(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Filmovi za djecu i mlade odgajaju filmsku publiku
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva PFF-a
• Ovogodišnji, 70. Pulski filmski festival je iza nas, no otvorio nam je neka nova pitanja i teme, a razgovora o filmu nikad dovoljno, pogotovo o filmu za djecu i mlade koji je itekako važan i potreban. Razjasnimo odmah na početku kako je ovdje riječ o filmovima za djecu, ne dječjim filmovima. Naime, dječji film je film koji su radila djeca.
Prošle je godine na Festivalu pažnju djece i mladih privukao film „Ljeto kad sam naučila letjeti“, dok je ove godine, uz animirani „Cvrčak i Mravica“ apsolutni hit bio „Dnevnik Pauline P.“ koji su klinci s veseljem gledali na projekcijama u Areni i u Kinu Valli. Animirani film „Cvrčak i mravica“ dobio je nagradu publike Zlatna vrata Pule te Zlatnu arenu za scenarij (Luka Rukavina i Rona Žulj) i Zlatnu arenu za glazbu (Coco Mosquito i Vjeran Šalamon), dok je igrani film „Dnevnik Pauline P.“ osvojio Zlatnu arenu za kostimografiju (Ivana Zozoli Vargović).
„Cvrčak i mravica“ po ocjenama publike su na samom vrhu, s ocjenom 4,83 dok je „Paulina“ s ocjenom 4,73 također visoko kotirala među publikom. Izvrsno je bio posjećen i popratni program za djecu, Pulica koji je, kao i svake godine, donio zanimljive naslove. Sve to govori u prilog potrebi za snimanjem filmova za djecu i mlade.
U razgovoru s filmskim kritičarem Boškom Piculom, dugogodišnjim suradnikom Festivala, doznali smo da je žanr filmova za djecu višestruko važan, u prvom redu kao sam žanr.
„S obzirom da je riječ o vrlo specifičnom načinu odabira priča, izlaganja radnje, odabira glumaca, najčešće te likove tumače i sama djeca – prema tome tematski, sadržajno to je žanr koji pripada svakoj ozbiljnoj kinematografiji i koji definitivno može postići ne samo važne umjetničke nego i komercijalne rezultate“, ističe Picula.
Druga važna stvar kod tog žanra, odnosno uopće filmova za djecu i mlade, jest, kako kaže, da ga najčešće rade djeca.
Filmovi za djecu kod njih bude kreativnost i želju za bavljenjem filmom
„Mi se socijaliziramo i kultiviramo što se tiče filmske umjetnosti odmalena prateći one sadržaje koji su nam u tom trenutku najbliži. Za djecu su to najčešće animirani filmovi, kratki ili dugi, međutim, paralelno s tim počinjemo pratiti i igrane filmove, a ako su igrani filmovi tematski odnosno žanrovski upravo filmovi za djecu i mlade, oni će nam biti najbliži. To znači da smo počeli gledati filmove preko onoga žanra koji je nama kao djeci najbliži. To je ta druga važnost“, dodaje i nastavlja kako je izrazito važno što se preko tih filmova odgajamo kao publika:
„Naučili smo se gledati, ne samo filmove, nego smo se naučili gledati i filmsku umjetnost ako od malena steknemo naviku gledanja filmova, što ranije to bolje, naravno u skladu s pedagoškim standardima, svime onime što pojedini film može pružiti djeci“.
Dakle, mi se odgajamo preko filmova za djecu i mlade kao, ne samo dječja publika, nego i kao buduća odrasla publika. Jednostavno smo se kultivirali na taj način.
Četvrta stvar koja će kod jednog djela publike kod filmova za djecu biti važna, a to je što će kod njih pobuditi kreativnost. Picula kaže kako će se oni poželjeti baviti filmovima, bilo kroz filmske družine, školske družine, filmske radionice…
„Vi de facto na taj način možda u jednom trenutku stvarate filmske amatere, možda i buduće filmske profesionalce. Tako da je to, za razliku od ostalih žanrova pristupa filmskoj umjetnosti, jedan žanr koji se definitivno najranije usvaja i ima najdugotrajniji utjecaj i u konačnici to će gledati ne samo djeca i mladi nego i šira obiteljska publika pa će i ta širina mnogobrojnost publike doći do izražaja“.
Edukacija djece i mladih izuzetno važna
Izuzev onih u sklopu Pula film festivala, u Puli, na žalost, filmskih radionica ili školskih filmskih družina nema. Ove se godine u sklopu „Pustolovnog laboratorija Profesora Baltazara“ i pod vodstvom Vibora i Vjerana Juhasa održala interaktivna radionica stop motion animacije.
Upitali smo Piculu kao voditelja filmskih radionica kakve su reakcije djece i mladih na njih.
