Jugonostalgija „prodaje“

• „Nazovite pjesmu Jugoslavija, imat će pregleda samo zbog komentara, genijalno!“ •

• Tekst Daniela Knapić

• U sklopu Zimskog semestra CKPIS-a, muzikologinja i sociologinja Ana Petrov s Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu, održala je prošlog četvrtka zanimljivo online predavanje pod naslovom „K anostalgičnoj sociologiji (jugo)nostalgije“. Zimski semestar je ciklus javnih predavanja Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS), koji već deset godina djeluje u sastavu pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile.

Kako je u uvodu podsjetila prof. dr. muzikologije Lada Duraković, Ana Petrov je već drugi put gošća Zimskog semestra. Prvi put, 2017. predstavila je svoju studiju o recepciji jugoslavenske popularne glazbe nakon raspada Jugoslavije „Jugoslovenska muzika bez Jugoslavije. Koncerti kao mesta sećanja“. Na ovom je predavanju predstavila osnovne ideje i zanimljive detalje iz svoje nove knjige (za čiji je nastanak dijelom zaslužan i CKPIS) „Sociologije nostalgija“, objavljene 2021. godine, u izdanju beogradskog Zavoda za udžbenike.

Petrov je u njoj prvo dala kratak osvrt na svojih deset godina bavljenja sociologijom nostalgije koje su rezultirale i tom knjigom. Slijedi potom povijesna rekonstrukcija pojma –  od njegovog nastanka u antičkoj grčkoj, kao složenica od riječi nostos – dolazak domu i algos – tugovanje (navela je Odisejev dugi povratak na Itaku kao primjer te žudnje za povratkom u svoj dom), preko 17. st. kad je nostalgija smatrana bolešću ili 19. st. kad ju se doživljavalo lošom emocijom, sve do danas kad postoje i kongresi na kojima se razmatraju najrazličitije pojavnosti tog pojma – od američke nostalgije za Barbie lutkama, do teških i bolnih nostalgija post-socijalizma. Ana kaže da se i sama u početku proučavanja čudila tome koliko je pojam nostalgija obilježio sociologiju. Napomenula je da je i samim naslovom željela naglasiti postojanje različitih pristupa fenomenu nostalgije, kao i socioloških diskursa o njoj. Uz ostalo, navela je i poetičnu definiciju iz knjige Svetlane Bojm „Budućnost nostalgije“: „Nostalgično vrijeme je ono u sanjarenju i čežnji provedeno bezvremeno vrijeme koje ugrožava naše obaveze i radnu etiku, čak i onda kad je naš rad posvećen stalnoj nostalgiji.“

Nostalgija je jedna od zavodljivih tema, pričala je dalje Ana Petrov, slična pop-kulturi, koja nas počinje obilježavati i u osobnom svakodnevnom životu. Kaže da se izgleda i njoj to dogodilo u proteklih deset godina – pišući, istražujući, razmišljajući o nostalgiji granice između osobnog i profesionalnog su joj postajale sve upitnije. Npr. knjiga „Sociologije nostalgija“ bila je spremna već početkom 2020., ali iz poznatih razloga njeno je objavljivanje odgođeno do kraja 2021. godine.

Tada sam shvatila“, kazala je Ana, „da me tema nostalgije životno obilježava, a imala sam i moment nostalgičnog čekanja objavljivanja vlastite knjige o nostalgiji! Čak je i moja osobna reakcija na pandemijske mjere bila velikim dijelom nostalgična – nostalgija za slobodnim kretanjem, za prelaskom granica, ranijim životom, itd.“

Sve je počelo njenom prethodnom knjigom, koja se bavila jugonostalgijom u pop glazbi i privukla veliku medijsku pozornost. Nakon perioda u kojem joj je ta pažnja imponirala, priča dalje Ana, to je prešlo granice prikladne za jednu znanstvenu studiju i počelo ju je uznemiravati, jer se svelo na diskusije za ili protiv Jugoslavije i izoliranost u dio akademske zajednice koja je i promovirala bavljenje jugonostalgijom.

„Često se kao znanstvenici zatvorimo u nekim svojim temama (definitivno je tako s jugonostalgijom) i zaboravimo širi kontekst razvoja i bavljenja određenim pojmovima“, izjavila je Petrov i nastavila pričati kako je iz te frustracije odlučila proširiti svoje proučavanje nostalgije, zapitavši se „kako se baviti nostalgijom, a da to ne bude jugonostalgija i druge teme proizašle iz urušavanja socijalističkih sistema? Kad se od toga odmaknemo, postoji cijela problematika klasične sociologije i pitanje za čime mi i uopće žalimo i žudimo u životu, osobno ili kao zajednice, društvene grupe, klase, itd.“

Zaključila je da perspektivu treba proširiti, pa je i novu studiju – iako i u njoj dijelom govori i o jugonostalgiji – napisala s nove pozicije proučavanja pojma kroz njegove povijesne mijene i kao pokušaj da sam pojam šire sagleda kroz različite aspekte – kako putem raznih socioloških studija, tako i iz kutova drugih disciplina, poput književnosti, filozofije, psihologije i sl.

U drugom dijelu „Sociologija nostalgija“ Ana Petrov problematizira nostalgiju kao proizvod. Navela je niz primjera, npr. tekst s etikete srpskog vina „Nostalgija“: „Nostalgija nosi u sebi miris dobrih vremena. Već prvi gutljaj, kao vremeplov, vratit će vas skoro zaboravljenim ukusima našeg podneblja. Nostalgija nikad nije bila poželjnija.“, kojom se vino prodaje poigravanjem emotivnim sjećanjima kupaca na „stara dobra vremena“.

Petrov priznaje da ju je iritiralo što od nekadašnjeg ignoriranja Jugoslavije i sjećanja na nju, sada imamo drugu krajnost – da su ex-yu proizvodi dosta prisutni (dijelom i uslijed jačanja retro-kulture), pa tako i naše sjećanje na njih može biti komodificirano.

Stoga je treći problem kojim se knjiga bavi „prodaja“ jugonostalgije, uz novije primjere komercijalizacije proizvoda i nasljeđa Jugoslavije, koji potvrđuju da je i sam pojam jugonostalgije danas postao proizvod reinterpretiran na tržištu. To da je riječ Jugoslavija „catchy“ i može se dobro prodati posebno je vidljivo u glazbenoj produkciji, gdje se ona često koristi. (Duhovit YouTube komentar ispod jedne takve pjesme Amadeus banda, refrena „život je rat i mir i nema pravila, naša se ljubav raspala kao Jugoslavija“, sažeo je to ovako „Nazovite pjesmu Jugoslavija, imat će pregleda samo zbog komentara, genijalno!“) Najupadliviji je primjer Lepa Brena koja svoj brand gradi na pjesmi „Jugoslovenka“, a i njena nova pjesma –mada Jugoslaviju ne spominje eksplicitno – u duhu „bratstva i jedinstva“ kaže „zar je važno dal se peva il se pjeva, kad umirem što te nema?“ Kad je počela pratiti slične primjere, rekla je Ana, počela ih je i bilježiti i začudila se koliko ih mnogo ima.

Knjigu (i predavanje) Ana Petrov je zaokružila svojim prijedlozima i promišljanjima na temu kako prihvatiti nostalgiju kao to nešto osobno i emotivno i razmišljati i o jugonostalgiji u kontekstu te univerzalne ljudske emocije koja se uvijek iznova vraća? Također, kako se distancirati od nostalgije, ne pridavajući prevelik značaj nostalgičarskim diskursima ili bar ne izgubiti svijest o granici između nostalgije i nostalgičnog diskursa, što se ponekad događa u znanosti, a i u van-akademskom kontekstu. Naglasila je da nema konačan odgovor, ali predlaže da, kako bi izbjegli zaglavljenost u njoj, pa tako i jugonostalgiji, nostalgiju promatramo odmaknuto i uvijek se iznova vraćamo u sadašnji trenutak i bavljenje suvremenim fenomenima i problemima, kao i sebi i propitivanju svih svojih uvjerenja, pa tako i onih o nostalgiji. Kad je riječ o daljnjem izučavanju nostalgije, Ana Petrov vidi velike mogućnosti različitih interdisciplinarnih pristupa, posebno suradnjom sociologije i psihologije.