Na Puli sam ove godine s velikom dozom emocija i još većom odgovornosti

Razgovor s pulskom producenticom Dijanom Cetina Mlađenović

Razgovarala Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Pula Film Festivala

21.07.2023.

Dijana Cetina Mlađenović za sebe kaže da se zara­zi­la „viru­som zva­nim film“ tije­kom ranog dje­tins­tva i mla­dos­ti, a sve je poče­lo kad ju je mama, još kao tro­go­diš­nja­ki­nju po prvi put vodi­la u Arenu na fes­ti­val­ske pro­jek­ci­je. Ni ne pri­mi­je­tiv­ši, taj se virus kas­ni­je akti­vi­rao, kad  je poče­la vodi­ti kino­pri­ka­zi­vač­ku dje­lat­nost u Puli. Ove godi­ne na Pula film fes­ti­va­lu je s čak dva fil­ma, „Hotel Pula“ i „Brod“. Bio je to više nego dobar povod za razgovor.

Kad i kako je zapo­čeo tvoj pro­fe­si­onal­ni put bav­lje­nja filmom?

- Godine 2001. upi­su­jem Akademiju dram­ske umjet­nos­ti u Zagrebu, kao prva gene­ra­ci­ja tek osno­va­nog odsje­ka kaza­liš­ne i film­ske pro­duk­ci­je. U to vri­je­me već vodim kino­pri­ka­zi­vač­ku dje­lat­nost u Puli. Velika mi je strast reži­ja i pisa­nje sce­na­ri­ja. Iza mene su dva autor­ska krat­ka igra­na fil­ma, „Pragovi“ i „Grimizno“. U tije­ku je pro­duk­ci­ja mog autor­skog dugo­me­traž­nog doku­men­tar­nog fil­ma «Kosti u mik­se­ru» koji se bavi tjed­ni­kom Feral Tribune, a pišem sce­na­rij i za debi­tant­ski igra­ni film.

Što sve radi pro­du­cent? Naime, čini se poma­lo kao rudar­ski posao.

- Postoji raz­li­ka izme­đu kre­ativ­nog pro­du­cen­ta i pro­du­cen­ta. I jed­nom dru­gom, glav­ni­na pos­la je sla­ga­nje i pri­kup­lja­nje finan­cij­skih sred­stva, koor­di­na­ci­ja svih seg­me­na­ta pro­izvod­nje, anga­ži­ra­nje naj­po­god­ni­jih i naj­k­va­li­tet­ni­jih auto­ra i surad­ni­ka za odre­đe­ni pro­jekt, izra­da stra­te­gi­je pla­sma­na i dis­tri­bu­ci­je i dru­go. No, kre­ativ­ni pro­du­cent pored sve­ga toga gene­ri­ra pro­jekt. Dakle, pre­poz­na­je poten­ci­jal koji može rezul­ti­ra­ti audi­ovi­zu­al­nim dje­lom. Bilo to u vlas­ti­toj ili tuđoj ide­ji, knji­žev­nom dje­lu, novin­skom član­ku i potom stva­ra uvje­te za poče­tak nje­go­va živo­ta – otkup­lju­je pra­va, inves­ti­ra vlas­ti­ti novac, pro­na­la­zi sce­na­ris­ta i reda­te­lja i onda dalje, sve ono već pret­hod­no navedeno.

Je li teško dobi­ti novac za film i/ili radi­ti s malo novaca?

- Dugačak je i neiz­vjes­tan taj pro­ces i radi se godi­na­ma. Uvijek se svo­di na pisa­nje pro­jek­ta i pri­ja­ve na naci­onal­ne, regi­onal­ne i europ­ske fon­do­ve. Proces odlu­či­va­nja, osim što izi­sku­je vri­je­me, ovi­si i o struč­nim, osob­nim i poli­tič­kim pre­dis­po­zi­ci­ja­ma raz­nih komi­si­ja i umjet­nič­kih savjetnika.

Ove godi­ne si u Puli s čak dva fil­ma. Naime, tvo­ja pro­duk­cij­ska tvrt­ka Kinematograf iznje­dri­la je dva fil­ma koja upra­vo na Festivalu ima­ju pre­mi­je­ru. Kakav ti je osje­ćaj kao Puležanki? Kakva su očekivanja?

- Osjećaj mi je pomi­je­šan, s veli­kom dozom emo­ci­ja i još većom odgo­vor­nos­ti. Dugometražni igra­ni film „Hotel Pula“ reži­rao je Andrej Korovljev. Dugometražni doku­men­tar­ni film „Brod“ reži­rao je Elvis Lenić. I Andrej i Elvis iskus­ni su reda­te­lji, ali ono što je još bit­ni­je, oni su auto­ri koji se sup­til­no i pro­miš­lje­no bave svo­jim iskus­tvi­ma gra­da i zavi­ča­ja koji su ih for­mi­ra­li. Njihovi fil­mo­vi zra­če auten­tič­noš­ću, posve čvr­sto sto­je iza svo­jih rje­še­nja i odlu­ka, ostav­lja­ju trag za neke nared­ne gene­ra­ci­je, otva­ra­ju pita­nja. Posve je pri­rod­no da tak­vi fil­mo­vi budu pred­stav­lje­ni pred svo­jom publi­kom. A pul­ska publi­ka pra­ti, pam­ti, zna­lač­ki pro­miš­lja i podr­ža­va film i svoj film­ski fes­ti­val. Velika je odgo­vor­nost i čast sta­ti u red niza fil­mo­va koji su u Areni pri­ka­za­ni ovih 70 godi­na. Ali je još veća čast i pije­tet toj publi­ci pred­sta­vi­ti film o tom gra­du, našoj nedav­noj proš­los­ti i nama samima.

