Kornarija, škola, simpozij kolonija, mit

• Predstavljanje monografije Kornarija posvećene istoimenoj školi kamenoklesarskog kiparstva koja se kroz četiri desetljeća održavala od 1980 do 2009, uz prekid od 1989 do 2002. godine održano je u utorak, 7. rujna u Parku skulptura Marušići.

Voditeljica događaja je bila Tanja Šuflaj iz bujskog Učilišta koje je izdalo monografiju, a pomogle su joj Gail Morris, Burhan Hadžialjević, Isabel H. Lantry, uz koje su govorili i načelnik Buja Fabrizio Vižintin, skulptori Rene Rusjan, Mirsad Begić, te putem video veze Patrick Bermingham, Francisco Gazitùa i Masayuki Nagase čiji je pozdrav putem youtube kanala moguće pratiti ovdje:

Nagase je u svom pozdravu na talijanskom jeziku naveo sve što ga je nadahnulo u današnjem vrlo uspješnom radu u Kaliforniji, a poteklo je iz njegovog rada i života u 17 godina na Bujštini, uključujući i stanovnike Marušića koji su školu i njene učesnike prihvatili, a to je ono što su i svi ostali govornici naglasili. Prisjetio se i da iako nije govorio hrvatski ni talijanski, svi su dijelili isti jezik kamena i da su Marušići uvijek u njegovom srcu. Dodao je i zanimljivost, da su zajedno i gasili šumske požare.

Bermingham, jedan od sudionika prve godine radionice, je naglasio kako ovdašnji narod i kultura stvarno cijene i podržava kipare, i kako je to bilo vjerojatno najbolje razdoblje u njegovom životu. Zaključno, rekao je da trenutno radi u drugim materijalima, također ima u tijeku arhitektonske projekte, te spomenike medicinskim sestrama žrtvama Covida 19, a priprema u Kanadi simpozij drvenog tipa.

Mnogi bivši učenici su postali međunarodno priznati kipari, ravnatelji likovnih akademija zahvaljujući iskustvu i znanju stečenom u Marušićima, koje dan danas dijele svojim učenicima, navodi Isabel H. Langtry, autorica poglavlja u monografiji u kojem je zapisala da je jedna od ključnih dimenzija u radu simpozija bila ljubav prema kamenu, želja da se uči o njemu, te kako ga oblikovati. To je naučila, piše dalje ravnateljica Hampstead school of art iz Londona, od Carla Prentla, samoukog austrijskog kipara koji je utemeljio Međunarodni Kiparski Simpozij 1959. godine, kako bi omogućio nesmetanu komunikaciju i razmjenu kiparske zajednice unatoč tenzijama hladnog rata. Kornarija je bila značajna karika u tom lancu koji se etablirao širom svijeta.

Značaj ove škole koja se odvijala pod otvorenim nebom u kamenolomu u mjestu Kave (tal. riječ za kamenolom) je dvojaki, jedan je za sudionike koji su po vlastitim riječima imali prilike doživjeti iskustvo koje im je živote promijenilo, naime neki su se odlučili baš tokom simpozija se baviti tim vidom umjetnosti, a drugi značaj je prema vani, a to su indirektno doživjeli njihovi kasniji studenti diljem svijeta i svi oni koji te skulpture vrednuju kao umjetnost koja je dio javnog prostora.

Inače i monografija je, valja naglasiti, napisana na četiri jezika iako ne svako poglavlje, i to hrvatskom, talijanskom engleskom, te slovenskom, a na sva četiri jezika se govorilo i na predstavljanju.

Vižintin je istaknuo da je 2018. godine bilo u planu i organiziranje pravog simpozija, ne samo izdanje ove monografije ali je situacija s koronom usporila taj pothvat.

Paralelno s predstavljanjem, odvijalo se i postavljanje info ploče s imenima autora skulptura u Parku, što je konačno mnogim posjetiteljima omogućilo da doznaju korisne informacije o objektima.

Škola Kornarija je ideja Tonija Biloslava, vizionarskog ravnatelja Piranskih Obalnih galerija, a razvijala se kroz suradnju više likovnih institucija, od Singapura, Tajlanda, do Škotske i Rijeke, ali i šire. Uz Biloslava, najzaslužniji za uspostavljanje simpozija je bio i Francisco Gazitua koji se javio iz Čilea. Bivši predavač Londonske st. Martins school of arts i jedan od najcjenjenijih čileanskih kipara je istakao vrlo emotivno da se sada nalazi u zimi, ali da razdoblje u Kornariji smatra ljetom svojeg života, te da gdjegod ide, uvijek se prisjeća trave, nevjerojatnog sunca i bijelog mramora Kornarije kojeg smatra svetim, a Kornariju hramom. Nadodao je da tada ni jako sunce nije boljelo, jer su oni bili karika u jako dugom lancu umjetnosti koja se proteže još od kamenog doba.

Kipar Burhan je zahvalio osnivačima, općinama Buje i Grožnjan, te kulturnom društvu Bratstvo, a posebno je spomenuo Milana Nežića, koji je doprinio putem firme Kamen pazin da se omogući osnovni materijal za izradu kipova. Mirsad Begić je u svom obraćanju istakao da je tada svijet bio podijeljen na inferioran i superioran dio, ali da toga nije bilo u kreativnosti, te da su riječi preskromne za ono što su tada imali, a to je pravi kamen i prave teme. Zaključio je izrazivši da je “Kornarija” čudo ljubavi i kreativnost kakvu ništa ne može zaustaviti.

Tekst Marko ŠORGO

Fotografije Lidija KUHAR