Ivan Čolović na 27. Sajmu knjige u Istri
„XX vek – Nezavisna čitalačka republika“
• „Nek 21. ide svojim putem, sam sam ostao u XX. veku.“ •
• Osim što mu je dodijeljena čast otvoriti 27. Sajam, urednik biblioteke „XX vek“, Ivan Čolović se na njemu pojavio u još dva navrata – prvog dana na proslavi 50. obljetnice postojanja biblioteke i premijernom predstavljanju zbornika o njoj „Pola veka XX veka“, a potom i na Doručku s autorom.
Na početku promocije Aljoša Pužar ovu biblioteku „džepnih“ knjiga nazvao je „apartnom pojavom ovih prostora“, a Sinan Gudžević, jedan od autora koji su napisali eseje za zbornik „pravim čudom“, jer se uspjela održati unatoč svim burama i olujama kroz koje je tijekom proteklih 50 godina prolazila. Pužar je riječ prvo dao urednici zbornika, socijalnoj povjesničarki prof. Dubravci Stojanović. Ona je već povodom 40. rođendana ove vrijedne edicije značajnih naslova iz društvenih znanosti objavila knjigu „Noga u vratima – prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek“. Sada je, zajedno s nizom drugih kolega autora, priredila i ovaj zbornik. Obje knjige pokazuju da je, mada se po tiražama i broju objavljenih naslova (do sada 250) kao i prostorom koji joj se davao u javnom životu nekome može činiti i marginalnom, ova biblioteka „smetala svim sistemima“. Ipak, uspjela je nadvladati sve teškoće i promjene sistema i održati se kao anti-ratna biblioteka i kao „prostor slobode“ u Beogradu, a njeni se čitatelji vole s njome poistovjećivati, pa je XX vek jedna „zamišljena zajednica čitalaca“ ili , kako je u jednom eseju u zborniku rečeno, „nezavisna čitalačka republika“.
„Pročitavši ove knjige moje se znanje o biblioteci obogatilo i sada mogu dosta govoriti o njoj“, našalio se Čolović, pohvalivši se i kako u Dubravci ima vlastitog historiografa, slično kao što je Tito imao Vladimira Dedijera ili Luis XIV Jean Racinea.
„Obradovala su me svjedočanstva u zborniku“, nastavio je Čolović, „u njemu ljudi pričaju kako su odrastali uz ove knjige i mnogi su im naslovi ostavili trajan utisak. To su za mene dragocjena i uzbudljiva otkrića, posebno jer sam vidio da su se u svojim daljnjim studijima i znanstvenim radovima mnogi odlučili posvetiti nekim od tema koje su čitali u našoj biblioteci.“
Povijest ove biblioteke nije samo povijest ideja, nego se kroz nju može pratiti i kako su se razvijali koncepti društvenih nauka, objašnjavao je dalje Čolović: „Kad je 70-ih godina pokrenuta bilo je to vrijeme strukturalizma, kad nas je terorizirao termin „struktura“ – sve je bilo struktura, znak, označeno i označujuće, paradigma i sintagma… Morali smo se baviti lingvistikom, ne samo kako bismo znali više o jeziku, nego i o mnogim drugim stvarima, jer su u to vrijeme lingvistika i fonetika bile nauke-piloti. Smatrao sam da je potrebno našoj publici ponuditi neke neprevedene važne studije o lingvistici i strukturalizmu. Naravno, i sam sam čitao i prevodio. Mogli ste kroz vrijeme vidjeti kako se ta paradigma mijenja i kako smo od „strukture“ došli do jednog novog termina koji je danas neophodan za snalaženje u kontekstu govora društvenih znanosti – „diskurs“, a onda je pored njega došla još jedna riječ koja se sad nameće, a to je „narativ“ – probajte pročitati u nekim novinama dva-tri teksta, a da ne naletite, da ne ugazite u narativ!“
S raspadom SSSR‑a, padom Berlinskog zida, ratom i raspadom Jugoslavije pojavila se potreba za alatkama kojima se razmatraju te povijesne situacije, pa je izdavačka politika „XX veka“ fokus s lingvistike prebacila na antropologiju i sociologiju. Objavljivana je važna kritička literatura o nacionalizmu, etničkim sukobima, identitetu i politikama identitetima itd. Posljednjih 20-ak godina je pak u svijetu aktualna politička antropologija, pa je i „XX vek“ najviše fokusiran na objavljivanje značajnih naslova iz tog područja. Uvijek osluškujući bilo vremena i čitateljske potrebe, Čolović ne mari toliko o brojci godišnje objavljenih knjiga: „Ne teba biti stotine knjiga, mogu biti dvije ili tri dobro odabrane i tempirane kad je riječ o kontekstu, o potrebi.“
Ambiciozniji studenti naslovima iz ove biblioteke mogu upotpuniti svoje znanje onkraj popisa obavezne literature, a često se one koriste i u izradi doktorskih disertacija: „Često dobivam zahvale i u obavezi sam prema tim ljudima da nastavim jer vidim da to i dalje ima smisla, a dok ga ima imamo i razlog da postojimo“, zaključio je Čolović.
