Vjeri ne treba čudo
Art forum s Tomislavom Brajnovićem i Bojanom Šumonjom u Gradskoj radionici
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Ovogodišnja serija programa Art forum u vrtu Gradske radionice okončana je u ponedjeljak uvečer, kad su se tu predstavile dvije značajne (i ne samo) umjetničke pojavnosti s ovih prostora – Bojan Šumonja i Tomislav Brajnović. Kako je koncept Foruma takav da se prilikom svakog predstavljanja u razgovor uključi i netko iz duhovnog miljea, tu je ulogu ovaj put dobio Don Anton Nižetić, župnik Pomera i Premanture. Moderator je kao i do sada bio voditelj projekta Art forum, slikar Marjan Sinožić – Majo. On je odmah primijetio da je u ovom slučaju njegova uloga minimalna, budući su gosti – neovisno o sporadičnim međusobnim neslaganjima, s lakoćom preskakali s jedne na drugu zanimljivu temu.
Već i sami artefakti kojima su se to dvoje s prebogatim umjetničkim karijerama za sobom (a koji sebe baš i ne vole nazivati „umjetnicima“- Brajnović se npr. deklarira kao „čovjek s iskustvom umjetnika“, dok se Šumonja predstavio kao „slobodnomisleći čovjek“) te večeri odlučili izložiti bili su dovoljan poticaj za bogatu i šaroliku diskusiju koja je uslijedila.
Kao uvod u razgovor poslužio je Brajnovićev video nazvan „War is Not the Natural Condition of Mankind“ u kojem je on u snimku razgovora između filozofa Slavoja Žižeka i Davida Horovitza umetnuo sebe kao trećeg sudionika. Uz ostalo u videu tim „sugovornicima“ obrazlaže svoj stav kako je zapravo ljubav (a ne rat) naše prirodno stanje i mi smo u prijelomnom trenutku povratka Krista, ostvarenja Božjeg kraljevstva i „Diktature Ljubavi“. Tako „nadograđeni“ video objavio je na svom YouTube kanalu kao umjetničku provokaciju u maniri fake newsa.
Šumonja je odmah po projekciji napomenuo da su dugogodišnji prijatelji, te naglasio kako Tomislav „dolazi iz izrazito kršćanskog ambijenta i cijelo je njegovo djelovanje vezano za kršćanstvo.“ Dodao je i kako mu je ovaj video veoma drag, jer otvara mnoga bitna pitanja – od rata i mira, prirode čovjeka, ljubavi, vjere, do života i smrti – i nudi neke moguće odgovore, a to je ono čime se umjetnost uglavnom i bavi od kad postoji. Kasnije je i jedno od pitanja iz publike doprinijelo dodatnom pojašnjenju utjecaja koji na Brajnovića ima njegova izrazito umjetnosti i vjeri okrenuta obitelj, posebno njegov pokojni otac Marčelo – jedan od najintrigantnijih umjetničko-duhovnih divova Istre. U vrijeme „socijalističkog jednoumlja“ njegovo prorokovanje kroz umjetničko djelovanje – npr. najavljivanje armagedona, prozivka NATO‑a, gradnja „Veleposlanstva Božjeg Kraljevstva“ u Rovinjskom selu i dr., bili su iznimno provokativna (a često i opasna) rabota. Tomislav je potvrdio snažnu povezanost obitelji Brajnović s putem koji je otac zacrtao. S ponosom se nadovezuje na tu proročko-umjetničku lozu, nastojeći „ukazivati na nešto što se valja iza horizonta“ i svoje viđenje Boga i svijeta, te posljednjeg ili „kvantnog suda“ koji nam svima predstoji, uklopiti u sve svoje aktivnosti. Pored profesure na Riječkom Sveučilištu i drugih svestranih zanimacija bavi se i vinarstvom, a posljednjih je godina revitalizirao i čokote oko očevog Veleposlanstva, te je na kraju večeri publici kao svojevrstan performans priredio i degustaciju svog vina „Armagedon 4.0“ (uz objašnjenje tog pojma kao „rat Boga protiv sistema stvari, ni manje ni više.“).
