Nataša Bezić, Elizabeta Ružić i Tea Štokovac izlažu u Bujama

15.03.2022.

„Tišina beskrajnog trenutka“ – „Štala“ – „I ja“

• Tekst Lidija KUHAR

• Fotografije Marko ŠORGO

• Povodom Dana žena, iz Pučkog otvorenog učilišta Buje pripremili su tri samostalne izložbe iznimno talentiranih umjetnica i to Nataše Bezić, Elizabete Ružić i Tee Štokovac, koje su postavljene na tri različite lokacije u gradu •

Početak rute bio je u Kuli Sv. Martina gdje je pred­stav­lje­na izlož­ba sli­ka­ri­ce Nataše Bezić nazi­va “Tišina beskaj­nog tre­nut­ka” koja sadr­ži 18 rado­va u tehi­ka­ma ulje i akril na plat­nu, for­ma­ta od  50 x 40 do 115 x 145 cm, nas­ta­lih izme­đu 2019. i 2020. godi­ne. Kustosica Jasna Klančišar kaza­la je da je Bezić likov­na umjet­ni­ca koja uspos­tav­lja sna­žan dija­log izme­đu svo­jih umjet­nič­kih dje­la i publi­ke. “Prikazani por­tre­ti su ranje­ni, obi­lje­že­ni, sim­bo­lič­ki izlo­že­ni i pos­lje­dič­no katar­zič­no oslo­bo­đe­ni svo­jih unu­tar­njih bor­bi, veza­ni, ušut­ka­ni, ali isto­dob­no mir­ni. Aura por­tre­ta oba­vi­ja nas i svo­jim veli­kim for­ma­tom, pom­no oda­bra­nim boja­ma i pri­je sve­ga susre­tom pogle­da “oči u oči”, te na taj način dija­log izme­đu por­tre­ti­ra­nog subjek­ta, umjet­ni­ce i gle­da­te­lja pos­ta­je iznim­no inti­man.” istak­la je kustosica.

Umjetnica je pojas­ni­la: “Prvenstveno me ins­pi­ri­ra­ju unu­tar­nja sta­nja, emo­ci­je koje se ispo­lja­va­ju na izra­zi­ma lica, na pogle­du, oči­ma, gri­ma­si i to mi je bilo naj­u­pe­čat­lji­vi­je napra­vi­ti u vidu por­tre­ta. Crvena boja koju može­mo pri­mi­je­ti­ti za sva­ko­ga može pred­stav­lja­ti nešto dru­go, net­ko vidi krv, dok je dru­gi pre­poz­na­je kao sim­bol lju­ba­vi ili neke dru­ge emo­ci­je. Moglo bi se reći da je ova izlož­ba s ovom tema­ti­kom dio šireg pro­jek­ta budu­ći da je već bila jed­na tak­va u Fonticusu u Grožnjanu, a u pri­pre­mi su još dvi­je koje će biti ove godi­ne u Puli i Rovinju. Prije sam sli­ka­la više tije­la, pokre­te, a sad me više ins­pi­ri­ra­ju lica, odnos­no, ono što je možda čak i teža tema, pri­ka­za­ti da to lice ipak nešto i govo­ri. Treba me oso­ba ili foto­gra­fi­ja oso­be ins­pi­ri­ra­ti. Često me lju­di pita­ju hoću li im nas­li­ka­ti por­tret, ali redo­vi­to to odbi­jam. Napravila sam to neko­li­ko puta, no iako je slič­nost goto­vo ista, ja volim inter­pre­ti­ra­ti fizi­ono­mi­ju lica na svoj način i dopu­štam si slo­bo­du s tim ener­gič­nim pote­zi­ma. Teže je radi­ti sa živim mode­li­ma, jer sli­ka ne nas­ta­je kroz dva-tri sata, nekad stva­ra­nje tra­je dani­ma i tjed­ni­ma. Zato radi­je foto­gra­fi­ram oso­be, koris­tim čes­to i foto­gra­fi­je svo­je kće­ri, ali pone­kad i foto­gra­fi­je s inter­ne­ta, narav­no uvi­jek uz dopu­šte­nje auto­ra”, zaklju­ču­je autorica.

