RAZGOVOR: IVICA ĐIKIĆ – NOVINAR, KNJIŽEVNIK, SCENARIST

Ako se nastave ovi trendovi, nema nikakvog razloga za imalo optimizma u pogledu budućnosti medija u Hrvatskoj

  • Postojanje lista poput Ferala danas ne bi bilo zgoreg ni u ozbiljnijim i razvijenijim europskim zemljama nego što je Hrvatska • Za razliku od nekih drugih gradova u Hrvatskoj i susjedstvu, Pula se, čini mi se, suživjela sa svojim sajmom knjiga

Ivica Đikić novinarstvom se počeo baviti još kao petnaestogodišnjak izvještavajući za HINA-u, radio je kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji, a u tjedniku Feral Tribune bio je novinar i urednik do gašenja toga lista.

Bio je i glavni urednik riječkog Novog lista i tjednika Novosti iz Zagreba, nakon čega je nastavio pisati u tom listu. Objavio je jedanaest knjiga, od čega pet nagrađivanih romana (Cirkus ColumbiaSanjao sam slonoveBeara…). Prema motivima romana Cirkus Columbia oskarovac Danis Tanović snimio je istoimeni igrani film, koji je prikazan u više od trideset zemalja. Uz taj, Đikić je i suscenarist dugometražnog igranog filma Filipa Šovagovića Visoka modna napetost te autor i scenarist televizijske dramske serije Novine u režiji Dalibora Matanića, koja je svjetski odjek doživjela izlaskom na Netflix. Knjige su mu prevedene na nekoliko jezika. Tema za razgovor s njim nije nam nedostajalo.

Kad i kako ste počeli pisati? I vaša je majka bila novinarka. Je li to bilo presudno ili je jednostavno riječ o spletu okolnosti?

Počeo sam, za honorar, pisati s nešto više od petnaest godina. Bilo je to u ljeto 1992., kad sam postao dopisnik HINA-e iz ratnog Tomislavgrada. To što mi je majka novinarka i stjecaj ratnih okolnosti učinili su da se počnem baviti novinarstvom nešto ranije nego što je uobičajeno, ali svakako bih završio u tom poslu, možda koju godinu kasnije. Nikad nisam ni pomislio da bih se mogao baviti nečim mimo pisanja.

Imate bogato novinarsko iskustvo, no sada više pišete knjige i scenarije, nego novinarske tekstove. Je li došlo do zasićenja novinarstvom ili je to neki prirodni slijed događaja?

Možda ima zasićenja, ali to nije razlog nešto veće posvećenosti knjigama i scenarijima posljednjih godina. Jednim dijelom to je plod raznih životnih okolnosti i zainteresiranosti, a drugim dijelom svijesti da se u jednoj mjeri moram prepustiti tom svom talentu, kakav god i koliki god bio, i da imam ponešto reći i pored novinarstva. Nekad to ispadne bolje, nekad lošije, nekad te pohvale, nekad ispljuju, ali i u tome je čar stvaralaštva, u toj stalnoj neizvjesnosti i nesigurnosti u suočenju s bjelinom ekrana.

Radili ste kao urednik Ferala, Novog lista i Novosti. Kako komentirate situaciju u Glasu Istre s kojom ste, vjerujem, upoznati?

Nisam očekivao ništa bolje i pametnije od čovjeka kakav je sadašnji glavni urednik Glasa Istre, uz vlasnike koji su suštinski nezainteresirani za novinarstvo i novinski biznis. Glavni urednik i predstavnici vlasnika Glasa Istre zdušno rade na upropaštavanju bilo kakve vjerodostojnosti tog nekoć relativno ozbiljnog i pristojnog lista i uvjeren sam da ih ništa neće skrenuti s tog puta prije nego što stignu do cilja.

Je li realno vjerovati da u Hrvatskoj danas postoje nezavisni mediji?

Nezavisnost nekog medija u današnjim okolnostima ponajprije ovisi o tome je li vlasnik tog medija dovoljno ozbiljan, profesionalan i društveno odgovoran da prepusti uredništvu i redakciji da se bave svojim poslom najbolje što umiju, odnosno da ne stavljaju uredništva i redakcije u funkciju svojih drugih poslovnih interesa ili društvenih ambicija. A o postojanju nezavisnih medija, nezavisnih u većoj ili manjoj mjeri, svjedoči i činjenica da su samo u posljednjih pet-šest godina mnogi ministri i drugi moćni ljudi morali napustiti svoje položaje poslije novinarskih otkrića.

Kakva je, prema vašem mišljenju, budućnost medija u Hrvatskoj s obzirom na vlasničke strukture i popularnost društvenih mreža zahvaljujući kojima svatko može reći svoje mišljenje i dati neku informaciju?

Ako se nastave ovi trendovi, nema nikakvog razloga za imalo optimizma u pogledu budućnosti medija u Hrvatskoj, prije svega mislim na novine, to jest tiskane medije. Treba samo pogledati kretanje tiraža dnevnih i tjednih listova unatrag desetak godina i sve će biti jasno. Neki tradicionalni komercijalni mediji, naravno, neće nestati, ali će i ti mediji u malim i siromašnim državama i dalje srozavati kriterije pod pritiskom društvenih mreža i borbe za novac oglašivača, dok će javni radio-televizijski servis trošiti svake godine ogromnu količinu javnog novca na sve osim na kvalitetno, kritičko, istraživačko i pametno novinarstvo. Ne vidim da se itko trudi da se ti trendovi promijene.

