Priča o moći i nemoći žena u patrijarhalnom svijetu
Predstavljanje knjiga Olje Savičević Ivančević „Ljeta s Marijom“ i „Pisma čitateljici“ u Klubu & knjižari Giardini 2
Tekst Dušanka BABIĆ • Fotografije iz arhive Kluba & knjižare Giardini 2
• Roman „Ljeta s Marijom“ povijest je jedne obitelji, odnosno njenih žena, često prešućivanih i zanemarenih, u njoj se govori o nekim temeljnim ženskim iskustvima: djetinjstvo, problemi odrastanja, prva mjesečnica, prijateljstva, zaljubljivanja, brakovi, preljubi, razvodi, pobačaji, majčinstvo, obiteljska okupljanja, bolesti, smrti… •
• Predstavljanje dviju najnovijih knjiga Olje Savičević Ivančević, romana „Ljeta s Marijom“ i „Pisma čitateljici“, dnevničkih zapisa koji su pratili nastajanje romana, održano je u četvrtak 23. ožujka u pulskom Klubu & knjižari Giardini 2. Razgovor sa spisateljicom vodila je Helena Vodopija, a uslijedio je nakon najave Roberta Raucha koji je spomenuo kako je na nedavnom Noćnom maršu povodom obilježavanja Dana žena čitana poznata pjesma Olje Savičević Ivančević „Ne čitaš žene“, a podsjetio nas je i na njene ranije knjige, prozni prvijenac „Nasmijati psa“ te kultni roman „Adio kauboju“. Najnoviji roman „Ljeta s Marijom“ izdala je Fraktura u kolovozu prošle godine i doživio je ponovljeno izdanje, a „Pisma čitateljici“ izašla su u izdanju Buybooka ove godine.
Radnja romana „Ljeta s Marijom“ odvija se najvećim dijelom u neimenovanom dalmatinskom gradiću, u vremenskom rasponu od sto godina, a prati sudbinu ženske grane jedne obitelji čije sve članice nose ime Marija ili neku inačicu tog imena: Marijeta, Meri, Maša, Mariola, Mare…Osim što su povezane srodstvom i istim imenom, svim je junakinjama zajedničko i da su na neki način prijestupnice, odnosno da su odbacile neko pravilo, učinile nekakav iskorak, pobunu, prekršaj kojim su uzdrmale prihvaćene vrijednosti vlastite obitelji, ali i šire društvene zajednice.
Nakon uvodnih riječi kojima nas je upoznala s narativom okosnicom knjige, Helena Vodopija postavila je pitanje spisateljici koliko nas određuju naša vlastita sjećanja, a koliko sjećanja naših pretkinja, odnosno koliko su njihove uspomene, koje su počesto i prešućivane ili pripovijedane ispod glasa, a koje se, usprkos svemu, transgeneracijski prenose, utkane u naše živote. Olja Savičević Ivančević odgovorila je na to da nas ta iskustva u velikoj mjeri određuju, ali ne samo iskustva naših bioloških pretkinja, već i žena koje su s nama u duhovnom srodstvu, koje su naši svojevrsni idoli, žena čije je stvaralaštvo oblikovalo naš svjetonazor. Pri tom su se i moderatorica i spisateljica prisjetile nedavno preminule Dubravke Ugrešić, spisateljice čije je književno djelo, ali i hrabrost i beskompromisnost da se govori istina, bilo uzor mlađim generacijama spisateljica i ne samo. „Dubravka je bila čitava jedna galaksija i u književnom smislu i kao osoba, njenim odlaskom nestalo je i sve što je još mogla dati“, ustvrdila je Savičević Ivančević prije no što je pročitala završni ulomak iz posljednjeg romana Dubravke Ugrešić „Lisica“.
Roman „Ljeta s Marijom“ povijest je jedne obitelji, odnosno njenih žena, često prešućivanih i zanemarenih, u njoj se govori o nekim temeljnim ženskim iskustvima: djetinjstvo, problemi odrastanja, prva mjesečnica, prijateljstva, zaljubljivanja, brakovi, preljubi, razvodi, pobačaji, majčinstvo, obiteljska okupljanja, bolesti, smrti… Željela sam napisati knjigu malih povijesti nasuprot velikoj povijesti, u knjizi se isprepliću fikcionalno i faktografsko u svrhu neke univerzalnije priče koja svjedoči o snazi ženskoga, o moći i nemoći žena u patrijarhalnom svijetu. Vraćanje u obiteljsku povijest, smatra Savičević Ivančević, svojevrsna je intimna arheologija jer dokumenti, fotografije i pisma mogu se pronaći, ali kako to uključiti u priču ili kako od toga oblikovati priču, to je posao pisca. Smatra da je pišući roman arhivirala priče tih žena i tako si donekle olakšala nošenje obiteljskog bremena.
Na pitanje Helene Vodopije koliko je rad na knjizi utjecao na upoznavanje vlastite obitelji Olja Savičević Ivančević rekla je kako se, osim na činjenice, dobrim dijelom oslanjala na ono od čega je satkan i život i književnost, a to je obiteljska mitologija i mitomanija, a koje ni jedna obitelj nije pošteđena, osobito ne obitelj s viškom sudbine kakva je njena. Na pitanje da malo pojasni publici što je to višak sudbine, spisateljica je rekla kako je višak sudbine nešto što nije dobro za život, ali je dobro za književnost, a to su slučajevi kad povijesna zbivanja i društvene situacije potpuno uvjetuju živote ljudi, kad uđu u njihovu intimnu sferu, kad potpuno ispreturaju i unište njihovu privatnost, takve okolnosti u stanu su uništiti ljudske živote, ali od toga je moguće načiniti priču, pri tom se osvrnula i na događaje iz Drugog svjetskog rata i iz rata 90-ih te zaključila kako je o ratovima nužno pisati, ali ne na način da se oni prikažu kao nešto časno i junačko, kako nalaže patrijarhalni obrazac, već kao nešto suštinski nečasno. Svi bi trebali ispričati svoje priče, svoja traumatična iskustva, poslušati onog drugog pa ćemo se bolje razumjeti, zaključila je autorica.
Na pitanje je li pišući imala konačnu viziju svog djela odgovorila je kako na početku pisanja uvijek ima osnovnu strukturu, narativnu nit, oko koje se književno djelo oblikuje, ali da nije znala kako će sve priče izgledati kad ih stavi ispred sebe i osobito zanimljivo joj je bilo zamišljati kako bi junakinje romana da su sve žive i sjede za kuhinjskim stolom, kao u njenom djetinjstvu dok ih je radoznalo prisluškivala, reagirale, kakav bi joj odgovor dale.
Sva poglavlja, osim ono o Marioli, koje je pisano u prvom, pisana su u trećem licu, znači li to da je Mariola njezin alter ego, pitala je Vodopija, osobito uzme li se u obzir da se njezino djetinjstvo i mladost događaju kasnih 80-ih i 90-ih godina, što se poklapa sa životnim dobima same spisateljice. Odgovor je glasio kako je Mariola samo jedan njezin mogući alter ego i kako za je za samo pisanje bitnije je li tekst kvalitetan ili ne. Dodala je i kako ju je u procesu pisanja zanimalo iznošenje radikalne istine, ali koja bi istovremeno bila i neobavezna, kako iznijeti iskustvo kojim su se bavile i teoretičarke književnosti i roda, a to je iskustvo usmenog pripovijedanja žena kad su same u prostoriji, kada se izgovara ono što se ne smije izgovoriti o muškarcima, niti pred njima, a uđe li neki muškarac u prostoriju taj se ženski diskurs istog trena mijenja. Govoreći o ženskom diskursu i prenošenju iskustva koje se iz perspektive patrijarhata često promatralo kao trivijalno, banalno ili čak degutantno Olja Savičević Ivančević nadovezala se na paralelno nastajanje svoje druge knjige „Priča čitateljci“, svojevrsnog dnevnika o nastajanju romana, a koji se može čitati i kao samostalno djelo. „Pisala sam malo kontra sebe, nastojala sam izaći iz zone komfora, srušiti stereotipe.“
Pitanja koja su uslijedila odnosila su se na odnos čovjeka prema prirodi, na ekologiju i feminizam. Književnica je potvrdila kako u obje knjige ima dosta prirode te kako su naši preci bili u većem dodiru s prirodom, sa zemljom, s morem, mi prirodu ne razumijemo i ponekad smo nijemi pred njenom moći. Pročitala je ulomak o bugenviliji čija je ljepota i simbolika bitna za protagonistice njezinog romana, zatim je progovorila i o vezi između feminizma i cvijeća: o kontroverznoj osobnosti određenog cvijeća, o herbarijima koje su sakupljale i sačuvale pjesnikinja Emily Dickinson i revolucionarka Rosa Luxemburg, o pjesmi “Kruh i ruže” iz 1912. godine te zašto bi svatko trebao znati omiljeni cvijet svoga oca. U prilog o značaju feminizma istakla je kako su i pobune njenih junakinja počesto bile i besplodne ili njima samima na štetu, a jedinu istinsku korist i napredak donijele su one koje su se odnosile na emancipaciju i obrazovanje. Odgajajmo feministe to je ekološki, prokomentirala je Helena Vodopija, a autorica je tu misao potkrijepila argumentima kako ni muškarcima ni ženama nije lako u okvirima patrijarhata te da je emancipacijom žena, koju nije ravnomjerno slijedila emancipacija muškaraca, nastao svojevrsni disbalans te zaključila da nas feminizam uči čovječnosti jer ženska prava su ljudska prava.
Po želji moderatorice i na zadovoljstvo publike spisateljica je na kraju pročitala ulomak iz svoje knjige koji se odnosio na junakinjino suočavanje s očevom bolešću, a u kojem je muškarac prikazan kao ranjivo biće, a odnos roditelj – dijete i obiteljski odnosi općenito, kao vrlo delikatni, osobito u vremenima kad je proklamirana dobrobit zajednice stavljena ispred stvarne dobrobiti pojedinca.