Otvorenje izložbe „Prostor kao teritorij“ u vodnjanskoj Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost

22.09.2022.

Otvorenje izlož­be „Prostor kao teri­to­rij“ bit će odr­ža­no u petak, 23. ruj­na u 19 sati u vod­njan­skoj Apoteci – pros­to­ru za suvre­me­nu umjetnost.

Izložba „Prostor kao teri­to­rij“ nas­ta­la je na teme­lju umjet­nič­kih istra­ži­va­nja pro­ve­de­nih za vri­je­me Ljetne ško­le isto­ime­nog nazi­va koju je orga­ni­zi­ra­la Akademija likov­nih umjet­nos­ti i koja se odr­ža­va­la u mje­se­cu lip­nju 2022., u Grožnjanu. Školu su vodi­li pro­fe­so­ri ALU Ivan Fijolić i Josip Zanki, a u radu ško­le sudje­lo­va­li su stu­den­ti i stu­den­ti­ce Dorian Pacak, Mara Bajsić. Mirta Vulelija, Laura Stojkoski, Petar Vranjković, Marta Dijak, Kristijan Popović, Klara Šoštarić i Rudi Marković. Radovi pos­tav­lje­ni u Galeriji Apoteka, koji su nas­ta­li teme­ljem iskus­tva u ško­li, uz dva ‘pri­do­da­na’ iko­nič­ka rada Ivana Fijolića i Davida Skerlija pola­ze od raz­li­či­tih inter­pre­ta­ci­ja pros­to­ra i naše utje­lov­lje­nos­ti u nje­mu. Svi izlo­že­ni rado­vi refe­ri­ra­ju se na pros­to­re u Istri, koji su kroz povi­jest vrlo čes­to bili pre­tva­ra­ni u obi­čan teri­to­rij koji se iscr­ta­va na kar­ta­ma ili osva­ja u rato­vi­ma ili poli­tič­kim dogo­vo­ri­ma. Vizualna umjet­nost, poseb­no umjet­ni­ce i umjet­ni­ci jesu dioni­ci pros­to­ra, oni ne mogu zaus­ta­vi­ti pre­tva­ra­nje pros­to­ra u teri­to­rij ali mogu kri­tič­ki pro­miš­lja­ti pros­tor, nje­go­vo nas­lje­đe i sadaš­nji trenutak.

Prva gru­pa rado­va refe­ri­ra se na cje­lo­ku­pan teren­ski rad u okvi­ru ško­le, odnos­no na četi­ri istra­že­ne loka­ci­je Motovun, Pulu, Trst i topo­se rudar­stva Labin i Rašu. U svom radu Prostor sje­ća­nja (2022.) nas­ta­lom za vri­je­me umjet­nič­kog istra­ži­va­nja u for­ma­tu etno­graf­skog dnev­ni­ka obli­ko­va­nog kroz medij crte­ža Marta Dijak istra­žu­je raz­li­či­te sta­di­je doživ­lja­ja pros­to­ra. Autorica pos­tav­lja pita­nje kako poku­ša­va­mo ‘nadok­na­di­ti nemo­guć­nost da ovje­ko­vje­či­mo tre­nu­tak, odnos­no, na koji način pros­tor­ni doživ­ljaj pre­vo­di­mo u sje­ća­nje, te što se doga­đa kada ga se pri­sje­ća­mo’. Objektima nedos­tiž­nos­ti (2022.) Kristijan Popović stva­ra etno­graf­ski dnev­nik u for­mi četi­ri nara­tiv­na objek­ta  koji pred­stav­lja­ju bilje­že­nje Ville Idole u Puli, napu­šte­nog voj­nog objek­ta u Puli, rudar­skog gra­da Raše, te Melare u Trstu. U svom sta­te­men­tu Popović navo­di kako je ‘kroz rekons­truk­ci­ju i pri­pa­ja­nje dije­lo­va arhi­tek­tu­re i pros­tor­ne este­ti­ke samih loka­ci­ja istra­ži­va­nja, koje sadr­že odre­đe­ne nepris­tu­pač­ne i nepoz­na­te pros­to­re ili gra­ni­ce, poku­šao rekre­ira­ti osje­ćaj nedos­tiž­nos­ti’. Mara Bajsić (Aurelia Aurita, 2022.) kre­ira medu­zu od pro­zir­ne žela­ti­ne i jes­ti­vom bojom kroz iglu i špri­cu osli­ka­va gra­fi­tom unu­traš­njost objek­ta pos­tav­lja­ju­ći kako navo­di ‘odnos izme­đu lije­pih i roman­tič­no doživ­lje­nih pros­to­ra i boje sa oni­ma doživ­lje­nim iz mrž­nje i bijesa’.

