28. Sa(n)jam knjige u Istri: Predstavljanje knjige Kapke Kassabova „Granica: putovanje na rub Europe“
U nama se susreću svi naši preci
• Tekst Dušanka BABIĆ
• Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
• Kapka Kassabova trebala je u sklopu programa Slavenski đardin predstaviti svoju knjigu „Granica“ u ponedjeljak 28. studenog , međutim, predstavljanje je odgođeno za srijedu 30. studenog, što nije umanjilo interes publike za ovu renomiranu spisateljicu najavljivanu kao jedno od najznačajnijih književnih imena na ovogodišnjem 28. sajmu Sa(n)jam knjige u Istri. Pred brojnim posjetiteljima sajma okupljenima u Crvenom salonu, razgovor s autoricom vodila je Ivana Peruško, a s engleskog jezika prevodila Ivana Ostojčić.
Kapka Kassabova rođena je 1973. godine i odrasla u Sofiji. Nakon pada Berlinskog zida njezina obitelj emigrirala je iz Bugarske na Novi Zeland, gdje je studirala francusku, rusku i englesku književnost te počela pisati na engleskom jeziku. Posljednjih dvanaest godina Kapka Kassabova živi u Škotskoj. Tema njezina pisanja su iskustvo egzila, gubitka, iskorijenjenosti, istraživanje periferija i rubova s fokusom na odnos između ljudi i njihova okoliša. U „Granici“, ali i u drugim poetskim i proznim djelima Kapke Kassabove isprepliću se priče o nasljeđu, traumi i preobrazbi, krajoliku, kulturi i duhovnosti.
Ivana Peruško razgovor je otvorila opaskom o ovogodišnjem programu Slavenski đardin u kojem se, kako ona smatra, isprepliću dva glasa, odnosno dvije poetike, od kojih je jedna oštrija i tvrđa, u nju je uvrstila finsku spisateljicu Sofi Oksanen, druga je mekša i lirska, a njoj pripada Kapka Kassabova, Peruško je pritom spomenula i debitantsku zbirku poezije Kapke Kassabove „Svi putevi vode do mora“ definirajući je metaforički kao svojevrsnu poetsku geografiju za izgubljene. Uslijedilo je pitanje za autoricu što njoj znači geografija. Kassabova je zahvalila na sjajnom uvodu, spomenula je djela Nabokova i Puškina koja je rado čitala u studentsko vrijeme, a u kojima je putovanje imalo više dimenzija i dublji smisao te dodala da je te knjige doživljavala podjednako snažno i na narativnoj i na lingvističkoj razini.
Prisjetila se i Jacka Londona, tih godina puno prevođenog u Bugarskoj, i objasnila kako je želja za putovanjima u njoj bila ogromna jer živjela je u zatvorenoj zemlji iz koje je bilo teško izaći pa je putovanje u svijetu mašte, putovanje iznutra, bilo svojevrsna zamjena za fizička putovanja. Izlaganje je zaključila konstatacijom da su njeni snovi geografski, te da stoga često razmišlja o terminu psihogeografija, Ivana Peruško nadovezala se tvrdnjom da bi srodan pojam mogao biti humanistička geografija iz čega je proslijedilo pitanje Kassabovoj kako ona žanrovski doživljava svoju literaturu koju kritičari nazivaju i putopisnom i dokumentarističkom i poetskom, odnosno lirskom, tj. nemoguće ju je žanrovski jednoznačno odrediti. Na to je Kassabova odgovorila kako i sama ima problema s kategoriziranjem. Za svoje pisanje rekla je da je ustvari hibridno jer piše o hibridnim mjestima, mjestima gdje se miješaju različite kulture, različita geomorfologija, različite etničke zajednice… Radi se o jednom sinkretizmu kojeg svi živimo jer u nama se susreću svi naši preci, svi smo sinkretički jer se toliko toga u nama miješa. Taj sinkretizam jedan je od tematskih slojeva u „Granici“, ali i u cijelom balkanskom kvartetu, serijalu povezanih knjiga, čiji je „Granica“ prvi dio.