Na Doručku s autorom idućeg je dana Aljoša Pužar Čoloviću priznao kako mu je kao studentu jedna od bitnih knjiga bila njegova „Divlja književnost, etno-lingvističko proučavanje para-literature“, a Čolović mu je odgovorio kako danas mnogi autori žele objaviti svoju knjigu u XX veku, dok je njegova ambicija kao mladog znanstvenika bila izaći u „Sazvežđima“, kultnoj Nolitovoj humanističkoj ediciji pokrenutoj 1963. godine „Bijegom od slobode“ Erica Fromma. Čolović je u njoj prvo objavio svoj prijevod Roland Barthesove „Književnost, mitologija i semiologija“, a „sreći mu nije bilo kraja“ kad je tu objavio i spomenutu „Divlju književnost“. Izrazio je veliko poštovanje prema uredniku te serije, Milošu Stamboliću, koji je nakon raspada Jugoslavije „Sazvežđa“ prestao objavljivati.
„S dolaskom novog vijeka očekivalo se da promijenim naslov biblioteke u „21. vek“, ali nisam, rekao sam nek ide 21. svojim putem i uskoro sam ostao sam u XX. veku. Kasnije se to pokazalo pogodnom, „retro“, odlukom, ostati u toj retroviziji“, našalio se Čolović, a Pužar je dodao kako je to „sada najhipsterskija biblioteka u Europi“.
Pužar ga je pitao i o rodnom mu Beogradu i njegovim mijenama, ali je on odgovor izbjegao skrenuvši u priču o jednom drugom svom zavičaju, otoku Cresu koji je posjećivao više od 30 godina i tamo stekao mnoge drage prijatelje, među kojima i nedavno preminulog slikara Mateja Solisa. Za Beograd je rekao samo: „pustite me još par dana da o njemu ne mislim.“
Ipak, nezaobilazno je bilo u razgovoru se podsjetiti i na tzv. „Beogradski krug“ čiji je Čolović bio jedan od osnivača, „udruženja nezavisnih intelektualaca“ osnovanog 1991. od osoba iz javnog života koje su ustale protiv rata i nacionalističke politike Slobodana Miloševića. Izrastao je iz inicijative „Druga Srbija“, kao odgovor na onu ratnohuškačku, „memorandumsku“. Nailazili su na puno nerazumijevanja i napada od vladajućih u smislu „Šta vam je to? Ima samo jedna Srbija!“ ili „šta je to „Udruženje“, šta “Nezavisni intelektualac“?!? „Bilo je to vrijeme angažmana kad ste se odmah morali u sebi odlučiti što ćete raditi, smoći snagu i volju ustati protiv tog zla.“ U ta su se vremena, vođeni gotovo isključivo kriterijima vlastite savjesti, morali suočiti s mnogo raznih koncepata, pa tako i nacionalizmom o kojem ranije gotovo nisu razmišljali. Termin je zapravo prvo skovao bečki student Vuk Karadžić i u njegovo je vrijeme u formiranju nacionalnog identiteta bila napredna oslobodilačka ideja. Međutim, u izmijenjenom kontekstu 90-ih termin je zloupotrijebljen i postaje simbol mržnje i razračunavanja i koristeći ga – na svim sukobljenim stranama – mnogi su se osramotili, misleći da se ponašaju kao Vuk kad staju na „stranu tzv. „našeg“ naroda, bez obzira što su u ime tog naroda neke paravojne ubice na tamo nekim ratištima provodile monstruozne zločine.“
„To je sad sramota pojedinaca, ali i neke kulture u cjelini koja ne radi dovoljno na tome da se od toga distancira. Druga Srbija je bila Srbija koja se ne miri sa zločinom i to nemirenje ni danas nije dovedeno do kraja“, zaključio je Čolović.
Na „Doručku“ je zahvaćeno još mnogo bitnih tema kojima se kroz godine bavio Čolović, („kulturnog terorizma“, kriminala, utjecaja nogometnih navijača, Kosovskog mita itd.) pišući o njima ili ih objavljujući u „XX veku“, ali njihovo elaboriranje išlo bi daleko preko formata ovog izvješća. Svakako bi – ako već ne pročitati njegove knjige – bilo uputno detaljnije na YouTubeu preslušati i snimku tog Čolovićevog nastupa sa Sa(n)jma, te po vlastitoj savjesti razlučiti s čime se od izrečenog slažemo. U krajnjoj liniji, bar se zapitati imamo li, u ovom za opstanak humaniteta napetom trenutku eksperimentalnog „globalnog reseta“, uopće više vremena i prava na polemično teoretiziranje i promišljanje, ili zapravo već neko vrijeme jesmo usred globalnog rata i još smo jednom prisiljeni na „biranje strana“?
Ispričavši na kraju kako mu nije bilo milo čuti kad su ga jednom nazvali „arhetipnim mudrim starcem“, jer sebe smatra osobom u „dubokoj mladosti“, Čolović se deklarirao „optimistom u osnovi“ i izrazio nadu da „rata ipak neće biti“.
Tekst Daniela Knapić
Foto Manuel ANGELINI iz arhiva 27. Sa(n)jma knjige u Istri