubav je super kvaliteta, iako nekome tko je ne razumije može izgledati kao glupost. Svaki je aspekt žene opsežna zasebna tema, npr. vješta žena, ona koja ima puno vještina, u terminu „vještica“ skoro u svim jezicima ima gotovo isključivo negativnu konotaciju, za razliku od muških inačica istog značenja, vještaka ili čarobnjaka, koje prije ukazuju na neko majstorstvo, izvrsnost u nečemu. Duga je to priča i svi je znamo, stoljeća patrijarhata su to biće na kojem počiva ekonomija domaćinstva – od proizvodnje i pripreme hrane, održavanja kuće do podizanja djece – tretirala kao niže biće, podređeno muškarcu. Do kojih krajnosti je to išlo vidi se i iz primjera današnjih postupaka poroda. Nekad su „vještice“, žene koje su se bavile prirodnom medicinom, pomagale ženama pri rađanju iz čučnja, što je najprirodniji položaj za to. Međutim, kad su se muškarci počeli gurati i u taj segment (i spaljivati vještice), valjda im je bilo prenaporno čučati uz rodilju, pa su izmislili onaj ginekološki stol koji se i danas koristi, a potpuno je neprirodan i uveliko otežava porod… Tek se u prošlom stoljeću počelo ozbiljnije razmišljati o potrebi za jednakošću žena u društvu, a tek smo 30-ih godina, ponegdje i kasnije, dobile pravo glasa, ali od prave jednakosti smo i danas još vrlo daleko. Dovoljno je podsjetiti da su u većini zapadnih zemalja žene i danas za isti posao plaćene manje od svojih muških kolega, imaju manje mirovine itd…
Ista se opreka preslikava i na odnos prema prirodi, za koju mačo kulture vole reći kako je „čovjek“ (čitaj: bogat i utjecajan bijeli muškarac) „pokorio prirodu“. Naravno da to nije odraz stvarnog stanja stvari, ali još će vremena proći dok se to ne osvijesti i promijeni u glavama ljudi… Postoji jedna čudesna pjesma, crnačka duhovna „Summertime“. U njoj nema konflikta između žene i muškarca, prirode i društva, jer prvi stih, „your father’s rich and your mother’s good looking“, simbolično priča o najljepšoj majci – Zemlji i bogatom i darežljivom ocu Nebu, koji nam uvijek daju tako puno. Pjesma u 2. strofi kaže: Jednog dana probudit ćeš se pjevajući, raskrilit ćeš krila i odletjeti, a do tada ti ništa ne može nauditi, jer su i otac i majka s tobom. Dakle, i nebo i zemlja nas podržavaju. Tako i ja to osjećam, bitno mi je voljeti ono što radim, zadovoljna sam svojim životom, volim ga i zahvalna sam mu na svakom podarenom danu.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Foto Tone STOJKO i arhiva Lučke KOŠČAK
Više: Reminiscence