Otvorena izložba „Erotski snovi jednog brodograditelja“ Dejana Štifanića
Ovom gorko slatkom pričom htio sam odati počast Uljanikovcima
Tekst i fotografije Paola ALBERTINI
• Meni je otac bio Uljanikovac pa sam odrastao u tom ambijentu radionice i meni osobno je najviše bilo zanimljivo to radno mjesto – kako ga radnik ostavi nakon što ode • I mi smo imali projekciju u sklopu Kina Katarina, pa ova godina ispada nekako komemorativna godina za Uljanik, kao da se opraštamo od Uljanika kakvog znamo •
• Izložba fotografija Dejana Štifanića intrigantnog naziva „Erotski snovi jednog brodograditelja“ otvorena je u petak, 15. rujna u Dnevnom boravku Rojca.
Kako sam autor kaže, izložba nije tek doslovno dokumentiranje i preslikavanje fotografija i postera iz erotskih i takozvanih “muških magazina” u jednom radnom ambijentu, u ovom slučaju, brodogradilištu Uljanik i TESU. Riječ je o izboru motiva i kadrova kako bi se, preslikavanjem tih motiva, stvorila nova fotografija koja govori o prostoru i, prije svega, čovjeku – radniku, kojeg tu nema.
„Intencija mi nije bila napraviti političku izložbu, ali izgleda da je tako ispalo“, rekao nam je Štifanić uoči otvorenja izložbe.
Intencija ulaska u prostore TESU‑a i Uljanika bila mu je snimiti ambijent radnog prostora bez radnika.
„Nije mi bila intencija snimiti postere iz tzv, muških časopisa i kalendare golih žena, ali slikao sam i njih. TESU sam snimao 2016. godine i te sam fotografije stavio sa strane. Kad sam nakon tri godine nastavio snimati u brodogradilište Uljanik izvukao sam još tih fotografija i tako se stvorila jedna zaokružena priča od dvadesetak fotografija vezno za erotsku priču. Nije to samo priča o ljepoticama s naslovne strane nego je i politička, naravno“, rekao je autor.
Sam je išao snimati te prazne prostore i bilo mu je zanimljivo vidjeti kako su radnici ostavili svoja radna mjesta – stolove, mašine, gdje su lijepili te postere i plakate, kako su ih stavljali i gdje, u ormarićima, pored tokarskog stroja, u nekim svojim kontejnerima, uglavnom po svuda naokolo.
Mišljenja je kako su si time olakšali tmurnu radničku svakodnevicu, ponekad i borbu za svoja radna mjesta. U okruženju tog grubog radnog mjesta tako su si uljepšali okolinu.
„Specifičnost Uljanika je što je to zatvorena sredina i nema protoka ljudi, tamo su samo ljudi koji su i inače ondje pa dobivamo nekakav uvid njihove unutarnje psihologije, po nekim se fotkama vidi i bijes jer im se bliži propast“, kaže autor.
Zadnjih su godina uz njega, i Roberta Waissman Nagy te Elvis Lenić ušli u te napuštene hale kako bi ih snimili. Pitali smo Štifanića što je njega nagnalo da to učini.
„Meni je otac bio Uljanikovac pa sam odrastao u tom ambijentu radionice i meni osobno je najviše bilo zanimljivo to radno mjesto – kako ga radnik ostavi nakon što ode. I mi smo imali projekciju u sklopu Kina Katarina, pa ova godina ispada nekako komemorativna godina za Uljanik, kao da se opraštamo od Uljanika kakvog znamo“, kaže nam Štifanić i podsjeća kako se počela spominjati prenamjena prostora te je htio dati prikaz iz drugačijeg rakursa, ne tmurnog i tužnog, već pomalo slatko gorkom pričom odati počast svim Uljanikovcima.
Gordana Trajković otvorila je izložbu rekavši kako joj je drago da je Dnevni boravak mjesto izlaganja tako dobrih fotografija.
„Vrlo specifična tema pokazuje detalje iz radnog prostora dragog nam giganta čijem smo propadanju svjedočili unazad nekoliko godina. Ako svedemo pod zajednički nazivnik sve ono što vidimo, život ljudi u tim halama, ova izložba ima taj dokumentaristički moment, vidimo tragove života, bujnog i vrlo maštovitog, a danas sablasno praznog prostora, tišine koja je zapravo gromoglasna s obzirom na to da svi znamo cijelu priču“, rekla je Trajković.
Istaknula je autorovu tankoćutnost i vještinu kadriranja. „Svatko danas može napraviti fotografiju, ali ne i dobru fotografiju. Tajna je u izboru teme i dobrom kadriranju. Štifanić je kadriranjem ovih fotografija stvorio novu realnost tako da je citirao ono što je našao u prostoru i uklopio u okoliš te postigao to da se većini nas oko ne zaustavlja samo na ljepoticama nego, a da toga možda nismo svjesni, spoznajemo priču o ljudima koji su tu nekad boravili“, dodala je.
Trajković je zaključila kako slika govori 1.000 riječi, a ove odlične fotografije mogu potaknuti na daljnja razmišljanja o razlozima, pobudama, posljedicama pada tog nekadašnjeg industrijskog giganta.
Ono što je specifično za Uljanik je njegova veličina i veliki broj radnika koji su tijekom svoje duge povijesti tu ostavili svoj trag. Tako je na pojedinim podlogama moguće pratiti više slojeva postera i isječaka – svojevrsno palimpsestiranje i kolažiranje koje seže sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Pored erotskih motiva u nekoliko fotografija pojavljuju se motivi druge omiljene zanimacije muškaraca poput nogometa, a čast da uz ljepotice krase ambijent brodogradilišta dobili su i Tito, Željka Fattorini pa čak i Damir Kajin.
Izložba “Erotski snovi jednog brodograditelja” treći je i finalni produkt projekta u kojem su u ljeto 2019. Štifanić i Marko Grbac Knapić dobili dozvolu uprave da slobodno hodaju halama Uljanika tijekom tri dana. Uz ovu izložbu realizirani su i video “Uljanik”, te film “Rasparagan”. Dejan Štifanić profesionalno se bavi fotografijom i autor je mnogobrojnih izložbi fotografija, te sudionik u projektima koji uključuju video, muziku i kazalište. Osnivač i voditelj udruge Studio KaPula sa sjedištem u DC‑u Rojc Pula. Izložbu je moguće razgledati do 6. listopada.
