Prostor optimizma i borbe
Kino Katarina i Liburnija Uplovljava: Projekcija dokumentaraca u dvorištu brodogradilišta Uljanik
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Dvorište preminulog pulskog škvera u srijedu uvečer privuklo je velik broj Puležana (među kojima i mnoge bivše Uljanikovce) na projekcije dva filma koji duboko dotiču njihovu još neiscijeljenu tugu za uništenim brodogradilištem. Kino Katarina, ovaj put u suradnji s programom „Liburnija uplovljava“ (turneje kojim udruga Liburnija film festival promovira filmove nagrađivane na svom festivalu), tu je priredilo projekciju filmova “Tvornice radnicima” i “Uljanik”.
Izvršna direktorica Liburnija Film Festivala Jelena Androić u uvodnom je obraćanju, nakon što se zahvalila organizatorici Kina Katarina, Marti Baradić, što je uspjela dobiti ovaj prostor za filmsku večer, naglasila: „Željela bih da u budućnosti Uljanik ne bude samo mjesto na kojem se prikazuju filmovi, jer sigurno će nam trebati brodovi i ljudi koji ih znaju graditi.“
Prvo je prikazan film „Uljanik“ poznatog pulskog fotografa Dejana Štifanića. On je u ljeto 2021. nakon objavljenog stečaja brodogradilišta, zajedno s autorom glazbe, Markom Grpcem Knapićem, dobio dozvolu da u taj prostor uđu i u tri dana snime razne zatečene zvukove i prizore. Rezultat je šest-minutni film koji glazbom i slikom sugestivno prenosi svu nakupljenu jezu tog teškog povijesnog trenutka za cijeli grad.
Drugi je prikazan dugometražni dokumentarac “Tvornice radnicima“, iz 2021. godine. Te je godine proglašen najboljim filmom 19. Liburnia Film Festivala, a nagrađen je i od strane kritičarskog žirija Motovunskog festivala. Bilježeći situaciju u tvornici metalnih dijelova ITUS iz Ivanca, redatelj Srđan Kovačević na filmu je radio čak pet godina. To je doprinijelo i opuštenijem ponašanju snimanih radnika, naviklim na kamere u svom radnom prostoru. ITUS je danas u Hrvatskoj endemski primjer poduzeća koje se još uvijek opire muljažama „pretvorbe i privatizacije“ vlasničkom strukturom u kojoj su radnici u većini. Jedan od najzaslužnijih za to je Drago Varga koji 45 godina radi u ITAS‑u, a kao sindikalista se za taj kolektiv (tada još u sustavu „Prvomajske“, koja je uz ostale imao pogone i u Raši) borio još od 2001. godine, kada je i počela kriminalna privatizacija ove nekada gigantske tvrtke. Zajedno s tadašnjim kolegama, protestima i štrajkovima glađu izborio se da se u tvornici nastavi s nekim oblikom „radničkog samoupravljanja“. Danas je većina njegovih tadašnjih „suboraca“ umirovljeno ili pod zemljom. Pokazujući ih na fotografijama, Varga vidno iscrpljen i razočaran, u ovom tužnom filmu kao najveći uspjeh računa to što su se svima uspjele osigurati dostojne mirovine. Danas kao izvršni direktor, hrve se sa svakodnevnim nedaćama koje mu donosi kako nerazumijevanje (od strane mahom mlađih kolega, kojima je stalo samo do redovite plaće) same ideje „posjedovanja sredstava za rad“, predanog rada i ulaganja u rast svoje tvornice, tako i sa svim drugim zamkama povampirenog korporativnog kapitalizma.
Kako nas je podsjetila organizatorica, Marta Baradić, Kino Katarina se održava od 2016. godine. Počela je s programima na otoku Sv. Katarina u pulskom zaljevu, gdje je sada Končarova koncesija, tako da su se dalje preko Valelunge selili na Muzil, na krovove iznad Arene i druge značajne gradske lokacije. Uvijek se trude spojiti temu i prostor, npr. lani su projekcije na temu abortusa organizirane na terasi starog rodilišta.
„Ovo smo planirali još prošle godine“, kazala nam je Marta, „a projekt smo prijavili na natječaj Grada Pule, ali nam je vijeće napisalo da „ne zadovoljavamo kriterij minimalne društvene koristi“… to je jako zanimljivo jer ovdje večeras ima preko 200 ljudi, što dokazuje da interes postoji i da je to jedna značajna tema. Kino Katarina je uvijek djelovalo kao svojevrsna gesta, ne utvaramo da radimo ne znam što, ali pokušavamo usmjeriti pogled na neke bolne ili problematične točke u ovom gradu, pogotovo transformaciju zaljeva, okupaciju javnog prostora, transformaciju radnih odnosa ili ukupnu transformaciju te pošasti od turizma itd. Na Uljanik smo uvijek gledali, još od 1. Kino Katarine i zato smo jako sretne da smo dobile priliku ući i ljude tu dovesti na projekciju. Jasno, mogle smo to zato što je Uljanik na koljenima i ne radi, a mi bismo voljele da se u njemu rade brodovi, a ne gledaju filmovi. Na ovaj način htjele smo dovesti ljude preko zida, da uđu u ovaj prostor, da ga osjete, da možda probudimo i pobudimo neku solidarnost, a i zato što je moj dojam da se Uljanik vidi iz svakog kutka ovog grada, ako ne baš i doslovno – vide se stvari koje je Uljanik izgradio i zato mi je bilo važno prijeći barijeru ove ograde, u smislu da ljude ovdje dovedemo i podsjetimo ih na sve to. Premda se stvari čine dosta pesimistične, mislim da još uvijek ima prostora i za nekakav optimizam i borbu“, kazala je Baradić.
