Pisati da bi se živjelo
Gostovanje Planet Arta u INK‑u s predstavom „Ljubavna pisma“
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva INK-a
Srdačnim pljeskom publika je u petak u Istarskom narodnom kazalištu ispratila Slavicu Knežević i Marka Torjanca, koji su majstorski prenijeli šareni koloplet emocija „Ljubavnih pisama“ – jedne od u svijetu najizvođenijih kazališnih ljubavnih priča, ovaj put u produkciji zagrebačkog Planet Arta.
Tekst američkog pisca i akademika Alberta Ramsdell Gurneya Jr., nakon što je 1988. godine premijerno izveden na Broadwayu bio je nominiran za Pulitzerovu nagradu za dramu, a od tada su se u njegovoj interpretaciji okušali brojni vrsni glumci, npr. Kathleen Turner, William Hurt, Mel Gibson, Tom Hanks, Gerard Depardieu, Anouk Aimee, Sissy Spacek, Sigourney Weaver, Elizabeth Taylor i drugi. Kod nas su je prije 15-ak godina igrali Ana Karić i Boris Buzančić.
Na početku predstave iz zvučnika se čuju preporuke samog autora, koji sugerira krajnje jednostavno scenografiju – dvije stolice i stol za kojim dvoje glumaca čitaju s papira, ne dodirujući se i ne gledajući jedno u drugo. To se na prvu čini vrlo jednostavnim zahtjevom i –kako ne moraju tekst učiti napamet – za iskusne glumce „mačjim kašaljem“. No, ta su ograničenja ujedno i vrlo velik izazov s kojim se uspijevaju nositi samo najbolji, jer je jedini instrument koji im tu preostaje sve nijanse njihovih glasova i dijelom facijalne ekspresije, kojima publici u sat vremena valja dočarati dva vrlo različita i turbulentna životna puta koji su se povremeno ukrštali, ali nikad nisu uspjeli ići paralelno.
Sama priča je naizgled jednostavna, a zapravo višeslojna i dotiče se puno bitnih tema među kojima publika lako pronalazi poveznice sa situacijama iz vlastitih života i stoga predstavu ne može napustiti ravnodušno. Izvorno je tekst pisan za generaciju rođenu, kao i sam autor, 30-ih godina prošlog stoljeća, ali ljubav je najuniverzalnija tema, te su „Ljubavna pisma“ i danas svježa, razumljiva i privlačna svim uzrastima.
Utjeha, podrška i duhovna bliskost
Na pozornici je dvoje protagonista – Melissa Gardner Cobb i Andrew Makepeace Ladd III, koji čitaju izvatke iz međusobne korespondencije, započete još u osnovnoj školi kad su pod satom ispod klupe razmjenjivali ceduljice. Oboje su pripadnici imućnih i visokopozicioniranih obitelji, s tom razlikom što je slikarica Melissa dijete razvedenih roditelja (od kojih je „naslijedila“ problem s alkoholom i opijatima), a Andrew poslušno slijedi stroga očekivanja svojih – pored „uredne“ obitelji s tri sina (dok ona ima dvije kćeri, kojeg joj bivši muž brani posjetiti), on postaje uspješni pravnik, a potom i političar. Njihovo se dopisivanje proteglo kroz 50 godina razmjenjivanja pisama, crteža, čestitki i pozivnica na razna događanja, s znakovitim stankama kad bi se jedno od njih iz nekog razloga neko vrijeme „durilo“. Pratimo ih kronološki, od tih prvih ceduljica, preko pisama iz internata i s fakulteta, njegovih javljanja iz rata, a potom i političkih kampanja kojima dostiže i poziciju senatora, te njenih poziva na izložbe koje on nikad nije stizao posjetiti ili pisama iz raznih klinika za odvikavanje. Svo se to vrijeme oni nisu vidjeli izuzev jednog kratkog slučajnog susreta u poznijoj dobi, nakon kojeg shvaćaju da je to njihovo dopisivanje doista bila neka čudna ljubav, ali i da je, uslijed zapetljanosti vlastitih životnih konfiguracija, nikad neće moći u potpunosti živjeti. Od tog momenta pratimo njeno urušavanje sve do tragičnog kraja protagonistice i, možda najdirljivijeg momenta predstave, pisma kojeg Andrew šalje njenoj majci i u kojem „post festum“ analizira tu „neuspješnu“ ljubav i nepodnošljivu prazninu koju osjeća njenim gašenjem. Pisanje ih je, kaže, držalo u životu i kroz sve su si te godine zabilježenim riječima, ali i svim u pismima neizrečenim, a toliko opipljivim emocijama među njima, iako razdvojeni i toliko različiti, uspjeli pružiti utjehu, podršku i duhovnu bliskost kakvu samo prave ljubavi mogu darovati.
Osim što su ga maestralno odglumili (možda i zato što su u privatnom životu bili supružnici i nakon razvoda prije 20 godina uspjeli održati živim kako svoje roditeljske obaveze, tako i međusobni prijateljski i profesionalni odnos), Slavica Knežević i Marko Torjanac su-potpisuju i adaptaciju i režiju ovoga komada, u kojem su priču Melisse i Andrewa uspjeli prenijeti toliko snažno da nekima, nakon puno smijeha, na kraju izmami i suze. Zaslugu svakako imaju i decentni kostimi Đurđe Janeš, prigušena, a sugestivna glazba Milorada Stanića, majstor svjetla i zvuka Darko Crnčevića te dizajner predstave Tomislav Veltruski i svi zajedno skladno su ispleli ovu novu uspješnicu Planet Arta.
