Književnik Stefan Bošković gostovao u Gradskoj knjižnici Umag
Kako napisati roman u devet dana i dobiti nagradu
• Tekst i fotografije Lidija KUHAR
• Empatija je apsolutna, simpatija je stvar izbora, te mislim da ljudi inače gaje empatiju iz vrlo osobnih ako ne i egoističnih razloga • Razmišljajući o fiktivnom karakteru koji se nalazi u nekim užasnim situacijama i uradio je neke užasne stvari nekako vidimo da su to i naše patnje i na taj način se poistovjećujemo •
Dobitnik Europske nagrade za književnost Stefan Bošković gostovao je u utorak, 15. ožujka u Gradskoj knjižnici Umag. Ova književna večer bila je organizirana u suradnji s Društvom Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Bujština” Umag i Kućom za pisce – Hižom od besid u Pazinu, gdje je Bošković u mjesecu ožujku na stipendijskom boravku.
Posjetitelje je pozdravila predsjednica udruge Ružica Mitrović Maurović, te se zahvalila na organizaciji GK Umag i njezinom ravnatelju Nevenu Ušumoviću koji je razgovarao s književnikom. Na samom početku, ravnatelj je predstavio autora kroz kratku biografiju rekavši da je Bošković rođen u Podgorici 1983. godine, po struci je dramaturg i scenarist, završio je Fakultet dramskih umjetnosti u Cetinju, a sada ga upoznajemo i kao pisca. Autor je nagrađenog romana “Šamaranje” koji je izašao 2013. godine i imao već tri izdanja, zatim zbirke kratkih priča “Transparentne životinje” objavljene 2017. godine koja je bila ušla u uži izbor za godišnju nagradu “Edo Budiša” koja se već deset godina dodjeljuje u “Kući za pisce” za zbirke kratkih priča mladih autora u široj regiji. Nakon te zbirke dolazi i do ključnog romana “Ministar” (Buybook, 2020.), za koju je Stefan Bošković dobio i Europsku književnu nagradu, koja povlači i niz različitih prijevoda nagrađenog djela. Dobitnik je i nagrade za mlade autore na 36. međunarodnom literarnom festivalu Vilenica kojeg organizira Društvo književnika Slovenije. Autor je i niza nagrađivanih kratkometražnih igranih filmova koje je potpisao kao koscenarist, autor je dugometražnog filma „Ispod mosta, među stijenama“ (2017) , gdje je ujedno nastupio i kao glavni glumac, a jedan je i od osnivača Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK).
Internet generacija koja šokira stariju generaciju
Kako napisati roman u devet dana i dobiti nagradu za njega – bio bi to naslov koji bi vjerojatno zaintrigirao mnoge i prikupio dosta klikova, a upravo to se dogodilo Stefanu Boškoviću koji nam je ispričao svoju priču:
“Ja sam čovjek koji prije svega dolazi iz kazališta i filma, a onda sam odlučio da počnem pisati prozu, bez nekih očekivanja kako će to ispasti. Pišem, pokušavam dati neki svoj maksimum i tako je izašao roman „Šamaranje“, koji je osvojio drugu nagradu za najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori. Oko njega se svojedobno digla velika pompa jer je bio okarakteriziran kao pornografski roman, iako ja ne mislim tako, nego smatram da je roman bio svojevrsni poligon za ispričati druge stvari, opisati oštri sukob generacija koji je toliko vidljiv u Crnoj Gori. Upotreba interneta, kretanje kroz taj prostor slobode svima dostupan bez obzira na klasne razlike i razvoj porno industrije koja je postala sveprisutna obuhvatilo je cijeli svijet, ne samo Crnu Goru. Ali nije isto kad u razvijenijim i bogatijim društvima internet sadrži nešto što je rezultat niza postupnosti događaja nego kad se, u tradicionalnoj, patrijarhalnoj Crnoj Gori, tako nešto odjednom pojavilo kao iz svemira te dolazi do velikog jaza generacija. Tekst je pisan bez romantizacije te je prilično eksplicitan u mnogim nivoima, jer baveći se temom pornografije stvari moraju biti nazvane pravim imenom i prikazati je strašnom i banalnom kao što ona i jeste, prikazujući njen utjecaj na privatne živote i njen ulazak u sve društvene strukture”, zaključuje Bošković.
“Taj roman sam napisao za devet dana, a i vidilo se kad sam malo bolje kasnije pogledao”, našalio se autor, kazujući da je bilo dosta anegdota vezanih za to djelo. Jednom prilikom je u pretincu taksija ugledao svoj roman, a vozač mu je, ne prepoznajući ga kao autora, priznao da ga je uzeo od kćerke da ga ona ne bi čitala, no on sam rado je zavirivao u tekst čim je imao vremena. Po toj je knjizi, koja je svojedobno izazvala polemiku i o kojoj se dosta pisalo, u pripremi snimanje serije u kojoj bi glavnu ulogu, odnosno Stefana, trebao igrati poznati glumac Goran Bogdan.
Ušumović je istaknuo da zbirka priča „Transparentne životinje“ po mnogočemu predstavlja jedan novi tip književnosti, da je to knjiga koja je izašla iz novih tehnologija, multimedijalnosti, u kojoj pripovjedač kao okom kamere prati junake, koja je vrlo brza, žestoka, knjiga dramaturške snage, a dio priča je i pretvoren u kratke filmove. Bošković je pojasnio da balans između bavljenja filmom, kazalištem i književnosti pokušava pronaći na način da kada postane umoran od pisanja proze, prelazi na pisanje za kazalište i bavi se filmom i na taj način puni baterije, jer zna biti iscrpljujuće kada stvara uvijek nanovo u istom žanru. Rekao je da je film jako utjecao na tu zbirku priča, prije svega film kao medij, jer ovo jeste doba filma kao vodećeg medija, zato što on nije samo umjetnost nego i političko i ekonomsko pitanje, industrija, to je medij koji je najrasprostranjeniji, koji najbrže i najlakše putuje i najviše pokriva, medij koji je u novom vremenu preuzeo primat, a audiovizualni mediji općenito diktiraju neku vrstu diskursa, te je vidljiv i njegov utjecaj na jezik, na opisivanje slika i način svjedočenja o vremenu.