„Riječ je o filmskoj radionici, u nekim elementima čak igraonici. Jer igra je nešto što nama posebno kad smo mladi, pomaže da usvajamo sadržaje. Ako se vi učite kroz igru, to će biti puno lakše, prijemčivije, puno zabavnije i filmske radionice/igraonice u toj dobi, a to može biti vrtićka dob, mlađi osnovnoškolci i nešto stariji jednostavno vam pomaže da lakše usvojite rad na filmu, poznavanje filma, interpretiranje filma, na puno lakši, zabavniji način i samim time dugotrajniji“, rekao je.
Kako je Pula, prvenstveno zbog festivala, filmski grad, moglo se, prilikom predstavljanja monografije „70 godina filma pod zvijezdama“ od pulskog sveučilišnog profesora, povjesničara dr. Igora Dude čuti da mu je itekako potreban i kolegij film i medijska kultura, pa nas je zanimalo što o tome misli Picula.
„PFF ove godine obilježava 70. obljetnicu. Što bi se dogodilo s Pulom da u jednom trenutku Marijan Rotar, početkom 50-tih godina, to nije napravio? Možda bi Pula bila povremeno okupljalište kulturnih događaja, koncerata, pa i filmskih projekcija, međutim, vi ste morali od tih 50 godina napraviti nekakav sustav. A Festival je sustav jer se održava svake godine, to je organizacijski složeno, svake god imate nove filmove, vraćate se retrospektivno, imate 70 godina sustavnog prikazivanja filmova. Imate cijelu godinu pripreme tog festivala. Zar nije onda logično da osim festivalske i filmske komponente, imate i onu edukativnu, da Pula kao grad filma odgaja, ne samo svoju publiku, da nema samo svoj festival nego i da odgaja, educira svoje buduće profesionalce. Ako imate filmski festival koji postoji već desetljećima, zar nije logično da postoji filmska škola i neki filmski studij koji će napraviti sinergiju onoga što se vidi i onoga što se stvara?“, jasan je Picula.
S njim se slaže i filmska producentica iz Pule, Dijana Cetina Mlađenović, s kojom smo nedavno objavili razgovor.
„Svim srcem podržavam prof. Dudu da Sveučilište dobije kolegij a jednom i cijeli studij. Uvijek će biti filmaša koji dolaze iz Pule. Jer će se školovati na raznim studijima i akademijama diljem svijeta. Ali će najvjerojatnije samo oni koji budu studirali u Puli, na nekom budućem studiju pulskog Sveučilišta, ostati i stvarati u Puli. Dokaz te tvrdnje je slučaj grada Splita. Ta autorska i tematska raznolikost i bogatstvo povezana sa Splitom direktno potječe iz njihovog Kino kluba i Umjetničke akademije. Tek tada će u punom smislu te riječi Pula zaživjeti kao autorski filmski grad“, smatra Cetina Mlađenović.
Dodaje kako zbog dugogodišnje tradicije filmskog festivala, Pula ima svo pravo nazivati se filmskim gradom: „Ali možemo se nadati da će ta fantastična festivalska tradicija koja potječe od partizanskih spektakla, modernističkih bisera, crnog vala i populističkih komedija jugoslavenske kinematografije pa do suvremene hrvatske produkcije, jednom i redovito biti upotpunjena i filmovima pulskih i istarskih autora i tema samo u slučaju lokalne institucionalne, strateške podrške”, zaključuje.
Tajne uspjeha filmova za djecu
U sklopu programa ovogodišnjeg Pula film festivala „Pula Pro“, održani su „Mali filmski razgovori“ s temom „Tajne uspjeha filmova za djecu“ na kojima je također bilo govora o važnosti kontinuiranog snimanja filmova za djecu i mlade.
Sudjelovali su casting managerica Oriana Kunčić, Maja Popović Milojević i redatelj Neven Hitrec, režiser filma „Dnevnik Pauline P.“
I oni su istaknuli važnost odgajanja filmske publike odmalena. Kako je istaknula Popović Milojević, u kinima se ne gleda domaći film, pa se tako ne stvara publika, ne učimo djecu da ga gledaju, što nikako nije dobro.
I Hitrec se slaže kako je ključno vratiti domaću publiku u kina i učiti djecu i mlade da gledaju hrvatski film. To, napominje, nije lako jer se borimo s američkim „block busterima“.
„Djeca imaju visok standard i neće prihvatiti bilo što, neće ići u kino samo zato jer nemaju što drugo, no reagiraju dobro na iskrenost stoga prije svega treba istražiti što ih zanima i što vole pa onda o tome raditi filmove“, smatra Popović Milojević.
No za snimanje tih filmova potrebni su veći budžeti, više vremena za casting i pripremu te djece za uloge, snimanja traju duže jer je pažnja djece manja itd.
„Bitno je da ukoliko želimo dobre filmove za djecu, da dobijemo puno više financija i pažnje. Da sistemski podržimo film za djecu i narednih godina imamo po dva filma za djecu u Puli, a nadam se i više“, zaključila je.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
