Nataša Bezić, Elizabeta Ružić i Tea Štokovac izlažu u Bujama
„Tišina beskrajnog trenutka“ – „Štala“ – „I ja“
• Tekst Lidija KUHAR
• Fotografije Marko ŠORGO
• Povodom Dana žena, iz Pučkog otvorenog učilišta Buje pripremili su tri samostalne izložbe iznimno talentiranih umjetnica i to Nataše Bezić, Elizabete Ružić i Tee Štokovac, koje su postavljene na tri različite lokacije u gradu •
Početak rute bio je u Kuli Sv. Martina gdje je predstavljena izložba slikarice Nataše Bezić naziva “Tišina beskajnog trenutka” koja sadrži 18 radova u tehikama ulje i akril na platnu, formata od 50 x 40 do 115 x 145 cm, nastalih između 2019. i 2020. godine. Kustosica Jasna Klančišar kazala je da je Bezić likovna umjetnica koja uspostavlja snažan dijalog između svojih umjetničkih djela i publike. “Prikazani portreti su ranjeni, obilježeni, simbolički izloženi i posljedično katarzično oslobođeni svojih unutarnjih borbi, vezani, ušutkani, ali istodobno mirni. Aura portreta obavija nas i svojim velikim formatom, pomno odabranim bojama i prije svega susretom pogleda “oči u oči”, te na taj način dijalog između portretiranog subjekta, umjetnice i gledatelja postaje iznimno intiman.” istakla je kustosica.
Umjetnica je pojasnila: “Prvenstveno me inspiriraju unutarnja stanja, emocije koje se ispoljavaju na izrazima lica, na pogledu, očima, grimasi i to mi je bilo najupečatljivije napraviti u vidu portreta. Crvena boja koju možemo primijetiti za svakoga može predstavljati nešto drugo, netko vidi krv, dok je drugi prepoznaje kao simbol ljubavi ili neke druge emocije. Moglo bi se reći da je ova izložba s ovom tematikom dio šireg projekta budući da je već bila jedna takva u Fonticusu u Grožnjanu, a u pripremi su još dvije koje će biti ove godine u Puli i Rovinju. Prije sam slikala više tijela, pokrete, a sad me više inspiriraju lica, odnosno, ono što je možda čak i teža tema, prikazati da to lice ipak nešto i govori. Treba me osoba ili fotografija osobe inspirirati. Često me ljudi pitaju hoću li im naslikati portret, ali redovito to odbijam. Napravila sam to nekoliko puta, no iako je sličnost gotovo ista, ja volim interpretirati fizionomiju lica na svoj način i dopuštam si slobodu s tim energičnim potezima. Teže je raditi sa živim modelima, jer slika ne nastaje kroz dva-tri sata, nekad stvaranje traje danima i tjednima. Zato radije fotografiram osobe, koristim često i fotografije svoje kćeri, ali ponekad i fotografije s interneta, naravno uvijek uz dopuštenje autora”, zaključuje autorica.
U prostoru Etnografskog muzeja Buje predstavljena je izložba mlade umjetnice Elizabete Ružić. Izloženo je deset fotografija dimenzija 50 x 70 cm, koje su dio serije “Štala” koja broji preko 40 fotografija, a proizvod je 18-mjesečnog projekta kojim je umjetnica uprizorila fragmente prošlosti koji su obilježili sam prostor. Kustosica kazuje da fotografkinja svojim radovima, koji su na raskrižju scenske fotografije i autoportreta, preispituje ulogu žene u društvu na granici između prošlosti i sadašnjosti. “Izložba nije nostalgija za prošlošću, već apel za razumijevanje životnih priča naših baka, majki i sestara. Identitet tako ostaje ključno pitanje prošlosti i sadašnjosti te sa sigurnošću možemo reći da će se kao jedno od glavnih pitanja vizualne umjetnosti pojavljivati i u budućnosti. Fotografije su poput nekih simbola koji se poigravaju i s kontrastima boja, postavljene izravno na gole zidove nisu ukrašene okvirima, već svojom direktnošću ostavljaju za sobom tragove pogažene stvarnosti patrijarhata”, istaknula je Jasna Klančišar.
Uz fotografije mogla se pogledati i snimka o kojoj umjetnica kaže: “Snimka je kao i ostatak izložbe autoportret na kojem sam htjela prikazati jednu pomalo apstraktnu scenu gdje sam u štalu donijela šumu i tako povezala unutarnji i vanjski svijet, kako u fizičkom, tako i u metafizičkom obliku.”
Serija od jedanaest minimalističkih fotografija Tee Štokovac, objedinjenih pod nazivom “I ja”, izložena je u prostoru galerije Orsola u Bujama. Kustosica kazuje da se u svom umjetničkom stvaralaštvu ova umjetnica mlađe generacije pronašla u kreativnoj fotografiji, a njezine priče nisu samo osobne, već često i angažirane. “Živimo u društvu koje je stimulirano licem, posebno pogledom, a Štokovac je ovoga puta iz svoje serije lica isključila. Prepušteni smo mašti i slutnji da vidimo nevidljivo, kroz bijele siluete ženskih tijela koja se mijenjaju na pozornici svoje okrutne stvarnosti. Dijele ljutnju, nevolju, nježnost, ljubav i želju da dođu do izražaja, da zakorače iza zavjese svih društvenih obilježja. Tako je simbolično zadnja fotografija prazna, zavjesa je pala, zid se srušio. Mi žene smo se iz zarobljeništva patrijarhata i nasilja kao zajednica probile, jednako glasno i odlučno”, naglasila je Klančišar.