U pros­to­ru Etnografskog muze­ja Buje pred­stav­lje­na je izlož­ba mla­de umjet­ni­ce Elizabete Ružić. Izloženo je deset foto­gra­fi­ja dimen­zi­ja 50 x 70 cm, koje su dio seri­je “Štala” koja bro­ji pre­ko 40 foto­gra­fi­ja, a pro­izvod je 18-mje­seč­nog pro­jek­ta kojim je umjet­ni­ca upri­zo­ri­la frag­men­te proš­los­ti koji su obi­lje­ži­li sam pros­tor. Kustosica kazu­je da foto­graf­ki­nja svo­jim rado­vi­ma, koji su na ras­križ­ju scen­ske foto­gra­fi­je i auto­por­tre­ta, pre­is­pi­tu­je ulo­gu žene u druš­tvu na gra­ni­ci izme­đu proš­los­ti i sadaš­njos­ti. “Izložba nije nos­tal­gi­ja za proš­loš­ću, već apel za razu­mi­je­va­nje život­nih pri­ča naših baka, maj­ki i ses­ta­ra. Identitet tako osta­je ključ­no pita­nje proš­los­ti i sadaš­njos­ti te sa sigur­noš­ću može­mo reći da će se kao jed­no od glav­nih pita­nja vizu­al­ne umjet­nos­ti pojav­lji­va­ti i u buduć­nos­ti. Fotografije su poput nekih sim­bo­la koji se poigra­va­ju i s kon­tras­ti­ma boja, pos­tav­lje­ne izrav­no na gole zido­ve nisu ukra­še­ne okvi­ri­ma, već svo­jom direk­t­noš­ću ostav­lja­ju za sobom tra­go­ve poga­že­ne stvar­nos­ti patri­jar­ha­ta”, istak­nu­la je Jasna Klančišar.

Uz foto­gra­fi­je mogla se pogle­da­ti i snim­ka o kojoj umjet­ni­ca kaže: “Snimka je kao i osta­tak izlož­be auto­por­tret na kojem sam htje­la pri­ka­za­ti jed­nu poma­lo aps­trak­t­nu sce­nu gdje sam u šta­lu doni­je­la šumu i tako pove­za­la unu­tar­nji i vanj­ski svi­jet, kako u fizič­kom, tako i u meta­fi­zič­kom obliku.”

Serija od jeda­na­est mini­ma­lis­tič­kih foto­gra­fi­ja Tee Štokovac, obje­di­nje­nih pod nazi­vom “I ja”, izlo­že­na je u pros­to­ru gale­ri­je Orsola u Bujama. Kustosica kazu­je da se u svom umjet­nič­kom stva­ra­laš­tvu ova umjet­ni­ca mla­đe gene­ra­ci­je pro­naš­la u kre­ativ­noj foto­gra­fi­ji, a nje­zi­ne pri­če nisu samo osob­ne, već čes­to i anga­ži­ra­ne. “Živimo u druš­tvu koje je sti­mu­li­ra­no licem, poseb­no pogle­dom, a Štokovac je ovo­ga puta iz svo­je seri­je lica isklju­či­la. Prepušteni smo mašti i slut­nji da vidi­mo nevid­lji­vo, kroz bije­le silu­ete žen­skih tije­la koja se mije­nja­ju na pozor­ni­ci svo­je okrut­ne stvar­nos­ti. Dijele ljut­nju, nevo­lju, njež­nost, lju­bav i želju da dođu do izra­ža­ja, da zako­ra­če iza zavje­se svih druš­tve­nih obi­ljež­ja. Tako je sim­bo­lič­no zad­nja foto­gra­fi­ja praz­na, zavje­sa je pala, zid se sru­šio. Mi žene smo se iz zarob­lje­niš­tva patri­jar­ha­ta i nasi­lja kao zajed­ni­ca pro­bi­le, jed­na­ko glas­no i odluč­no”, nagla­si­la je Klančišar.