27. PUF – Međunarodni kazališni festival – treći dan
Treba i malo informative
• „Kada osjetite da mrzite nekoga ili nešto, to je zato što su htjeli da se tako osjećate“ •
• „Što biste vi uradili?“ – pitanje je koje ostaje visjeti u zraku na kraju predstave „Urednik“, koju je u utorak, 14. rujna u Istarskom narodnom kazalištu u sklopu 27. PUF festivala upriličilo beogradsko pozorište Reflektor. Zanimljivo je da je to ovog tjedna drugo gostovanje jednog srpskog kazališta s istom temom – današnjim medijima i njihovom blago rečeno fluidnom odnosu prema istini. Naime, par dana ranije je o tome na daskama INK progovorila i predstava “Udarna vest – o medijima i strahu” u produkciji Trinidad d.o.o. iz Novog Sada te Beoarta i Kulturnog centra Grad iz Beograda.
Reflektor teatar nezavisno je kazalište koje su u okviru organizacije Centar E8 osnovali mladi profesionalci/aktivisti voljni da sa scene govore o važnim društvenim temama i problemima.
„Urednik“ nas tako uvodi u ambijent manje komercijalne televizije koja svakodnevno producira hrpu površnih i često izmišljenih ili bar napuhanih vijesti (jer „narod traži senzacije“, ali i unutar „samo zabava“ koncepta „mora biti i malo informative“), primjerice stalno bombardiranje korona strahovima ili uporno podgrijavanje animoziteta prema Hrvatima. Za sporne teme-koje u svojoj emisiji „Sagledavanje“ obrađuje nadobudna istraživačka novinarka Vera- rezerviraju svega 10 minuta u slabo praćenom terminu nakon dnevnika i reklama.
Redakcija se sastoji većinom od par rezigniranih starijih novinara (kojima je već „dosta revolucija i hapšenja“ te brinu samo o svojim kreditima i očuvanju radnog mjesta), te beskrupuloznih ambicioznih mladaca koji nemaju problem s plasiranjem svega što od njih zahtijeva direktor, odnosno razne trenutne glavešine koje diktiraju njegovu „uređivačku politiku“. Kad Vera, po njegovom i mišljenju urednice, malo pretjera u svojim kritičkim prilozima, odlučuju je poslati na prisilni godišnji odmor, „dok ne odluče o novom formatu njene emisije“. Ogorčena, ona se toj odluci protivi i istrese svu svoju frustraciju i vijest o svojoj ostavci uživo, u posljednjoj emisiji. Urednički dvojac joj se zbog toga odluči osvetiti izazvavši medijsku hajku na nju, iskopavši podatak da joj je brat jednom uhapšen zbog jointa. Tu informaciju proslijede svim medijima tražeći da je napušu u pravu aferu koja mladića predstavi kao opasnog dilera, što izazove i njegovo brutalno premlaćivanje. Na traženje direktora tada i urednica podnosi ostavku, kao „žrtvu za kolektiv“. Potom direktor Veri ponudi njeno mjesto i „odriješene ruke“, ali par mjeseci kasnije situacija se ponovi s još jednim stopiranim „kopanjem“ po aferi u jednoj bolnici. S druge strane, smijenjena urednica postaje Ministrica kulture i informiranja i sve se opet svodi na „pojeo vuk magarca“ ili „pa da, pa šta?“ stav.
To je ukratko sadržaj ove predstava, koja iako šaljivog tona odražava realno stanje u srpskom novinarstvu (ne zavaravajmo se, slično alarmantna je situacija i kod nas, sjetimo se samo nedavnih događaja u Glasu Istre), gdje mnogi ugledni novinari gube živce ogorčeni količinom gluposti i neistina koje se serviraju javnosti, te zbog njih i vlastite savjesti napuštaju svoj poziv. Novinarka Vera to je u svojoj ostavci ovako sažela: „90% stvari koje ste čuli u večerašnjem dnevniku su laž ili služe da vas zbune. Npr. umjesto da govorimo o medijskim neslobodama i cenzuri, vi ste vidjeli nekakvu nagradu koju je primila moja urednica. Od polu-točne informacije o stipendijama ‑koje se najnormalnije dodjeljuju svake godine – napravljena je udarna vijest, iako je pravo pitanje što radimo da mladi ljudi prestanu napuštati zemlju. Idilične reportaže iz lokalnih zajednica rezultat su namještenih državnih konkursa. A kad vam sve te vijesti ipak postanu preočito prebajkovite, malo kopanja po krvavima ranama ovog područja nikad nije na odmet – hajde da kopamo tamo gdje nikad nije zaraslo! Kada osjetite da mrzite nekoga ili nešto, to je zato što su htjeli da se tako osjećate. Zato što su znali da nećete provjeriti s kojeg sajta dolazi informacija da se sprema novi rat. I kada tako neprovjereno krenete mrziti, molim vas: zapitajte se i tko su ljudi koji će od vaše mržnje imati najviše koristi.“
U samoj izvedbi ova zahtjevna i vrlo bitna tema možda i nije optimalno obrađena. Primjerice, glumci su to dosta nonšalantno otaljali, a možda se moglo i bez iritantnog „spota“ koji se povremeno vrti na ekranu, a ilustrira reakciju javnosti na Verinu ostavku (mada i tu ima dobrih momenata, poput parole „Verujemo u Veru!“ ili teksta songa „glupača, alapača, veštica, da je bar muško pa da joj čovek poveruje“), no sve u svemu predstava bar naznačava neke od ključnih rak rana modernog „novinarstva“.
Što se tiče završnog pitanja „Što biste vi uradili?“, jedan mogući odgovor dan je u samoj predstavi, kad se u sukobu s Verom i njenim „uzbunjivačkim“ tendencijama (srpski izraz za „žviždače“ je „uzbunjivači“) redakcija sprda i upozorava je da bi mogla završiti kao Julian Assange – „ako već moraš da kopaš, otvori svoj YouTube kanal!“… Naravno, kako su i društvene mreže danas pod ogromnim pritiskom cenzure i ova se opcija može podvesti pod varljive „još malo, pa nestalo“ novinarske slobode.
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