Ne bi li i danas Hrvatskoj trebao neki Feral Tribune? Ugasio se i Radio 101. Čini se da su kultni mediji naprosto nestali i da za „ono pravo“ danas nema mjesta…

Postojanje lista poput Ferala danas ne bi bilo zgoreg ni u ozbiljnijim i razvijenijim europskim zemljama nego što je Hrvatska. Ali vrijeme nosi svoje, i dobro i loše, i nije naročito produktivno žaliti za nečim čega više nema i što se više ne može vratiti. Danas bi možda imalo smisla raditi Feral ili nešto slično Feralu kao internetsku ili kabelsku televiziju koja bi proizvodila i satirične i istraživačke sadržaje, i intervjue s ličnostima koje imaju što reći, i dokumentarne filmove, i panele, i analize… No to je preskup i neizvjestan pothvat, i o takvom nečemu može se samo maštati.

Gostovali ste na u lipnju održanom pulskom Sajmu knjiga? Kakvi su dojmovi?

Meni je ovo bilo prvo pravo gostovanje na sajmu u Puli. Bio sam samo jednom ranije, prije desetak godina, u funkciji urednika i predstavljača knjige Amira Muharemija, hrvatskog diplomata, o političkoj povijesti Turske. Sad sam u Puli i na sajmu proveo nepuna dvadeset i četiri sata, pa je teško govoriti o nekim ozbiljnijim dojmovima, ali prilično sam impresioniran organizacijom sajma, razinom razgovora, lokacijama, brojem posjetilaca, atmosferom… Za razliku od nekih drugih gradova u Hrvatskoj i susjedstvu, Pula se, čini mi se, suživjela sa svojim sajmom knjiga.

Godina je čitanja. Sajam u Puli dokaz je da za knjigu, unatoč digitalizaciji, još uvijek postoji velik interes. Slažete li se s time?

Ne znam, teško mi je to ocijeniti. U nekom širem krugu ljudi s kojima kontaktiram i koje poznajem, interes za knjigu, a pod time podrazumijevam književnost, nije manji ili nije bitno manji nego što je bio prije dvadeset godina, ali mislim da to ne govori bogznašto o nekom generalnom raspoloženju. Nikad nisam imao iluzije o nekoj golemoj društvenoj važnosti literature i o presudnom utjecaju književnosti na naš život, no jasno je da čovječanstvo ne može bez pričanja priča, a iz perspektive povijesti ljudske pismenosti manje je bitno u kojem mediju će biti ispričane te priče.

Knjige su vam prevedene na nekoliko jezika, nagrađivane, kao i film Cirkus Columbia sniman prema vašem romanu i serija Novine za koju ste pisali scenarij. Čini se da vam doista sve ide od ruke. Pišete novinarske tekstove, romane, zbirke priča i pjesama, scenarije… Je li riječ o talentu, iskustvu ili, pak, o mukotrpnom radu?

Ima svega što ste spomenuli, a dodao bih i discipliniranost, premda ne bih rekao da mi sve i uvijek ide od ruke. Na „strateškoj“ razini, ključna je, čini mi se, igra sa samim sobom, igra koja nije zabavna i opuštajuća nego zahtijeva veliku koncentraciju i razmišljanje na više različitih razina. Smisao te igre je ovladavanje vještinom u mjeri koja ohrabruje na eksperiment, na umjetničko istraživanje, na pokušaj da se učini barem milimetarski pomak u odnosu na svoje dotadašnje pokušaje, u najmanju ruku. Osim svega toga, meni je pisanje – i novinarsko i ovo drugo – posao, koliko god to prizemno zvučalo, jer nikad u životu nisam primio plaću ili honorar za bilo što izuzev pisanja, a živim isključivo od plaće i honorara.

Kako birate teme o kojima pišete? Mahom su to ratna i poslijeratna zbivanja…

Kao valjda i svi drugi, pišem o temama, ljudima i društvenim ambijentima u koje sam, barem tako vjerujem, upućen više od velike većine drugih ljudi, ili za koje mislim da ih razumijem bolje od drugih ljudi, pa da o tome imam što reći. Nažalost, takvih tema ili tematskih područja ima vrlo malo, a među njima dominira – rat.

Na čemu trenutno radite?

Uvijek paralelno pišem ili razrađujem više priča. Pri kraju sam s knjigom sjećanja i razmišljanja Budimira Lončara, posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ: fokus je na svega nekoliko, po meni, ključnih tema ili momenata Lončarevog života, a ujedno i vrlo važnih tema naše nedavne ili relativno nedavne prošlosti, uz pogled na budućnost međunarodnih političkih odnosa. Razvijam i tri-četiri televizijska projekta, što sam, što u suradnji s drugim piscima i redateljima, pa pomalo sklapam zbirku pjesama, popravljam i proširujem dokumentarni roman „Beara“ o srebreničkom genocidu…

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije iz arhive 26. Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


− 2 = 7

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum