Lirični pozdrav džez klubu kakav je Pula trebala imati
Pulski fokus: Razgovor s Brankom Sterpinom povodom koncerata u HP‑u
Tekst Nevena TRGOVČIĆ • Fotografije Igor DRAŽIĆ
• I ja i drugi članovi Udruge JazzIstra, kada vidimo neki potencijalni prostor za svirke ne krijemo oduševljenje • Uprava hotela je brzo pristala na naš prijedlog, dali su nam prostor – oni drže šank, a mi idemo na ulaznice – svi su sretni i zadovoljni i na vrlo jednostavan način ispalo je da već imamo odličan džez klub, nažalost još samo nekoliko mjeseci •
• Nakon koncerta JazzIstra Orchestra koji je na koncu prošle godine nastupio s pjevačicom Barbarom Munjas s repertoarom pulskog benda KUD Idijoti te nedavnog dijaloga „Blind date“ pijanista Carlosa Fagina i Andree Rojnića, treći koncert koji u organizaciji Udruge jazz glazbenika Istre dogodio u prostoru nekadašnjeg disko kluba pulskog hotele Pula (HP), 22. siječnja 2023., bio je naslovljen “Tragovim Cheta…“, u izvedbi kvinteta Sterptet, koji je nastupio u sastavu: Branko Sterpin na trubi, Sonja Domitrović na alt i bariton saksofonu, Carlos Fagin na klavijaturama, Nenad Mirt na kontrabasu i Sebastijan Stell na bubnjevima.
Kako s ovom prostorom HP‑a i sami Puljani kada je o glazbi riječ u velikom broju imaju sasvim direktnu i jasnu vezu, pa čak i onu preko džeza, ugodnost i prirodnost uživanja u koncertima svakako nije nenadana, no i među glazbenicima i među prisutnom publikom sveprisutan je bio dojam da bi ovaj nekadašnji hotelski disko klub mogao biti pravi i svojom akustikom idealan džez klub. Isto potvrđuje i Branko Sterpin, inače iskusan voditelj i instrumentalist u mnogim džez sastavima:
– Akustika je ovdje zahvalna i sada smo svirali bez razglasa. Na bini je odličan feeling, lijepo se sve čuje, slušao sam iz publike prošli koncert tako da znam da se odlično sve čuje, a dokaz tome je i to da je publika tijekom koncerata tiha i da svi pozorno slušaju, tako da je nama jako ugodno ovdje svirati, pogotovo ove balade sporijeg tempa. Meni je ovaj prostor sjajan i jasno da bi mogao biti džez klub, no nažalost za par mjeseci će se ovaj prostor renovirati i prenamijeniti i ovaj klub će kao takav nestati pa su ovi koncerti koje ovdje nudi lokalna skupina džez glazbenika istovremena prilika i da oni sami budu bačeni u manje svakidašnju situaciju, a i da svi vidimo kada bi postojao sličan džez klub kako bi on mogao izgledati i funkcionirati.
Osim što si voditelj i sada već nekoliko orkestara, u Sterptetu koji se danas oslonio na repertoar koji je izvodio Chet Baker, nastupaš i kao trubač. Koliko kao trubač zazireš baš od tih velikih trubačkih imena koji mahom svi poštujemo i da li je izbor da započnete koncert s „My Funny Valentine“ bilo svojevrsno startno rješavanje onoga što publika zasigurno od koncerta naslovljenog „Tragovima Cheta…“ očekuje pa da kreneš u druge tebi bitne skladbe?
– Pošto je „My Funny Valentine“ nekako ta prepoznatljiva kompozicija koja se povezuje uz Bakera, iako ju je primjerice i Miles Davis često svirao, pa smo htjeli odmah udariti taj pečat njegovog repertoara. Baker je svirao jako puno džez standarda te autorskih skladbi, a pustio je iza sebe puno albuma – tako da zapravo svaki džez standard koji sviraš i on ga je odsvirao. Ono što je meni bilo bitno je da prenesemo ponešto od njegove urođene, nesvakidašnje i posebne lirike, koju ne možeš izvježbati, no za koju se nadam da je ipak nekako ušla i u mene, budući da sam pored drugih kao što su Freddie Hubbard, Miles Davis i Kenny Dorham, stvarno puno slušao ovog meni jednog od najvećih trubačkih uzora koji mi po senzibilitetu izuzetno odgovara. Konačno, standardu možeš pristupiti na različite načine, možeš ga svirati na mirni i lirski način, a možeš ga svirati agresivnije, a ovdje smo probali ne doslovce imitirati Chet Bakera, već tu njegovu atmosferu bar malo dotaknuti.
Spominješ liriku, no kako i koliko je ona odvojiva od možebitne patetike, koja kod Bakera možda je često jest na rubu, koji opet nikad i ne pređe? Kako ti čitaš Bakera, prihvaćamo li ga tamo gdje bi drugom glazbeniku možda već i zamjerali?
– Iskreno mislim da se uvijek prepoznaje ta njegova neproračunata liričnost, već je ona iz ovako izuzetno muzikalnog čovjeka jednostavno izlazila, nema tu neke prevare. Osim toga, bio je i glazbeno mudar, pauze su mu bile na pravim mjestima i iako je tehnički mogao svirati i vrlo brzo ravnao se filozofijom da nije najvažnije demonstrirati silu i što sve možeš izvesti na svoje instrumentu, već prije svega svirati glazbu i njome prenositi baš tu liriku i ljepotu glazbe.
Sada kada vodiš uz pulski Big Band i Puhački orkestar grada Pule, što ipak ostaje drugačije i specifično kod rada za male sastave kakav je Sterptet, posebice kada sebe izložiš i kao instrumentalista u istaknutoj ulozi kao što smo to očekivali na ovom koncertu? Koliko zadržavaš poziciju voditelja sastava, odnosno koliko kolegama dopuštaš da sami reagiraju?
– Najvažnije mi je da ideje koje imamo za intro ili način na koji ćemo odsvirati pjesmu ili njezin kraj, odsviramo tehnički ispravno i da se ne čuju greške, doduše večeras se i čulo da smo se malo poljuljali. Za ovaj koncert smo pozvali Sonju Domitrović koja inače ne svira u mojem kvintetu. Ona ima puno potencijala, ali nema previše iskustva i većinu večeras odsviranih pjesama nije prethodno znala pa je zato ovom prilikom imala najviše posla, dok mi ostali ove pjesme više-manje i inače sviramo, doduše sada ipak na neki drugi način prolazeći kroz verzije Cheta Bakera i preuzevši neka mjesta iz njegovih izvedba na koje smo se odlučili referirati.
Dosad je svaki od tri već spomenuta koncerata bio posve drugačijeg karaktera i izvedbenog načina, kolikim se i kakvim još koncertima organizaciji Udruge Jazz glazbenika Istre možemo nadati prije no što se konačno oprostimo od ovog prostora?
– Ukoliko vidimo da je publika i dalje naše koncerte rado i u dostatnom broju sluša plativši tih šest eurića, mi ćemo po završetku ovog koncertnog ciklusa raditi i sljedeće. Zamislili smo da se ti koncerti ciklusi uvijek sastoje od četiri raznolika koncertna programa. Tako bi prvi uvijek bio tzv. glazbeni dijalog najčešće dvaju istih instrumenata, tako su dva klavira svirali Carlos Fagin i Andrea Rojnić, drugi koncert bi uvijek bio za combo, odnosno male sastave, treći koncert ciklusa bio bi rezerviran za velike ansamble, tj. Big bendove, dok bi četvrto bilo uvijek nešto što se pomalo otelo zagrljaju tradicionalnog džeza. U ovaj prvi koncerti ciklus smo krenuli zahvaljujući entuzijazmu članova Udruge jazz glazbenika Istre, među kojima je puno nemirnih duša, koji su htjeli bez obzira na novčane rizike htjeli vidjeti kako može funkcionirati ovo mjesto kao džez klub, kako će na to odgovoriti publika i kako ćemo se mi sami moći nositi s programima koje smo si zadali. Iako je jako je dobro bio odzvonio koncert JazzIstra Orchestra kada smo svirali kompozicije KUD Idijota, nakon što smo prethodno isti repertoar svirali u Domu antifašista, pošto su to profesionalci možda ga nećemo moći ovdje često vidjeti, no svakako ćemo isti repertoar probati svirati i izvan Pule. No s druge strane, pulski Big bend će već 5. veljače nastupiti sa svojim već sviranim repertoarom Dukea Elingtona, a za mogući sljedeći koncerti ciklus pripremamo program funk sedamdesetih koje su svirali big bendovi.
Koliko god mi se svidio ovaj posljednji pozdrav, moram te pitati kako je uopće došlo do suradnje s HP-om? Jesi li i prije kada si ovamo dolazimo o ovom prostoru razmišljao kao idealnom prostoru za džez svirke ili se sve zakotrljalo iz nekog drugog smjera?
- I ja i drugi članovi Udruge, kada vidimo neki potencijalni prostor za svirke ne krijemo oduševljenje. Ipak, iako je svojedobno za Jazzbine Željko Marković ovdje organizirao džez koncerte i naknadno sam se sjetio da je ovdje uvijek bila sjajna atmosfera, ovaj mi prostor nije dugo pao na pamet, već ga se trčeći u blizini HP‑a sjetio jedan naš član. Uprava hotela je brzo pristala na naš prijedlog, dali su nam prostor – oni drže šank, a mi idemo na ulaznice – svi su sretni i zadovoljni i na vrlo jednostavan način ispalo je da već imamo odličan džez klub, nažalost još samo nekoliko mjeseci.
Očito je da već sada gubimo koji džez klub kakav je mogao biti, no s druge strane još od vremena Davora Lorkovića koji je prvobitno vodio Big bend Pula, čini se da je džez publika u Puli postojana pa i da raste. Osjećaš li ti kao džez glazbenik siguran na ovom prostoru ili uvijek postoji rizik s obzirom na malobrojno i strukturno promjenjivo stanovništvo Pule i publiku koja pohodi kulturna događanja?
– Vjerujem da su Lorkovićevi glazbenici koji učestalo nastupaju, zaslužni za odgoj jednog dijela publike, ali svakako postoje vjerni slušatelji džeza do kojih još treba doprijeti. Možda mi malo kaskamo u standardnoj promidžbi, iako često u Puli sviramo u kafićima, zapravo u klupskim prostorima koji imaju svoj šarm, no ne mogu osigurati koncertnu tišinu. Ovdje u HP‑u nju imamo i moguće je uživati u koncertu punih sat i pol i u ovakvom bismo prostoru mogli ostvariti potreban kontinuitet za privlačenje cijele kritične džez publike.
Realizirano u suradnji s emisijom Prostor – Radio Rojc
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Grada Pule
