Nisam ni u jednom drugom gradu upoznala toliko ludih, otkačenih i pozitivnih ljudi
(NE)VIDLJIVI – MLADI U KULTURI: RAZGOVOR S NIKOM GRBELJA, ZVIJEZDOM FILMA „HOTEL PULA“
Razgovarala Paola ALBERTINI • Fotografija portreta Ivan ĐUKEZ • Ostale fotografije iz arhiva filma „Hotel Pula“
• Rođena Zagrepčanka, završava preddiplomski studij glume i medija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a prvu veliku ulogu, snimala je u Puli. Nika Grbelja 21-godišnja je glumica kojoj je pripala glavna uloga u filmu „Hotel Pula“ Andreja Korovljeva koji se premijerno prikazuje 15. srpnja na otvorenju 70. Pula film festivala. O njenom skromnom, ali značajnom glumačkom putu razgovarali smo uoči početka ovogodišnjeg Festivala, a prvo što smo htjeli doznati je kako je došlo do njenog angažmana na filmu „Hotel Pula“?
- Na proljeće 2021. po Akademiji se počelo šuškati da će nam u posjet doći ozbiljan redatelj koji traži ulogu za ozbiljan film. Ispostavilo se da je samo jedno od toga istina, jer je u našu prostoriju za nastavu iz glume ušao jedan vrlo pristupačan, otvoren i u najboljem mogućem smislu, neozbiljan redatelj. Na riječkoj akademiji odradila sam prvi krug audicije skupa sa svojim kolegama, nakon kojega nisam imala prevelika očekivanja, jer kao što sam navela, radilo se o ozbiljnom filmu, a i to mi je bila prva audicija u životu. Ali moja skromna očekivanja se nisu ostvarila i mjesec dana nakon su me zvali da dođem i na drugi krug na kojem sam prvi put surađivala sa svojim filmskim partnerom Erminom Bravom. Ta dva dana audicije za mene su bila iznimno ispunjavajuća i ugodna. Zahvaljujući Andreju i Erminu nisam imala dojam da sam na audiciji i da me netko promatra i analizira, nego kao da smo već tada zajedno zagrebli u stvaranje film i pričanje priče. Bila sam zadovoljna sama sa sobom i nije me sram reći da sam nakon audicije krenula sanjariti o tome kako bi to bilo da zajedno s cijelom ekipom, priču uspijem ispričati do kraja. I otprilike opet mjesec dana nakon, Andrej i ja smo se susreli na Motovun film festivalu i tamo mi je ponudio ovu prekrasnu ulogu u ovom prekrasnom filmu.
Budući da ti je ovo prvi angažman na filmu nameće se pitanje kako si se u tom poslu snašla te kako je teklo samo snimanje?
- Mislim da moje prvo iskustvo rada na filmu nije moglo proći bolje nego što jest. Voljela bih da sada mogu nahvaliti svakog pojedinca u filmskoj ekipi, ali onda bi se ovaj tekst pretvorio u seminar. U Pulu sam došla dva tjedna prije samog početka snimanja radi probi i od prvog dana sam se osjećala maksimalno prihvaćeno i uvaženo. Svi moji kolege glumci su bili i više nego divni, a o profesionalnosti nema potrebe ni govoriti. Bilo je nevjerojatno lako igrati, vrlo često i teške scene, s glumcima koji su ti u svakom trenutku spremni dati sve što nose sa sobom. Naravno da je u meni postojao strah pri samome početku snimanja, ali vrlo brzo su ga svi oko mene razbili s količinom podrške i topline koju su mi dali.
Priča je pulska i riječ je o mahom pulskoj ekipi. Kako ti je bilo uklopiti se i unijeti u priču?
- Mene su Puležani osvojili. Nisam ni u jednom drugom gradu upoznala toliko ludih, otkačenih i pozitivnih ljudi. Možda mi se posrećilo, ali zaista mislim da je taj njihov duh ono što mi je najviše pomoglo da se uklopim. Osjetila sam da je svima na neki način bitno da ovu priču ljudi čuju i vide. A i nakon čitanja samog scenarija, koji je izvanredno napisan, sam već bila unutra.
Kakav je osjećaj za mladu glumicu igrati u filmu glavnu ulogu i još k tome očekivati premijeru u Puli, Areni?
- Rado bih vam opisala kakav je osjećaj, ali evo ne znam ga opisati ni samoj sebi. Ja sam negdje između toga da mi još nije jasno što se događa i ekstremnog uzbuđenja i zahvalnosti. Mislim da ću ovo drugo moći u potpunosti proživjeti tek kad se napokon vidim sa svima koji su dio filma. Sve u svemu, veselim se!
Vratimo se sada natrag u prošlost – što te je privuklo glumi i zašto si se odlučila za takvu karijeru?
- Nakon cijele povijesti bavljenja izvannastavnim aktivnostima isključivo umjetničko-izvedbene prirode u djetinjstvu, od plesa, pjevanja, pa i sviranja klavira, jednog ljeta sam uz pomoć svoje jednako šašave prijateljice zaključila da je vrijeme da taj „šašavluk“ negdje usmjerim i upisala se u dramsku skupinu u dramskom studiju Tirena u Zagrebu. To je bilo ljeto nakon što sam završila prvi srednje. Kad sam krenula na dramsku, prestravila me ta izloženost, koliko god da je tad još minimalna bila, ali me istovremeno strašno zaintrigirala. Na kraju sam shvatila da u meni postoji nešto puno više od same šašavosti što me vodi ka glumi i odlučila upisati Akademiju. A to „nešto“ još uvijek otkrivam i propitkujem.
Imaš iskustva i u radu u kazalištu. Koliko ti je ono drugačije za rad od onog na filmu?
- Ja sam veliki tremaroš, ogromni. Tijekom snimanja to nekako magično nestane, valjda jer smo svi naši. Dok me u kazalištu trema zna baš obuzeti, ali radim na tome. Uživam i u jednom i u drugom mediju, ali zasad mi je ugodnije biti „ja“ ispred kamere nego na sceni. Mislim da se u nekoj mojoj teoriji i doživljaju glume najviše razlikuju u prisutnosti. Ne smatram da jedno zahtjeva veću prisutnost od drugog, ali je svakako različito podijeljena. To je nešto što trenutno aktivno izučavam. Kako, kome, koliko, na koji način i iz kojeg dijela sebe nešto radim i izvodim.
Kako ti je na studiju glume u Rijeci, jesi li pri kraju i što očekuješ od budućnosti?
- Moje studiranje u Rijeci je skoro pa službeno završeno. A bilo je intenzivno, naporno, formativno, lijepo, ružno, tužno, veselo, svakakvo. Te tri godine su veliki i bitan dio ovog mog malog života, pa mi je teško to iskustvo staviti u opće crnog ili bijelog. Bilo je životno. I jako mi je drago da sam svoje prve tri godine studija provela baš tamo, jedno posebno mjesto puno posebnih ljudi. Sljedeći je diplomski u Zagrebu. Idem na prijemni u rujnu, držite fige da im se svidim.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