Druga gru­pa rado­va refe­ri­ra se na živ­lje­no iskus­tvo na dvi­je spe­ci­fič­ne mikro loka­ci­je, zgra­de Melare u Trstu i rud­ni­ka u Raši. Double Act surad­ni­ci Petar  Vranjković i Mirta Vulelija (Melara, 2022.) koris­te­ći dija­log ‘stva­ra­ju svo­je­vr­s­ni  pod­cast i nje­gov trans­kript kon­tek­s­tu­ali­zi­ra­ju­ći nji­hov posjet bru­ta­lis­tič­koj zgra­di Melara koja se nala­zi u Trstu’. Rad je izlo­žen u doku­men­ta­cij­skom obli­ku i sas­to­ji od otis­nu­tog trans­krip­ta raz­go­vo­ra (dizaj­ni­ra­nog poput bez­lič­nog ispi­sa raču­nal­nog pro­gra­ma) i foto­gra­fi­je tek­s­ta inter­po­li­ra­nog u hod­nik Melare. Dorian Pacak (Bez nazi­va, 2022.) ukrao je zid iz dis­to­pij­skih pros­to­ra zgra­de Melare apro­pri­ra­ju­ći ga u skul­p­tu­ru-objekt. Autor je u svom istra­ži­va­nju pri­mi­je­tio  kako gra­fi­ti na unu­tar­njim zido­vi­ma dje­lom pre­ma­za­nih bije­lom ne pre­la­ze ima­gi­nar­nu lini­ju ‘pre­dvi­đe­nu za njih kao da se boje naru­ši­ti sklad beton­ske mono­to­ni­je i kla­us­tro­fo­bi­je’. Rezultat je objekt koji neo­do­lji­vo pod­sje­ća na Maljevičeve kva­dra­te tran­sfor­mi­ra­ne u pos­tin­dus­trij­ske  urba­ne arte­fak­te. Laura Stojkoski (Slagalica, 2022.) kre­ira neku vrst inte­rak­tiv­nog rada iro­ni­zi­ra­ju­ći bru­ta­lis­tič­ku arhi­tek­tu­ru. Autorica pri­mje­ću­je kako ne samo Melare već goto­vo sva današ­nja veleb­na bru­ta­lis­tič­ka zda­nja kra­se gra­fi­ti koji ima­ju ulo­gu flas­te­ra u odno­su na beton­ske zido­ve na koji­ma je jedi­ni orna­ment tek­s­tu­ra gra­đe­vin­skih dasa­ka. Stoga auto­ri­ca izla­že sla­ga­li­cu-print zgra­de Melare na koju posje­ti­te­lji ima­ju moguć­nost doda­va­nja raz­li­či­tih ele­me­na­ta na pro­če­lje zgra­de. Klara Šoštarić, Rudi Marković, Mara Bajsić i Dorian Pacak u radu Solidarnost (2022.) refe­ri­ra­ju se na teren­ski rad u Raši i Labinu, odnos­no na povi­jes­nu činje­ni­cu da su ruda­ri­ma u kriz­nim situ­aci­ja­ma u rud­ni­ku poma­ga­li šta­ko­ri. Autorice i auto­ri sma­tra­ju da iz tak­vih situ­aci­ja može­mo ‘išči­ta­ti pošto­va­nje živo­ta i svih živih bića koje nas okru­žu­ju u teškim život­nim uvje­ti­ma’ te su kre­ira­li svo­je štakore-avatare.

Radove nas­ta­le teme­ljem istra­ži­va­nja zaokru­žu­ju dva umjet­nič­ka rada koja na novi način pro­miš­lja­ju dvi­je važ­ne figu­re iz povi­jes­ti Istre, Matiju Vlačića Ilirika i Josipa Broza Tita. Davide Skerli u video radu M.F.I (1520−1575) iz 2015. godi­ne na poet­ski i man­trič­ki način rete­ma­ti­zi­ra ostav­šti­nu Matije Vlačića Ilirika, spa­ja­ju­ći iskus­tvo pus­tog pros­to­ra, dje­čje baja­li­ce i sje­ća­nja na kult knji­ge. Ivan Fijolić izla­že rad T&TO (2012.), znač­ke koje neo­do­lji­vo pod­sje­ća­ju na orde­ne (kak­ve su u samo­uprav­nom soci­ja­liz­mu dava­li ruda­ri­ma udar­ni­ci­ma), nas­ta­le uz nje­gov cik­lus Neo N.O.B. koji je da iro­ni­ja bude veća pred­stav­ljen 2013. u Muzeju Jugoslavije koji se nala­zi uz Titovo vječ­no počivalište.

Umjetničkim istra­ži­va­nji­ma u okvi­ru Ljetne ško­le poku­ša­li smo stu­den­ti­ca­ma i stu­den­ti­ma osvi­jes­ti­ti pros­tor kao živo tki­vo našeg sje­ća­nja,  utje­lov­lje­nja ali i ins­tru­men­ta­rij naših poli­tič­kih, druš­tve­nih i kul­tur­nih odre­đe­nja. Upravo suprot­no poj­mu teri­to­ri­ja ova izlož­ba zato i pred­stav­lja tota­li­tet pros­to­ra; od roman­ti­čar­skih sno­vi­đe­nja do doseg­nu­tih indi­vi­du­al­nih i kolek­tiv­nih distopija.

Apoteku podr­ža­va­ju: Ministarstvo kul­tu­re i medi­ja RH, Grad Vodnjan, TZ Vodnjan, Medea vina.

Priredio B. V.