Nije Nušić aktualan, nego se mi ne mijenjamo već 300 godina
Premijera „Narodnog poslanika“ u Istarskom narodnom kazalištu
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva INK-a
Publika se protekli petak i subotu, 2. i 3. lipnja, u pulskom Istarskom narodnom kazalištu mogla još jednom uvjeriti u bezvremenu duhovitost i britki um srpskog komediografa Branislava Nušića, čijeg „Narodnog poslanika“ je tu upriličio ansambl Narodnog pozorišta Subotica. Riječ je o premijernim izvedbama ove predstave, nastale u koprodukciji s INK-om. Za tu obnovljenu suradnju zaslužan je pulski glumac Luka Mihovilović, koji je prije 10 godina upravo s dasaka subotičkog teatra krenuo u svoju kazališnu karijeru. U obnovljenom subotičkom kazalištu predstava će se izvoditi tek od jeseni.
Branislav Nušić (1864. – 1938.) rođen je u cincarskoj obitelji u Beogradu kao Alkibijad Nuša, a ime je promijenio u 18.godini (kasnije je pisao i pod pseudonimom Ben Akiba). Utemeljitelj je moderne retorike u Srbiji, a osim književnošću bavio se novinarstvom i diplomacijom. „Narodni poslanik“ je jedna od njegovih najpopularnijih satiričkih komedija. U njoj se, ne štedeći ni jednu političku opciju, Nušić žestoko ruga samom fenomenu vlasti, pogotovo svim ljudskim prljavoćama koje izbiju kod onih koje ona privuče u svoje kolo i, opušteno joj se smijući, razotkriva finese političkih rabota u malim sredinama.
Priča je jednostavna: negdje u srpskoj provinciji koncem 19. stoljeća, trgovac Jevrem Prokić ‑iako priprosta uma – obogatio se špekulacijama i tako u svojoj sredini postao utjecajan čovjek. Živi običnim palanačkim životom sa ženom Pavkom i kćerkom Danicom, za čiji dobar glas majka brine otkako u kući imaju podstanara, advokata Ivkovića (glumi ga Mihovilović ). U vrijeme izbora, Pavka još više brine za supruga Jevrema, jer njegovo se ponašanje tada drastično mijenja: zanemaruje kuću, trgovinu i svoje bližnje. Kad mu se napokon ukaže dugo priželjkivana prilika Jevrem je iskoristi i kandidira se za novog poslanika. Ubrzo saznaje da je njegov protukandidat – njegov novopečeni zet, advokat Ivković.
U ovoj verziji Narodnog poslanika scenografkinja Marija Kalabić sve je vrlo prikladno smjestila u skladište trgovine obitelji Prokić, što dodatno naglašava poantu „sve ostaje u familiji“, a daje i brojne mogućnosti za duhovita rješenja – npr. skladišna kolica u jednom trenutku postaju govornica, za kojom Jevrem (glumi ga Milan Vejnović) neodoljivo komično vježba za nastup u Skupštini. Scenografija naglašava i činjenicu da se i u političkim igrama uvelike trguje, a mnogo poslova obavlja se i „spod banka“, na nekim privatnim dernecima, u utrci za nekim osobnim dobitcima. Iako svi koji u igru (ili u „klub u kojem mi nismo“, kako je to nazivao jedan drugi bezvremeni satiričar, George Carlin) uđu međusobno šuruju, koaliraju i špekuliraju, u izbornim kampanjama sredstva se ne biraju. A „narod“? – njega je lako zadovoljiti obećanjima i ponekom ića-i-pića feštom nakon „velikih izbornih pobjeda“.
Kostimografija Marine Sremac nenametljivo transponira Nušićev (minimalno prilagođen) tekst u neki današnji prosjek, uključujući i mobilnu telefoniju, ali zato divlje karikaturalne frizure pojedinim likovima definitivno pojačavaju komičnost i jasnije ih portretiraju. Od glumaca, mada su svi korektno odradili svoj dio posla, čini se da je najviše smijeha publike izmamio Vladimir Grbić (u ulozi Jevremovog PR‑a). Posebno, bravurozno scenom u kojoj Jevremu objašnjava situaciju koja će ga zateći u Skupštini, kad ga pitanjima zaskoče i stranačke kolege i oporba. Atmosferu dodatno zakuhavaju i zahuktavaju i odlični songovi Irene Popović Dragović, koji se prirodno nadovezuju na Nušićeve situacije, a posljednji predstavu zaključuje post-izbornim antiklimaksom i svi ga glumci pjevaju uz robotsku mimiku, što predstavi dodaje i moment „A šta ćemo sad?“.
Vidjeti kroz opne opsjenarskih igara „podijeli pa vladaj“ politike i trgovine već s 19 godina (i to 1885., kad je Nušić pisao Poslanika) mogu samo vrlo bistre i radoznale mlade glavice. Zapisati to tako da i nakon 150 godina zvuči suvremeno znak je, pak, rijetkog genija koji se ne zaustavlja na površini, već kopa do korijena svojih tema, izvlačeči univerzalne obrasce. Doduše, valja prenijeti i duhovitu primjedbu lektora – na ovoj predstavi angažiranog radi šumadijskog dijalekta – glumca i profesora Đorđa Markovića: “Nije Nušić aktualan, nego se mi ne mijenjamo već 300 godina“. Prihvatimo li i to kao moguću istinu, opet su nam ljudi poput Nušića silno vrijedni. Oni koji čak i u svemu iskopanom mulju i bljutavostima umiju pronaći smijeh i tako ga lepršavo, lakovjerno poput djece, hrabro, istovremeno izravno a uvijeno, višeznačno poput dvorskih luda ili pjesnika dijeliti su-ljudima, mogu samo vrlo rijetki umješnici lavovkog srca i oni postaju bezvremeni, oni kojima se uvijek rado vraćamo.
Nušić je svakako jedan od njih, zaslužno nazivan i srpskim Shakespeareom. Upravo njegov dubok uvid u ljudske slabosti daje dimenziju plemenite humanosti njegovom životnom opusu, jer iako je vrlo dobro poznavao kolektivnu svijest svoje sredine i sve njene mane i posrnuća, isto je tako poznavao i sve njene tuge i muke, čežnje i stremljenja, te je za nju imao i puno suosjećanja i ljubavi, nudeći joj smijeh kao lijek i utjehu.
