69. Pula: Prikazan dokumentarac o legendarnom Enniju Morriconeu
Posveta geniju
• Tekst Daniela KNAPIĆ
• Morriconeova ogromna glazbena ostavština danas, kada ga već dvije godine nema među živima, življa je no ikad • Na svom je radu odgojio generacije, što i posthumno nastavlja jer nebrojeni mlađi glazbenici danas proučavaju i u svojim uradcima slijede njegove visoke standarde i inovativne glazbene postupke •
• Kao posebna projekcija u sklopu ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala, u utorak, 19. srpnja je u kinu Valli prikazana dokumentarac „Ennio“ talijanskog oskarovca Giuseppea Tornatorea. Film je premijeru doživio na lanjskoj venecijanskoj Mostri i od tada ubire hvalospjeve.
Iako traje punih dva i pol sata, ovaj se topao, zabavan i inspirativan film odgleda u dahu. Tornatore je na njemu radio pet godina i uspio je sklopiti iskrenu posvetu svom prijatelju Enniu Morriconeu, ali i obuhvatan (iako nedovršen, jer takve se velikane ne može uokviriti) portret tog iznimnog čovjeka i umjetnika.
Osnovu filma čine dijelovi dugog intervjua s maestrom (sažetih iz preko deset sati snimljenog materijala) u okruženju njegova doma, kroz koje upoznajemo i njegovu plahu, osjetljivu i samozatajnu narav, njegovu duhovitost i temperamentnost – kad pjevanjem i bogatom gestikulacijom objašnjava kako su nastajali neki od današnjih klasika, kao i nevjerojatnu glazbenu nadarenost, obrazovanost i virtuoznost. Tornatore to vješto isprepliće s arhivskim fotografijama i snimkama TV emisija i nastupa glazbenika za koje je Ennio na početku karijere radio aranžmane, isječcima iz najpoznatijih od petstotinjak filmova obogaćenih neusporedivom Morricone glazbom, te svjedočanstvima umjetnika i redatelja poput Bertoluccija, Daria Argenta, braće Taviani, Olivera Stonea, Rolanda Joffea, Clint Eastwooda, Bruce Springsteena, Jamesa Hetfielda iz Metallice, Giannia Morandia, Pat Methenya i mnogih drugih.
Primjerice, Quentin Tarantino, za rad na čijem filmu „Mrska osmorka“ je Morricone 2016. napokon dobio Oskara (nakon čak 6 nominacija i Oskara za životno djelo), u dokumentarcu o njemu kaže “Među skladateljima on mi je najdraži, a ne govorim o filmskim skladateljima! Govorim o Mozartu, Beethovenu, Schubertu!”
Ujedno, film otkriva i niz manje znanih detalja o Morriconeovom životu i radu, poput činjenice da je bio strastveni šahist (što je možda misteriozno povezano i s njegovom glazbom) i priča o podrijetlu nekih njegovih glazbenih dosjetki (na primjer, poznati vrisak kojota u glavnoj glazbenoj temi filma „Dobar, ružan, zao“, Sergia Leonea) kao i o neiscrpnoj inventivnosti, koju potvrđuje i ustrajnim glazbenim eksperimentiranjem u polju klasičnih i eksperimentalnih izričaja, paralelno s radom na filmskoj glazbi.
Posebno mjesto u priči ima i „žena iza uspješnog muškarca“ – njegova nježna sedamdesetogodišnja veza sa suprugom Mariom Travia podarila mu je ne samo četvoro nasljednika i sigurnost udobnog doma u kojem je mogao nesmetano stvarati, već i stalnu podršku i inspiraciju, a nerijetko su uspješno surađivali i na glazbenim projektima, što primajući različita priznanja nikad nije propustio istaknuti.
Kako je na kraju filma naznačeno, Morriconeova ogromna glazbena ostavština danas, kada ga već dvije godine nema među živima ( i to je jedino žaljenje autora, što Ennio film o sebi nije uspio vidjeti), življa je no ikad. Na svom je radu odgojio generacije, što i posthumno nastavlja jer nebrojeni mlađi glazbenici danas proučavaju i u svojim uradcima slijede njegove visoke standarde i inovativne glazbene postupke ili pak rade razne remikseve njegovih uspješnica. U tom smislu, ovaj će dokumentarac poslužiti i kao izvrstan putokaz svima koji će se u budućnosti poželjeti bolje upoznati s maestrom Ennijom.