Pula zapra­vo nema svo­je fil­mo­ve, malo je kod nas fil­ma­ša, iako je film­ski grad, no čini se kako se to pola­ko mije­nja. Prof. povi­jes­ti, Igor Duda sma­tra kako na pul­skom Sveučilištu nedos­ta­je stu­dij ili bar kole­gij film i medij­ska kul­tu­ra kako bi se edu­ci­ra­lo mla­de. Kakvo je tvo­je mišljenje?

- Svim srcem podr­ža­vam prof. Dudu da Sveučilište dobi­je kole­gij, a jed­nom i cije­li stu­dij. Uvijek će biti fil­ma­ša koji dola­ze iz Pule jer će se ško­lo­va­ti na raz­nim stu­di­ji­ma i aka­de­mi­ja­ma diljem svi­je­ta, ali će naj­vje­ro­jat­ni­je samo oni koji budu stu­di­ra­li u Puli, na nekom budu­ćem stu­di­ju pul­skog Sveučilišta, osta­ti i stva­ra­ti u Puli. Dokaz te tvrd­nje je slu­čaj gra­da Splita. Ta autor­ska i temat­ska raz­no­li­kost i bogat­stvo pove­za­na sa Splitom direk­t­no potje­če iz nji­ho­vog Kino klu­ba i Umjetničke aka­de­mi­je. Tek tada će u punom smis­lu te rije­či Pula zaži­vje­ti kao autor­ski film­ski grad. Naravno, zbog dugo­go­diš­nje tra­di­ci­je film­skog fes­ti­va­la, Pula ima svo pra­vo nazi­va­ti se film­skim gra­dom. Ali može­mo se nada­ti da će ta fan­tas­tič­na fes­ti­val­ska tra­di­ci­ja koja potje­če od par­ti­zan­skih spek­tak­la, moder­nis­tič­kih bise­ra, crnog vala i popu­lis­tič­kih kome­di­ja jugos­la­ven­ske kine­ma­to­gra­fi­je pa do suvre­me­ne hrvat­ske pro­duk­ci­je, jed­nom i redo­vi­to biti upot­pu­nje­na i fil­mo­vi­ma pul­skih i istar­skih auto­ra i tema samo u slu­ča­ju lokal­ne ins­ti­tu­ci­onal­ne, stra­te­ške podr­ške. Ako su „Hotel Pula“, „Pelikan“ i „Brod“ pre­dvod­ni­ci tak­ve budu­će prak­se, a onda i tra­di­ci­je, ima­mo veli­ku čast.

Na što si tre­nut­no usmje­ri­la svo­je pro­du­cent­ske i autor­ske napore?

- Radim, kao i uvi­jek, na više para­lel­nih kolo­si­je­ka, s raz­nim pro­jek­ti­ma i u raz­nim faza­ma. Kao pro­du­cen­ti­ca, u tije­ku smo pro­duk­ci­je dugo­me­traž­nog doku­men­tar­nog fil­ma „Partizanke“, auto­ri­ce Renate Poljak; auto­ri­ca Sandra Sterle fina­li­zi­ra svoj eks­pe­ri­men­tal­ni film „Oživjeti dje­da“. U tije­ku smo razvo­ja kri­mi­na­lis­tič­ke TV seri­je „Mrtvi kut“, autor­skog dvoj­ca Andreja Korovljeva i Marijane Veljović. Kao auto­ri­ca, kako sam već spo­me­nu­la, pišem sce­na­rij za svoj debi­tant­ski dugo­me­traž­ni igra­ni film. I u tije­ku sam pro­duk­ci­je svog dugo­me­traž­nog doku­me­nar­nog fil­ma „Kosti u mik­se­ru“. Film se bavi sud­skim slu­ča­jem iz 1996. godi­ne kada ondaš­nji pred­sjed­nik drža­ve Franjo Tuđman podi­že kaz­ne­nu pri­ja­vu zbog uvre­de i kle­ve­te pro­tiv novi­na­ra Feral Tribunea Marinka Čulića i Viktora Ivančića zbog kolum­nis­tič­kog i sati­rič­kog osvr­ta na Tuđmanovu ide­ju o veli­koj naci­onal­noj pomir­bi izgrad­njom zajed­nič­kog (par­ti­zan­skog i usta­škog) memo­ri­jal­nog kom­plek­sa, ni manje ni više nego u Jasenovcu. A sve po uzo­ru na gene­ra­li­ssi­mu­sa Franscisca Franca i nje­go­ve spro­ve­de­ne ide­je u obli­čju mauzo­le­ja Doline palih bli­zu Madrida.