Lerotić: „Režija je jedan od težih zadataka koje sam u životu obavljao“
Odjeci 70. Pule: Razgovor s Jurjem Lerotićem čiji je film „Sigurno mjesto“ nagrađen trima Zlatnim arenama
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva PFF-a
Na proteklom, 70. Pula film festivalu, Juraj Lerotić dobio je Zlatnu Arenu za režiju filma „Sigurno mjesto“. Kako stoji u obrazloženju žirija, Lerotić je režirao potresnu osobnu priču sugestivno i otmjeno; koristeći precizan filmski jezik i u potpunosti izbjegavši sentimentalnost, stvorio je osjećaj napetosti do posljednjeg kadra i intenzivne, gotovo iracionalne nade da ćemo nekako izbjeći neizbježni ishod. Taj nas osjećaj, ne samo suosjećanja nego i vlastite emotivne investicije u sudbine likova prati još dugo nakon završetka filma.
Lerotić je za film pisao i scenarij, a u njemu i glumi. Inače, „Sigurno mjesto“ ovjenčano je s još dvama Arenama – Goran Marković dobio je s onu za glavnu mušku ulogu i Marko Brdar za fotografiju. „Sigurno mjesto“ prvi je Lerotićev dugometražni film, a temelji se na njegovom osobnom iskustvu, očajničkom pokušaju spašavanja suicidalnog brata.
Film je do sad nagrađen s ukupno 34 nagrade i priznanja osvojenih na festivalima diljem svijeta, a bio je i hrvatski kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma. I publika u Puli prepoznala je vrijednost filma te mu dala ocjenu 4,64. Od Lerotića smo prvo htjeli doznati kakvi su dojmovi nakon Pule i sudjelovanja na 70. Festivalu?
- U Puli se ponovno, nakon godinu dana, okupila cijela ekipa filma. To je otprilike atmosfera godišnjice mature razreda u koji ste voljeli ići. Lijepo je bilo i to što na Puli nismo imali premijeru pa nismo bili opterećeni s tim kakva će biti recepcija filma. Film je već godinu dana na festivalima i znamo otprilike kako ljudi reagiraju. Sretan sam što su Goran Marković i Marko Brdar dobili nagrade. Pogotovo mi je drago zbog Gorana jer mu je to prva Arena i jer mislim da je imao ulogu na kojoj se baš mogao pokliznuti.
Voliš film i rad na filmu i u tom smislu ni ovaj tvoj uradak, unatoč vrlo intimnoj i osobnoj priči nije bio drugačiji. Ipak, ovo je tvoj prvi dugometražni film. Koliko je u tom smislu bilo izazovno?
- Da se razumijemo – režija i prvi film nisu kirurgija i prva operacija. Neće nitko umrijeti ako pogriješite. Svejedno, rekao bih da je to jedan od težih zadataka ili poslova koje sam u životu obavljao. Možda je najizazovnije pod pritiskom i naletima tjeskobe ostati lucidan i zadržati otvorenost. Kroz te tri godine koliko radite film, morate sačuvati osnovnu misao, ono što želite reći filmom i način na koji to želite reći, a istovremeno trebate biti dovoljno elastični da integrirate sve ono dobro što usput od suradnika i čitavog procesa dobivate.
Film baš teče i napeto ga gledamo iako je zapravo od početka jasno što će se dogoditi. Radnja se odvija unutar svega dva dana. Je li ti time namjera bila postići tu dinamiku?
- Želio sam da gledatelj osjeti pritisak pod kojim se likovi nalaze. Čak nije važno je li vremenski okvir jedan dan, dva ili tri – važno je da jedna scena takoreći prouzroči drugu, da likovi nemaju vremena predahnuti jer su konstantno suočeni s novim odlukama koje trebaju donositi, a da zapravo ne stižu integrirati prethodno proživljeno. Ritam filma nije furiozan, ali je neumoljiv i nemilosrdan baš kao i situacija u kojoj se likovi nalaze. Netko je to dobro opisao kao marš kadrova ka nezamislivom ishodu.
U filmu ima i vrlo suptilnog crnog humora. Je li on potreban u teškim trenucima, na neki način čak i neophodan?
- Bilo mi je važno da film djeluje istinito i stvarno upravo zato što se u njemu događa nešto tako teško zamislivo i zastrašujuće. Stvarnost je često kompleksna i kontradiktorna, zato sam pazio da u filma postoji čitav taj raspon od užasa do humora – da bi svijet filma takoreći djelovao istinito. Osim što je humor jedan od načina s kojim se likovi nose sa situacijom u kojoj se nalaze, on je zapravo i dobar dramaturški alat za gradnju ili opuštanje tenzije. Potpuno različit efekt ima strašna scena nakon strašne scene u usporedbi sa strašnom scenom nakon duhovite scene.
Režirao si i pisao scenarij za ovaj film. Kako si ispričao u Puli, počeli ste raditi na njemu, a da nisi znao ni hoćeš li ga uspjeti doista i realizirati. Na kraju kao da je „potekao“ iz tebe. Kako je došlo do toga? Je li se dogodio neki prijelomni trenutak?
- Mislim da je prijelomni trenutak bio kada sam našao glumce Snježanu Sinovčić i Gorana Markovića s kojima sam nakon zajedničkog rada uspio oživjeti likove iz scenarija budući da nisam bio siguran može li se to uopće. Npr. nigdje u scenariju se ne navodi zašto si Damir oduzima život, on nas svojom glumom mora uvjeriti da više ne može živjeti, a mi mu kao gledatelji moramo vjerovati ili barem osjećati kako mu je iako ne znamo točan uzrok. Mislim da su mi njih dvoje dali osjećaj da imam zdravu bazu ili osnovan sastojak filma pa sam lakše krenuo dalje.
Kako je došlo do odluke da sam igraš u filmu?
- Tražio sam glumca koji bi odigrao lika starijeg brata, ali nikako nisam bio siguran da je odabir dobar. To je očito bila neka moja slijepa pjega. Vjerojatno mi je iskustvo tog lika toliko blisko da mi se sve osim mene samog u toj ulozi činilo zbunjujućim. Činjenica da ja igram starijeg brata sigurno usložnjava gledalački doživljaj, ali tu odluku nisam lako donio. To što glumim u filmu zamagljuje granicu između fikcije i stvarnosti što je bilo dobro za film, ali je bilo i psihološki izazovno za mene.
Može li ovaj film i nagrade koje dobiva podići svijest o važnosti prevencije samoubojstva? Naime, njima se ipak miče stigma sa suicida i mentalnog zdravlja te brige za takve pacijente koji, na žalost, često ne dobiju adekvatnu skrb.
- Nisam siguran. Nisam film radio ciljano s tom namjerom. Film zrcali stanje u sustavu, ali se ne iscrpljuje u tome. Nadam se da je puno kompleksniji od toga. Ono što se dogodilo jest to da se o njemu često piše iz tog društveno-kritičkog rakursa, ali to vjerojatno neće ništa bitno promijeniti. U Hrvatskoj se na strategiju brige o psihičkom zdravlju čekalo od 2016., kada je prestala vrijediti stara strategija, koja uzgred budi rečeno, nije nikada implementirana, tj. nisu napravljeni planovi provedbe, niti osiguran novac. 2022. godine, dakle nakon šest godina ta strategija je konačno usvojena pa se samo možemo nadati da će se naći i sredstava da se provede. O novcu, nažalost, ovisi mnogo toga pa tako i adekvatna skrb za osobe sa psihičkim smetnjama.