Ivica Prtenjača, u gradskoj knjižnici Umag
Roman koji živi u tom vremenu, a nastao iz potrebe
• Nagrađeni riječki, odnosno točnije bi bilo reći Zametski pisac i pjesnik Ivica Prtenjača je u ponedjeljak, 15 studenog predstavio u Gradskoj knjižnici Umaga svoj posljednji roman, nazvan “Sine, idemo kući”. Ovog uglednog književnika sa zagrebačkom adresom predstavio je ravnatelj ustanove, Neven Ušumović.
Usput je domaćin objelodanio jednu važnu obavijest, a to je da će od utorka pristup prostorijama knjižnice biti zbog protuepidemijskih mjera dozvoljen samo vlasnicima odgovarajućih potvrda.
Autor knjige Brdo je temeljito opisao nastanak i sadržaj knjige, koji je jako aktualan, odnosno radi se o odnosu oca i sina u dobi koronavirusa.
- Roman je nastao preko reda, iz moje potrebe da odgovorim refleksom, s jedne strane iz obrane, s druge zato jer je to način na koji pisac sudjeluje u životu, pojašnjava.
Kako je došlo do prvih mjera početne faze korone, zatvaranja su razdvajala obitelji, što se Prtenjači također desilo, uslijed tih događaja. Nakon duljeg promišljanja i nakon što su se stvari primirile roman je nastao u jednom dahu.
Među najznačajnijim nagradama koje je Prtenjača osvojio navodimo dvije VBZ ove nagrade, te zlatne korice porečke Booktige, koja je zapravo nagrada istarskih knjižničara. Objasnivši ovu prvu, VBZ-ovu, književnik navodi da ona iznosi 100.000 kuna bruto, a da nagrađena knjiga postaje na 15 godina vlasništvo nakladničke kuće, i jedinoj daljnjoj zaradi od nje kojoj se može nadati u tih 15 godina je ako se ona prevede na neki strani jezik.
- Priznanje je značajno utoliko što knjiga postaje vidljiva, zaključuje Prtenjača.
Kako sam pisao
Dok je djelo nastajalo, pedesetdvogodišnji autor, prisjeća se, nije mogao ne primijetiti da glavni likovi nemaju imena, što je zadržao, ali je bilo potrebno dodati tri tekstualnih “fotografija” da bi doseglo duljinu potrebnu da ga se smatra romanom. Jako je važno napominje Prtenjača, da su fotografije poredane kronološki, i prate život glavnog lika kroz odrastanje, dok ne postane momčić, a radnja se odvija kroz dvije paralelne priče svaka na svojoj lokaciji.
Pisac kroz roman progovara o vlastitom iskustvu, životnom trenutku i gubitku, a pišući, se “selio” iz jedne lokacije u drugu, kad god bi potrošio motive, s time da atmosfere dvaju prikaza suprotnog karaktera.
Prtenjača se, u svom dijalogu sa Ušumovićem, potaknut njegovim pitanjima najdulje zadržao oko načina na koji je roman nastajao, i temeljem vlastitih procjena odlučivao kako ga dalje oblikovati i što stoji iza njegovih elemenata, scena, te likova.
Za naslov je, priznaje bio nadahnut radom Arsena Diklića naslovljenog “Ne okreći se sine” i jednom nasumičnom rečenicom na koju je naišao u svom rukopisu.
Inače, cijeli je roman napisan u sadašnjem vremenu, pisac to objašnjava sa tri glavna pravila kojih se on drži: kontrola nad vremenom i prostorom, jedinstveni i autentični likovi, te najvažnija, odnosno pisati kako misli da treba, i onda suprotno od toga. Taj je savjet dobio od prijatelja Danijela Dragojevića.
Brašno i psovke
Posljednja dva elementa romana koja su dvoje sugovornika prošla bili su brašno i psovke. Ovo prvo je element koji može zvučati banalno u našoj svakodnevnici, ali Prtenjaču fascinira, a psovke su javno neprihvatljive zbog prostote i nepristojnosti, ali su i znak živopisnosti likova i odušak prosječnog čovjeka.
Tekst i fotografije Marko ŠORGO
