RAZGOVOR: NINA VIOLIĆ – DOBITNICA NAGRADE BREZA NA 69. PULA FILM FESTIVALU ZA FILM „BACI SE NA POD“
Nina Violić prvi je put režirala dugometražni igrani film u kojem je i igrala
• Razgovarala Paola ALBERTINI
• Fotografije iz arhive PFF‑a i filma “Baci se na pod”
• Nina Viloć prvi se put našla u ulozi scenaristice i redateljice dugometražnog filma u kojem je igrala i glavnu žensku ulogu. Riječ je o filmu „Baci se na pod“ za koju je na proteklom Pulskom filmskom festivalu dobila nagradu Breza za najboljeg debitanta. Radi se o drami koja problematizira razvod.
Jesu li se slegnuli dojmovi nakon Festivala u Puli? Jeste li se nadali nagradi?
- Jesu, nakon Pule uslijedila je još turneja po otocima južnog Jadrana gdje je ekipa Kina Mediteran reanimirala mnoga kina na otocima i stvorila nove prostore za ljetne projekcije filmova gdje god je lokalna zajednica bila zainteresirana za obnovu kina. To je bilo neizmjerno iskustvo i što se tiče susreta s publikom i nevjerojatno lijepih lokacija, a i bio mi je veliki gušt gledati kako se kina ponovno pune i koliko ljudi ustvari nisu odustali od te vrste zabave što smo često posljednjih godina pesimistično mislili. Jako sam ponosna na Brezu jer je na ovoj Puli bilo puno debitanata i bila je nikad jača konkurencija, a i objašnjenje nagradi mi je baš dalo vjetar u leđa.
Kako ste se kao glumica snašli u ulozi scenaristice i redateljice filma u kojem ste i igrali?
- Nadam se dobro, to nije na meni da komentiram, mogu samo pričati o tome koliko mi je bilo lijepo i inspirativno u svim fazama rada, koliko sam naučila i pokušala s druge strane sve ono što znam i na čemu temeljito radim već trideset godina, upotrijebiti na najbolji i najkreativniji način.
Odakle ideja za temu filma? Naime, bavite se problematikom razvoda i to onim zadnjim trenutcima prije konačnog rastanka.
Da bavim se posljednjih pola sata iz tri perspektive, djetetove, muževe i ženine zato što sam htjela raditi film o tome da sve što smo u životu proživjeli je naš subjektivan doživljaj i da ustvari nitko nema objektivnu istinu: da se ne čujemo i da se ne razumijemo zato što nemamo kapaciteta shvatiti što se događa s druge strane. Za to mi je odlično poslužio moment rastanka jer sam i sama prošla razvod i znam što ta trauma nosi sa sobom, a i to je bio dobar odabir jer sam se sa sva tri lika mogla podjednako baviti, za sve troje to je jedan od onih trenutaka koji će obilježiti njihov život.
Kako ste ostvarili suradnju s čuvenim direktorom fotografije koji radi i u Hollywoodu, Vanjom Černjul?
- Vanja je moj prijatelji i snimao je moj kratki film „Janje“ i bilo mi je neizmjerno važno da on snima moj prvi dugi film jer imam nevjerojatno povjerenje u njega. On je na kraju predložio da priče odvojimo u slici tako što ćemo svaku snimiti drugim setom objektiva što obično oko ne može primijetiti – primjećuje da se događa neka promjena, ali ne shvaća koja. Ta vrsta suptilnosti u detalju je nešto što u svim segmentima obilježava ovaj film i mislim da je to njegova najveća kvaliteta. Glumački, scenografski, kostimografski, montažno i u šminki – to je proizašlo iz scenarija jer sam toliko pažljivo slagala te promjene, ali onda su svi sektori valjda bili inspirirani tim postupkom da samo neprestano razgovarali o isključivo o detaljima.
Glazba iz filma koju je uz pomoć TBF‑a radio Filip Šovagović već je ušla u uho mnogim gledateljima i slušateljima, riječ je o pjesmi „Pas sa plastičnim plaštom“. Kako je došlo do ideje za glazbu i suradnje s TBF-om?
- TBF je radio pjesmu „Pas sa plastičnim plaštom“, a Filip je radio glazbu za film koja se čuje samo u dječjoj perspektivi dok gledamo lutke. Lutke smo snimali u živo i to je jedan ne baš tako uobičajen postupak. Htjela sam što naivnije dočarati dječji svijet i cijelu svoju ekipu ustvari sam stavila u situaciju da snimaju nešto što nitko ranije nije snimao, tako da smo se na neki način doveli u poziciju djeteta koje se igra i zaista smo se u tom smislu igrali kao mala djeca i nismo baš imali puno pojma što radimo. Filipova glazba je dio tog svijeta, možda zato što je Filip najveće dijete od svih nas, a pjesmu „Pas sa plastičnim plaštom“ TBF je napravio za film još prije snimanja igranog dijela i to je pjesma koja je nastala kada je Mladen Badovinac šetao po kiši sa svojom ženom i vidjeli su nekog psića sa kabaničicom i počeli pjevati. Dugo nisu znali što s tom pjesmom dok ja nisam nazvala da mi treba neki dječji song koji je i starcima OK.
Dječak Bruno Frketić Bajić briljirao je u ulozi. Je li bilo teško odabrati dijete za tu ulogu, tim više što je riječ o teškoj temi?
- Imali smo par mjeseci audicije, pogledala sam dvjestotinjak djece, ali kad sam vidjela Brunčija zaljubila sam se na prvi pogled. On je nevjerojatno uporan i ima psihu sportaša, ne odustaje dok ne napravi najbolje i onda bude lud od sreće. Inače, ja na glumu ne gledam tako da li je nešto teška tema ili ne, težak može biti samo proces s ljudima koji nisu fleksibilni i ne poštuju procese i žele sve odmah i sad. Kod mene je najvažnija igra i zafrkancija i ja se zaista do maksimuma prilagodim glumcu kojeg sam odabrala. Važno mi je da ekipa uživa i da svako ima osjećaj da nešto stvaramo i kad stvoriš takve uvjete mogu se dogoditi čuda, a kad ganjaš neki svoj zadani film iz glave to nikad ne bude živo i uvjerljivo.
Koji je daljnji put filma?
- Film će prokušati dalje po festivalima i još će ovu jesen odraditi neka domaća art kina i onda ide na televiziju. Igrali smo u Cinestaru cijelo ljeto i privukli skoro 7.000 gledatelja uglavnom po ljetnim kinima.
Radite li na nečem novom, kakvi su vam planovi za dalje?
- Razvijam novi scenarij pod nazivom Strah, ali o tom po tom.
