Posveta geniju

• Tekst Daniela KNAPIĆ

• Morriconeova ogromna glazbena ostavština danas, kada ga već dvije godine nema među živima, življa je no ikad • Na svom je radu odgojio generacije, što i posthumno nastavlja jer nebrojeni mlađi glazbenici danas proučavaju i u svojim uradcima slijede njegove visoke standarde i inovativne glazbene postupke •

• Kao poseb­na pro­jek­ci­ja u sklo­pu ovo­go­diš­njeg Pulskog film­skog fes­ti­va­la, u uto­rak, 19. srp­nja je u kinu Valli pri­ka­za­na doku­men­ta­rac „Ennio“ tali­jan­skog oska­rov­ca Giuseppea Tornatorea. Film je pre­mi­je­ru doži­vio na lanj­skoj vene­ci­jan­skoj Mostri i od tada ubi­re hvalospjeve.

Iako tra­je punih dva i pol sata, ovaj se topao, zaba­van i ins­pi­ra­ti­van film odgle­da u dahu. Tornatore je na nje­mu radio pet godi­na i uspio je sklo­pi­ti iskre­nu posve­tu svom pri­ja­te­lju Enniu Morriconeu, ali i obu­hva­tan (iako nedo­vr­šen, jer tak­ve se veli­ka­ne ne može uok­vi­ri­ti) por­tret tog iznim­nog čovje­ka i umjetnika.

Osnovu fil­ma čine dije­lo­vi dugog inter­v­jua s maes­trom (saže­tih iz pre­ko deset sati snim­lje­nog mate­ri­ja­la) u okru­že­nju nje­go­va doma, kroz koje upoz­na­je­mo i nje­go­vu pla­hu, osjet­lji­vu i samo­za­taj­nu narav, nje­go­vu duho­vi­tost i tem­pe­ra­ment­nost – kad pje­va­njem i boga­tom ges­ti­ku­la­ci­jom objaš­nja­va kako su nas­ta­ja­li neki od današ­njih kla­si­ka, kao i nevje­ro­jat­nu glaz­be­nu nada­re­nost, obra­zo­va­nost i vir­tu­oz­nost. Tornatore to vje­što ispre­pli­će s arhiv­skim foto­gra­fi­ja­ma i snim­ka­ma TV emi­si­ja i nas­tu­pa glaz­be­ni­ka za koje je Ennio na počet­ku kari­je­re radio aran­žma­ne, isječ­ci­ma iz naj­poz­na­ti­jih od pet­sto­ti­njak fil­mo­va obo­ga­će­nih neus­po­re­di­vom Morricone glaz­bom, te svje­do­čans­tvi­ma umjet­ni­ka i reda­te­lja poput Bertoluccija, Daria Argenta, bra­će Taviani, Olivera Stonea, Rolanda Joffea, Clint Eastwooda, Bruce Springsteena, Jamesa Hetfielda iz Metallice, Giannia Morandia, Pat Methenya i mno­gih drugih.

Primjerice, Quentin Tarantino, za rad na čijem fil­mu „Mrska osmor­ka“ je Morricone 2016. napo­kon dobio Oskara (nakon čak 6 nomi­na­ci­ja i Oskara za život­no dje­lo), u doku­men­tar­cu o nje­mu kaže “Među skla­da­te­lji­ma on mi je naj­dra­ži, a ne govo­rim o film­skim skla­da­te­lji­ma! Govorim o Mozartu, Beethovenu, Schubertu!”

Ujedno, film otkri­va i niz manje zna­nih deta­lja o Morriconeovom živo­tu i radu, poput činje­ni­ce da je bio stras­tve­ni šahist (što je možda mis­te­ri­oz­no pove­za­no i s nje­go­vom glaz­bom) i pri­ča o podri­je­tlu nekih nje­go­vih glaz­be­nih dosjet­ki (na pri­mjer, poz­na­ti vri­sak kojo­ta u glav­noj glaz­be­noj temi fil­ma „Dobar, ružan, zao“, Sergia Leonea) kao i o neis­cr­p­noj inven­tiv­nos­ti, koju pot­vr­đu­je i ustraj­nim glaz­be­nim eks­pe­ri­men­ti­ra­njem u polju kla­sič­nih i eks­pe­ri­men­tal­nih izri­ča­ja, para­lel­no s radom na film­skoj glazbi.

Posebno mjes­to u pri­či ima i „žena iza uspješ­nog muškar­ca“ – nje­go­va njež­na sedam­de­se­to­go­diš­nja veza sa supru­gom Mariom Travia poda­ri­la mu je ne samo četvo­ro nas­ljed­ni­ka i sigur­nost udob­nog doma u kojem je mogao nesme­ta­no stva­ra­ti, već i stal­nu podr­šku i ins­pi­ra­ci­ju, a neri­jet­ko su uspješ­no sura­đi­va­li i na glaz­be­nim pro­jek­ti­ma, što pri­ma­ju­ći raz­li­či­ta priz­na­nja nikad nije pro­pus­tio istaknuti.

Kako je na kra­ju fil­ma naz­na­če­no, Morriconeova ogrom­na glaz­be­na ostav­šti­na danas, kada ga već dvi­je godi­ne nema među živi­ma ( i to je jedi­no žalje­nje auto­ra, što Ennio film o sebi nije uspio vidje­ti), živ­lja je no ikad. Na svom je radu odgo­jio gene­ra­ci­je, što i pos­t­hum­no nas­tav­lja jer nebro­je­ni mla­đi glaz­be­ni­ci danas pro­uča­va­ju i u svo­jim urad­ci­ma sli­je­de nje­go­ve viso­ke stan­dar­de i ino­va­tiv­ne glaz­be­ne pos­tup­ke ili pak rade raz­ne remik­se­ve nje­go­vih uspješ­ni­ca. U tom smis­lu, ovaj će doku­men­ta­rac pos­lu­ži­ti i kao izvr­stan puto­kaz svi­ma koji će se u buduć­nos­ti pože­lje­ti bolje upoz­na­ti s maes­trom Ennijom.

• 69. Pulski filmski festival
• Ennio Morricone
• Giuseppe Tornatore