Nakon toga i voditeljica i autorica osvrnule su se na sami sadržaj i na strukturu knjige te na njihovu povezanost i uzajamnu uvjetovanost. Ivana Peruško primijetila je kako Kapka Kassabova svom čitatelju nudi slobodu da knjigu čita linearno, a ukoliko to želi može i od sredine prema početku ili kraju. Knjiga, čija je kompozicija prstenasta, sastoji od četiri cjeline koje se odnose na tri velika prostora na istočnom rubu Europe, na obali Crnog mora. Prvi dio naslovljen je „Zvjezdana Strandža“, drugi „Trakijski koridori“, treći „Rodopski prijevoji“ da bi se četvrti opet vratio u „Zvjezdanu Strandžu“. Krajevi su to gdje se Bugarska, Turska i Grčka, međusobno spajaju, ali i razdvajaju, prostori visokih planina, mora i velikih šuma. Kao mjesto koje i spaja i razdvaja ljude granica je veliko zrcalo jednih drugima. Govoreći o tome spisateljica je napomenula kako ju je pisanje neprekidno nagonilo na pitanja: Što je Europa? Što je Balkan? Što je Bugarska? Tko sam ja? Iskustvo pisanja knjige bio je tako intenzivan doživljaj da ju je dovelo do fizičke bolesti. Sljedeće pitanje odnosilo se također na prostor liminalnosti u koji su likovi smješteni i uzajamnu uvjetovanost čovjeka i prostora, imajući u vidu geografske, povijesne i političke okolnosti. Kassabova je na to rekla kako se pišući susrela s najrazličitijim, često vrlo tragičnim sudbinama ljudi iz pograničnih područja i kako je zapravo najveći dar koji ti drugi čovjek može dati njegova životna priča. Kao posebno zanimljive likove neobičnih sudbina, dobrim dijelom uzrokovanih povijesnim i političkim okolnostima, i Ivana Peruško i Kapka Kassabova izdvojile su krijumčara Zika i Felixa, „socijalističku ličnost“ iz Istočne Njemačke koji je također prekršio pravila granice.
Na pitanja svojih irskih i škotskih kolega i prijatelja kako joj se ljudi tako lako otvaraju i pričaju o sebi, Kapka Kassabova odgovara da ti ljudi vole pričati o sebi jer su s periferije, izvan centara moći i bez osobne moći, a kroz šalu je dodala kako ljudi na Balkanu inače više vole pričati nego slušati. Istakla je pritom i terapeutsku snagu pripovijedanja u iscjeljivanju osobnih i kolektivnih trauma koje je uzrokovao kako period hladnog rata, tako i period tranzicije. „Sve svoje traume nosimo na licima. Sve neizgovoreno vidi se na licima. Pišem iskustveno, zanima me kako preživljavamo traumu“, rekla je još Kapka Kassabova govoreći o sloju svoje knjige koji se odnosi na mitsko i obredno, navodeći konkretno ritual hodanja po žeravici. Folklor, mit i ezoterija također su povezani s prirodom, odnosno s prostorom, a posebno interesantno mjesto koje je očuvalo svoju tajnovitost, mjesto gdje stvarnost graniči s mitskim i magijskim jest šuma. Govoreći o šumi treba uzeti u obzir i njezin etno i eko značaj smatra Kapka Kassabova, a zločin protiv prirode u vidu sve nemilosrdnije eksploatacije, zločin je i protiv čovjeka. Često gubimo iz vida iscjeliteljsku moć prirode i činjenicu koliko smo mali u odnosu na nju.
Razgovor na samu književnost Ivana Peruško vratila je uspoređujući Kassabovu s Josifom Brodskim, još jednim piscem koji je dobar dio života proveo u egzilu, bez domovine. Zanimalo ju je koliko je Kapki Kassabovoj domovina Bugarska, a koliko su to Novi Zeland i/ili Škotska. Koristila je pri tom termin „memleket“, tursku riječ iz jednog poglavlja knjige. Kassabova se prisjetila istoimene pjesme turskog pjesnika Nazima Hikmeta i knjige „Imaginarni Balkan“ bugarske povjesničarke Marije Todorove. Objasnila je kako smatra da je pjesnikova domovina jezik i da je i u tom smislu njezina domovina pokretna. Piše na engleskom jeziku, ali pišući o balkanskim temama piše na bugarskom, a ponekad i na drugim južnoslavenskim jezicima. Izlaganje je zaključila konstatacijom kako svi imamo puno malih domovina i kako putovanje za nju ne znači samo doslovno putovanje, već i misiju.
