Otisak mudrosti – intervencija Gradske radionice u sklopu 27. PUF‑a
Već i samo boja može puno učiniti na dojmu vitalnosti nekog prostora
• Sinožić: Ideja je jednostavna – pozvali smo prijatelje i poznanike da nam pomognu svojim sugestijama i tako prikupili veći broj mudrih izreka i poruka iz prebogatog nasljeđa čovječanstva • Dizajnerski smo to osmislili tako da, dodavanjem kromatske igre i praćenjem određene boje unutar samog teksta izranjaju i nove rečenice • Trusnach: kroz svaku rečenicu prođem bar tri puta i time ne samo da vježbam gramatiku (jer moj materinji jezik je Talijanski) nego se i udubim u svaku poruku, promišljam kako se odražava na moj život •
Nakon prošlogodišnjih „Araizama“, velike lutke sazdane od raznih „izama“ koja je spaljena pred zgradom Rojca, umjetnici iz Gradske radionice i ove godine sudjeluju na PUF‑u. Ovaj put akcija je na „Škveru pod ladonjom“, ili rotondi na Narodnom trgu 1 kod tržnice, koju je Radionica i ranije oslikavala. Prije 8 godina, 2013. su taj neugledan i zapušten prostor revitalizirali dekorativnim detaljima hrvatskog pletera, te fragmentima iz pulske povijesti. Ovaj put projekt pod nazivom „Otisak mudrosti“ u donjem dijelu donosi neobičnu likovno-enigmatsku intervenciju. Veći dio posla, kao i tada, pod mentorstvom Marjana Sinožića – Maje odrađuje Debora Trusnach, pa smo s oboje popričali o novom projektu.
Majo, drugu godinu za redom sudjelujete na PUF‑u…
- Da, Branko (Sušac) me iznenadio. Prošle sam mu godine ponudio dva koncepta-Araizme i ovaj, koji sam bio osmislio puno ranije, ali do sada nije bilo sluha za njegovu realizaciju. PUF nam je pružio tu priliku. Ideja je jednostavna – pozvali smo prijatelje i poznanike da nam pomognu svojim sugestijama i tako prikupili veći broj mudrih izreka i poruka iz prebogatog nasljeđa čovječanstva. Pri tom smo nastojali izbjeći svaku političku konotaciju i zadržati se na općeljudskim vrijednostima ljubavi, suradnje, empatije i sl. Dizajnerski smo to osmislili tako da, dodavanjem kromatske igre i praćenjem određene boje unutar samog teksta izranjaju i nove rečenice, pa smatram da je osim vizualne atraktivnosti to simpatična i inspirativna interaktivna igra za naše sugrađane i goste. Zanima me kako će iz daleka izgledati taj raster, a jedna od ideja je i da se na dnu doda kompjuterski kod putem kojeg bi oni koje ne zanima samo odgonetanje, već žele znati koje su još poruke skrivene u bojama, mogu putem tog koda na svojim uređajima odmah dobiti cijeli tekst i objašnjenje projekta. Također, ovaj prostor nazivamo sjedeći zvuk jer ima jednu manje poznatu osobinu – ako sjedite na jednoj strani i nešto izgovorite to se čuje na drugoj strani, tako da dvoje ljudi može sjesti na suprotnim stranama i čitati jedan drugome te poruke. Puno je načina kako se tu možemo igrati. Ujedno, kako na žalost ovaj prostor mnogima služi za uriniranje, ponovno koristimo priliku da ukažemo na taj problem u samoj gradskoj jezgri, ali i po cijelom gradu. Nedostatak javnih pisoara (ostalo je svega nekoliko koji su još iz K und K razdoblja) rezultira smradom koji nam nije na čast i pravo je ruglo za posjetitelje. Inače, ovo je dio veće ideje kojom se bavim zadnjih 10-ak godina, povezivanja dizajna i enigmatike. Rado bih to vidio po gradu. Zamislite npr. da na raznim bitnim, a zapuštenim mjestima oslikamo rebuse, osmosmjerke i razne druge enigmatske forme koje bi dopunjavale priču o tom prostoru – bila bi to nova interaktivna zanimacija za Puležane, kao i posebna turistička atrakcija. Jedna od ideja je i da se napravi nešto slično ovoj rotondi, ali s mnogo različitih jezika… Mogućnosti su beskonačne.
Debora, na tebi je veći teret realizacije ovog projekta, kako to doživljavaš?
- Prije svega mi je drago što se opet vraćamo na istu lokaciju i ponovno označavamo tu kritičnu točku u samom centru. Ako apstrahiram smrad s kojim se moram nositi dok radim (prelila sam sve Varekinom, ali bez puno efekta), velik izazov mi je i impresivna površina koju valja popuniti – krivulja rotonde duga je čak 23 metra! Za ovo prvo predstavljanje dovršili smo prva tri reda od planiranih osam. Sam sadržaj asocira me na jedan moj raniji rad – kratki eksperimentalni art film „Eko Babilon“ u kojem je puno različitih glasova na različitim jezicima izgovaralo poznate ekološke poruke (npr. Pazi na smeće. Štedi vodu. Gasi žarulje. i sl.), a zaključak je bio „Sve je rečeno, ali između izrečenog i učinjenog i dalje smo u istom stanju“. Slično prolazim i sada – dok pripremam šablone, pa crtam na zidu i na kraju unosim boje – kroz svaku rečenicu prođem bar tri puta i time ne samo da vježbam gramatiku (jer moj materinji jezik je Talijanski, a i ubacili smo nekoliko talijanskih rečenica, budući je Istra dvojezična regija) nego se i udubim u svaku poruku, promišljam kako se odražava na moj život. Npr. ova na kojoj sada radim: „Dok istina obuje cipele, laž proputuje pola svijeta.“ Osjećam i veliku odgovornost, jer svaka riječ ima svoju težinu. Naravno da se neće svaka poruka svima svidjeti, imala sam već raznih primjedbi prolaznika, ali nastojali smo da to bude šarolika zbirka izreka u kojoj će svatko pronaći bar nešto za sebe. Nešto što će mu, dok tu prolazi, malo uljepšati dan ili ga bar navesti da razmisli.
Majo, u 30-ak godina djelovanja vaše udruge odradili ste mnoge projekte na gradskim pročeljima i interijerima. Mnoge su freske (npr. replika kralja s Plesa mrtvaca Vincenta od Kastva na zgradi pored amfiteatra) danas izblijedjele, što je s njihovim održavanjem i renoviranjem?
- Od početka smo naglašavali taj problem, potrebu da se sporna zapuštena mjesta oživljavaju sličnim intervencijama, jer već i samo boja može puno učiniti na dojmu vitalnosti nekog prostora. Na žalost, akrilne boje koje se danas uglavnom koriste imaju mnogo kraći vijek trajanja od npr. mineralnih koje uvijek preporučamo. One su nešto skuplje, ali puno dulje traju. Uz to ide i potreba da se oslikani prostori kontinuirano prate i održavaju, da postoji uigran tim koji se time bavi, kojem je to stalno zanimanje, ali tu uvijek kaskamo, jedva održavamo i ono što već imamo, pa tako na žalost ni do danas ta ideja nije uspjela doista zaživjeti.
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