Najizazovnije je realizirati ideju s obzirom na budžet
(NE)VIDLJIVI – MLADI U KULTURI: RAZGOVOR SA SCENOGRAFKINJOM PAOLOM LUGARIĆ BENZIA
Razgovarala Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Paole Lugarić Benzia
• Paola Lugarić Benzia mlada je scenografkinja, Puležanka s riječkom adresom i povremenim poslovnim angažmanima u Zagrebu. Iako za sebe kaže da je još donekle nova u ovom poslu nanizala je već uspješne suradnje i realizirala sjajne projekte. Valja izdvojiti scenografiju za predstavu „Dobri čovjek iz Sečuana” koja je bila ispitna predstava druge generacije studenata Glume i medija te izvedena u ovogodišnjem programu Kazališta Ulysses, te rad u timu na scenografiji za predstavu „Nevidljivi” u produkciji GDK Gavella. Radila je i kao asistentica scenografkinje Ljerke Hribar na predstavi „Jesenja sonata” u produkciji Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, te kao asistentica scenografije redatelju i scenografu opere „La Bohème” Fabriziu Melanu.
Kako je završila kiparstvo, za početak nas je zanimalo kako je došlo do toga da se počne baviti scenografijom.
- Možemo reći da kiparstvo primjenjujem u svom radu na scenografiji. U vrijeme kad sam upisivala Akademiju nije bilo cjelovitog studija scenografije osim kolegija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te me to motiviralo da i upišem baš tu akademiju. Nisam mogla biti ni sigurna da ću raditi kao scenograf jednog dana, no spletom okolnosti, želje i predanog rada došla sam do prvih prilika kao asistent u Operi HNK Ivana pl. Zajca. Nakon toga se sve više i više prilika krenulo otvarati u tom smjeru i danas kad radim kao samostalni scenograf sa statusom slobodnog umjetnika pri HZSU‑u.
Kako si stjecala iskustvo u radu na scenografiji?
- Moj put je bio dinamičan i prirodan. Ključno je bilo pri prvoj pruženoj prilici pokazati entuzijazam, predanost i znanje kroz koje sam osigurala svaku sljedeću priliku. Ja kažem da je najbitnije kad se tako “baciš” u nešto novo “zaplivati” i biti što profesionalniji, mislim da je to osobina koja se najviše cijeni u ovom poslu. Puno sam asistirala i dalje asistiram, jer smatram da je to najbolje, u praksi naučiš proces posla i stekneš poznanstava kojima si kasnije olakšaš samostalni rad. Od starijih kolega kao što su Stefano Katunar, Igor Vasiljev i Dalibor Laginja naučila sam izuzetno puno korisnih načina i principa da se projekt od početka do kraja iznese na najvišem mogućem nivou.
Radiš setove za kazalište i za film. Što ti je draže?
- Primarno se specijaliziram za rad u kazalištu te taj mehanizam i proces najviše poznajem. Radila sam i na filmu, no mogu reći pošto sam na neki način odrasla uz kazalište kroz dramski studio INK‑a bliže mi je kao medij i više se u njemu prepoznajem. Imala sam prilike raditi na prvoj sezoni serije “Hotel Portofino” u produkciji Eagle Eye (Engleska) i Drugi plan (Hrvatska), na poziciji set designera. Moj zadatak je bio izrada tehničkih nacrta za izradu seta interijera i eksterijera prema skicama glavnog scenografa tj. production designera. Kroz taj proces sam zavoljela i tu dinamiku rada koja je puno ubrzanija od rada na kazališnoj predstavi. Drago mi je da imam prilike raditi u svim sektorima koje scenografija obuhvaća. Bitno je imati puno iskustva koje onda primjenjuješ u svakom projektu koji radiš.
Što ti je najizazovnije kad je scenografija u pitanju?
- Trenutno je po meni najizazovnije ideju realizirati s obzirom na budžete i općenito financijsku situaciju koja nas trenutno zahvaća. Treba u tim trenucima biti snalažljiv i kreativan da s malo napraviš ono što si zamislio zajedno s redateljem. Također, smatram da je izazov i proces izrade te sama logistika poslovanja, pošto realizacija zahtjeva veliki napor i ekipu profesionalaca da se ideja dovede do kraja. Uz to se javljaju problemi manjka majstora i stručnjaka, te se time gasi i zanat izrade scenografije. Treba više planiranja unijeti u to da se potiču kvalitetniji uvjeti za kazališne radione, jer bez ljudi koji izrađuju scenski dekor, rekvizite i ostale elemente scene i kostima, teško je, a gotovo i nemoguće realizirati ono što si zamislio.
Živiš u Rijeci, a radiš i u Zagrebu, surađivala si i s INK-om… Odgovara li ti takav „nomadski“ život?
- Još uvijek mogu reći da pristajem na takav način života koji u trenucima zna biti frustrirajući. Pokušavam stoga koristiti vrijeme na najbolji mogući način kad sam doma u Rijeci i kad putujem radi projekata. Pokušavam napraviti balans koliko je to moguće. Za sada sam još donekle na početku i paše mi taj način dok god imam podršku od strane supruga, obitelji i prijatelja. Sigurno ću u jednom trenutnu usporiti i razrijediti putovanja, ali za sada živim od grada do grada.
Umjetničko stvaralaštvo ti je, očito drago, radila si brojne izložbe, instalacije. Jesi li još uvijek u tome ili si trenutno u potpunosti posvećena scenografiji?
- Scenografija je toliko opširno područje da smatram kako sam samo zagrebla površinu. Želja mi je što više se usavršavati i raditi na svim poljima koje nudi. Stoga trenutno ne stvaram u tom umjetničkom smislu. U tom sam području bila aktivnija više tijekom studija i moguće da će se u jednom trenutni probudi opet želja za stvaranjem, za sad sam fokusirana samo i isključivo na scenografiju.
Je li ti raditi kao nezavisna umjetnica teško zbog neizvjesnosti ili ti pak odgovara sloboda koju to nosi?
- Imam puno suradnika i za sada uspijevam popuniti sezonu da ne strepim od manjka posla. I jedna i druga strana ima puno prednosti i mana, ja se osobno ne vidim na nekom poslu koji je stalan i ima fiksno radno vrijeme. Ovo je neki prirodni slijed koji sam započela još za vrijeme studija i ne smatram ga poslom kao takvim. Živiš to što radiš i sve oko tebe je tome posvećeno. Ako vidim da mi treba pauza usporim, često je to praktički nemoguće, ali ima prostora za odmak. U državnom sam statusu slobodnog umjetnika što je za mene veliki uspjeh i poticaj da se nastavim baviti ovim poslom. Trenutno radim na pripremam za predstavu “Candid” Voltaire u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku s Redateljem Hrvojem Korbarom, te sam nakon toga dio projekta u HNK Ivana pl. Zajca s redateljicom Renatom Carolom Gaticom koja radi “Božićnu priču” Charlesa Dickensa. To su mi planovi do kraja godine. Veselim se jeseni u Dubrovniku i zimi u Rijeci.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.