Na 28. Sa(n)jmu knjige predstavljen novi zajednički projekt Tamare Obrovac i Milana Rakovca – „Brigada del amanecer“
Ča kantaju uvi?
• Tekst Daniela KNAPIĆ
• Fotografije D. K. i arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
• „Ki vrah je vidija da škrivan sam sebe štije na dišku de gramofono, ča je sam napisa? Ke štrigarije su to?“, našalio se Milan Rakovac na početku predstavljanja Brigade svitanja, još jedne vrijedne suradnje s Tamarom Obrovac.
Koncept Tatjane Genc bio je jednostavan: Milan Rakovac pročita svoju pripovjetku, a Tamara Obrovac je zaogrne svojom glazbenom interpretacijom. „Prvaci istarske priče, koji toj priči visokom razinom svog rada daju legitimitet“, kako ih je u nedjelju na Sa(n)jmu predstavio Aljoša Pužar, ideju su rado prihvatili i ostvarili je u lipnju ove godine u produkciji Matije Debeljuha i Vodnjanske Apoteke – Prostora za suvremenu umjetnost. Može se „skinuti“ na stranici bookzvook.com.
Tamara je odmah na početku predstavljanja istaknula kako i jezik doživljava kao svojevrsnu glazbu, ilustrirajući to s dva stiha koje je uglazbila – jednim Rakovčevim, istrijanskim, iz njene najizvođenije pjesme „Črno zlo“ i drugim Loredane Bogliun, na istriotskom talijanskom narječju vodnjanštine.
„Milan je majstor melodije govora“, ustvrdila je dalje Tamara i precizirala kako nije riječ o pukoj audio knjizi, već je žanr ovog uratka „na razmeđi monodrame, radio drame i, možda, filma (ku zapreš oči)“. U tom jednosatnom glazbeno-književnom dijalogu, Rakovac ne samo da njegovim prepoznatljivim baritonom čita svoj tekst nego se, kaže Tamara: „usudi, frajer stari, ponešto i otpjevati i zaglumiti. Uostalo, i Bob Dylan zna ponegdje zafalširati, ali to nikome ne smeta.“ Priznala je da je dubinu i višeslojnost Rakovčevog teksta, koji joj je na glazbenoj razini bio velik izazov, doista osjetila tek na snimanju, kad su ga tijekom tri dana „tesali“.
Naslov „Brigada svitanja“– pojasnio je Rakovac – dolazi od imena anarhističke skupine iz Barcellone koja je u vrijeme španjolskog građanskog rata imala specifičnu taktiku ratovanja. Trigger za nastanak te („žestoke, gadne“) priče bio je susret s rođakom i od njega dobiven pištolj uzbudljive povijesti. Između ostalog, 1948. jedan Crnogorac poklonio je taj pištolj suborcu Dalmatincu, u znak zahvalnosti što ga je ovaj spasio robijanja svjedočeći da „nije istina kako je u Domu armije pivskom bocom gađao sliku druga Tita, nego stol nekih koji su ga zezali“. Krenuvši od priče o tom pištolju, samo svojim virtuoznim jezičnim amalgamom Rakovac pripovijetku dalje grana na cijelu brigadu likova iz izmišljene obitelji Šimatić, temeljenih na istinitim pričama njegovih bližih i daljnjih rođaka raštrkanih po svijetu. Napomenuo je kako je to „certificirano dobra priča“, jer je jedna od rijetkih za koju je dobio značajniju nagradu – u Portorožu na festivalu „Pisci s granice/Scrittori di frontiera“.
„To je sjajna pripovijetka s mnoštvom razina, dramaturški filmično posložen niz scena koje „problematiziraju sve što se problematizirati može“, počevši od sebe samoga i konteksta u kojem se zatičeš, do mijene karaktera koji se u tom kontekstu događa“, ocijenila je Tamara, sjetivši se i rečenice „Ča su beside kad ti je glava na coku?“, koja dobro sažima „Brigadu svitanja“
„Gdje je moral, koje su vrijednosti, što se događa kad ti je glava na coku?“
Govoreći o Tamarinoj glazbi Rakovac se prisjetio i njenih početaka i reakcija na njene rane nastupe: „Znali su me pitati – ma kaj ta mala pjeva – je to neki Zulu, Bantu jezik: Čakantaua, čakantaua?“, našalivši se time usput i na račun percepcije Istre od strane onih „priko Učke“. Pužar je stoga postavio i pitanje odnosa Istre („poluotoka progresivnog banditizma“, kako ju je nazvao, ) i ostatka Hrvatske. Rakovac je odmah napomenuo da tu mora biti oprezan, a onda opširno odgovorio svojom životnom pričom „vječitog cigana“, nomada koji se uvijek iznova vraća (tema ovogodišnjeg Sa(n)jma je Povratak) „čarobnoj Istri, mjestu koje voli, ali se od nje i ježi, jer je ona strah i smrt“, mjestu istovremeno njegovih najbolnijih sjećanja (smrti oca i drugih rođaka, poput zrmana koji se, kad je trebao biti zarobljen od Nijemaca, raznio bombom), ali i mjesto koje ga uvijek podsjeti da mržnja nikad ne može pobijediti.
Pričao je Rakovac i o Tonku Šoljanu, Ivanu Slamnigu, ljudima koje je susretao po Zagrebu i od njih učio pisati, o John Dos Passosu kao svom najvećem uzoru, kao i o romanu „Riva i druži“ (knjizi koja ga je „zeznula“), zaključivši podatkom da je prvo izdanje – nakon što ga je Igor Mandić nahvalio u beogradskom Ninu, najviše primjeraka prodalo u Srbiji, „zato što Nin kaže da je to frajer!“.
Tamara je na isto pitanje odgovorila anegdotom: „Kad je krenulo to Istra-Hrvatska iskreno nisam o tome razmišljala, ali sjećam se rasprave u Smoljancima, u vrijeme kad je Tuđman rekao da mi nismo pravi Hrvati, pa je jedan zerman rekao – Ter i nismo!, a moj stari na to: „On meni na jednoj od najstarijih formi Hrvatskog jezika govori da nije Hrvat!“ Dodala je kako se osobno nikad nije bavila tim pitanjima i uvijek je više bila okrenuta suštini i metafizici, što glazba sama po sebi i jest.
Više je puta tijekom ovog predstavljanja Tamara spomenula svog nedavno preminulog oca, legendarnog pulskog slikara i profesora i dobrog Rakovčevog prijatelja, Ivana Obrovca. Ponovila je svoju čestu tvrdnju da joj je Rakovac „suborac i istrijanski duhovni otac“, dodajući „makar sam imala i moga ki je bija dosta štabija“, a ispričala je i kako joj je jednom, na pitanje da li je sve to oko nje tako zamišljao, odgovorio: „Ja te nisam odgajao, samo sam pazio da te drugi ne odgajaju.“
„I danas kad dođem u Istru čujem moje stare, ali vidim i nadu u svima nama koji smo tu brižnu Istru podizali svojim kreativnim nastojanjima, a sada ispadamo glavni frajeri – glavni vinari, uljari, agroturizam – uzori istim onima kojima smo bili Zulu!“, zaključio je prkosno Rakovac, prije no što je publika dobila priliku poslušati isječak iz Brigade svitanja, a nekima se posrećilo i pod stolicom pronaći poklon – kod za njen besplatni download.