Za roman „Ministar“ Ušumović je kazao da ne može dovoljno nahvaliti niti istaknuti njegovu važnost, te je ukratko iznio radnju knjige: glavni lik je ministar kulture Crne Gore, pratimo njegovih devet dana nakon skandaloznog događaja koji je ustvari trebao biti samo performans jedne umjetnice, u kojem su različite uloge podijeljene i publici, a ministar je dobio harpun u ruke koji je slučajno opalio i ubio umjetnicu koju je trebao financirati. Nakon toga kreće cijela rasprava koji su razlozi i što se dogodilo, pratimo nešto što bi trebala biti sigurna propast tog ministra, međutim razvija se jedna vrlo složena igra od psihičkog urušavanja ministra do sukoba različitih društvenih struktura što i čini ovaj roman zanimljivim. U ovom romanu nalazimo i na fantazmagorične odnosno fantastične elemente, ali nam se čini da je to još realnije od onoga što se zaista događa. Ušumovića je zanimalo otkud piscu hrabrost da napiše takav roman i da uzme ministra za glavnog lika, a Bošković je kazao da je protagonist romana ministar i to kulture, upravo iz razloga što je kultura najsnažniji proizvođač identiteta s kojim u Crnoj Gori i dalje imaju problem.
Savjesni ministar koji preispituje što je napravio
“Kada radim izlete u prozi, koji su moje najintimnije djelovanje, tada, za razliku od pisanja za druge, mogu što hoću. Uglavnom u svojim djelima imam snažnu temu i veliki događaj koji pokrene stvari naprijed. I kad se bavim realnošću, ne bavim se doslovno nekim hiperrealizmom osim možda u jeziku, nego stvaram neku svoju realnost naravno na osnovu nekih zadatosti i činjenica koje generalno postoje. Da se roman ne bi rasuo i otišao na tisuću stranica, sveo sam događaje u devet dana. Za mene je bitno da ostanem u nekoj vrsti formalne zadatosti i da se krećem unutar tih zidova. Čitatelji u jednom trenutku počinju da navijaju za ministra, javlja se jedna vrsta empatije i razmišljao sam zbog čega je to tako, je li to zbog toga što su svi drugi, usprkos svemu što on jeste, ipak veći negativci od njega. Empatija je apsolutna, simpatija je stvar izbora, te mislim da ljudi inače gaje empatiju iz vrlo osobnih ako ne i egoističnih razloga. Razmišljajući o fiktivnom karakteru koji se nalazi u nekim užasnim situacijama i uradio je neke užasne stvari nekako vidimo da su to i naše patnje i na taj način se poistovjećujemo. Svatko od nas bez loše namjere napravi čak i na dnevnom nivou neke stvari koje uvjetno rečeno nisu dobre, što ne znači da zbog toga nismo dobri ljudi. Dao sam mu savjest, da non-stop u tim trenutcima preispituje što je napravio, je li loš čovjek… Svi imamo loše trenutke u životu i donosimo ishitrene odluke zbog kojih smo takvi kakvi jesmo. S te strane se empatija uspostavila s tim likom kojeg mi je kao piscu bilo žao. Inače kroz svoju književnost uvijek pišem o istim ljudima, no stavljam ih u druge profesije i razne druge okolnosti i razmišljam kako bi se oni tada ponašali. Književnost mi u tom smislu pomaže da ljude koji su mi bliski u potpunosti otvaram, od njih mogu napraviti nekoliko njihovih projekcija što bi oni mogli bit, i to nas nekako zbližava.“
Ravnatelj je primijetio da u romanu ima malo pozitivnih likova, ali ako netko u njemu i nosi neku snagu ili moralne vrijednosti onda su to žene. Bošković je potvrdio da je žene prikazao kao pozitivne, te da je razmišljao o podjelama koje dolaze iz muškog uma pogotovo u tako patrijarhalnim društvima kao što je Crna Gora. Naglasio je da on sam najčešće radi sa ženama i najbolje se snalazi s njima, te dodao da su se u današnje vrijeme, u kojem su muškarci često zbrkani i pogubljeni, žene koje su generacijama radile najrazličitije poslove osposobile kroz bivanje u konkretnim stvarima cijeli život, izgradile naslijeđe kroz žilavost i da njihovi glasovi dolaze iz drugih područja svijesti.
Književnik je otkrio i da u Kući za pisce piše knjigu u kojoj je glavna junakinja džudistkinja, da se na poslijediplomskom studiju u Sarajevu bavi dramatizacijom Pavličićevih romana, te da uskoro ide u Leipzig i Berlin gdje će dalje promovirati roman „Ministar“ iz kojeg je i pročitao jedan ulomak.
Proveo nas je na trenutak kako sam kaže “kroz melankoliju, tragiku i pomalo bizaran crnogorski humor koji, kad se izbalansiraju, proizvode jednu vrstu šarma, jer Crnogorci jesu šarmantni ljudi i nacija”, u što smo se mogli i uvjeriti družeći se sa Stefanom Boškovićem.