Šumonja je, pak, izložio dva rada u hologramskoj tehnici, na kojima se lica hrvatskih političara pretaču jedno u drugo uz dodatak Pinokijovog dugog nosa i natpise „Shit happens“ i „Are you a small teeth cattle?“, kao i dvije slike srednjeg formata – ljude s glavama u pijesku i drugu s ovcama, iz ciklusa “Prevara”. Detaljno je objasnio višeslojnost tih radova – počevši od onih prvih asocijacija na ovce – kršćanskih i političkih. Ogorčenost korupcijom i kriminalom u vlasti te licemjerstvom crkve koja na misama prve redove rezervira za iste te kriminalce – kako je Šumonja objasnio – bio mu je i početni impuls za taj ciklus, kojim se odlučio postaviti kritički prema realnosti. Tu je potom i razina fromovske interpretacije stada ovaca kao bijega od slobode i kreativne individualnosti (koja kroz darovite pojedince poput Tesle, Einsteina i drugih, pomiče granice poznatom svijetu), jer je u grupi u kojoj se možemo sakriti lakše i osjećamo se snažniji i manje odgovorni, pa sve do sloja čistog artizma tog ciklusa gdje autor naprosto uživa u nalaženju sklada između crno-bijelih linija, oblina i kontura…
Sinožić se prisjetio jedne suradnje sa Šumonjom, kad su na festivalu leda u Kanadi zajedno izradili skulpturu „Sveto mjesto prije i poslije religije“, u formi kola zamišljenih kako putuju svijetom i svatko bi se jednom u životu pred njima trebao pomoliti. Brajnović je podsjetio i na neke svoje suradnje sa Šumonjom, npr. i na razgovore koje su tijekom lockdowna vodili on line, na YouTubeu, pod zajedničkim naslovom “Duhovna revolucija”.
„Riječ „duhovna“ – pričao je Brajnović – pogotovo među mojim prijateljima ljevičarima odmah zvuči loše, asocira na nešto drugo, čak i riječ ljubav danas zvuči sladunjavo i naivno, asocira na neke emotikone na društvenim mrežama i sl.. Teško je govoriti o ljubavi u vremenu njene ispražnjenosti… kako je i redefinicija pojmova nešto čime se umjetnost bavi, tako i ja te neke pojmove pokušavam ne mijenjati nego reafirmirati, redefinirati…“
Don Nižetić (poznat i po YouTube kanalu „Hitna pomoć za nemirne“) je, na tragu pitanja postavljenog u najavi događaja: „Nalazi li se svijet usred mrtve religije i politike kao njenog mrtvog sluge?“, upitao Brajnovića za pojašnjenje što misli kad kaže da je religija mrtva…
„Religija je mrtva jer nikad i nije bila živa“ – ustvrdio je ovaj – ponovivši i navode iz prikazanog videa, o svim zlima (poput inkvizicije, križarskih ratova, kolonijalizma, pa i komunizma kao reakcije) proizašlim iz sprege vlasti i crkve koju naziva fašizmom. Tvrdi i da Europa nikad nije bila kršćanska jer kršćanstvo, u smislu izvorne Isusove poruke „nikad nije bilo na vlasti, nego u katakombama“, a na snazi je i danas neka kompromisna verzija koja u sebi inkorporira tradicije starog Rima. Navevši primjer nedavnog Papinog slanje relikvije-djelića Isusova križa – kao blagoslova za Charlesovu krunidbu, kazao je i: „Vjeri ne treba čudo, ne treba komad Kristovog križa, oslobađanje Kristovog groba ili svetog brda. Zar da idem u Izrael i hodočastim Kristov grob, Golgotu? Kršćanstvo je kvantna razina, duhovna razina.“ Brajnović je iskazao i jezu nad situacijom u Palestini i Izraelu za koju se plaši da neće ubrzo stati, kao i zapanjenost podudarnostima s današnjim događajima koje pronalazi u Bibliji. „Ljudi koji ne vjeruju u Boga, a većina ne vjeruje, bar ne na suštinskoj razini (neki možda vjeruju deklarativno) smatraju da je kršćanstvo to što im se prikazuje – vide ga u Rimu, u Sikstinskoj kapeli, u cijeloj toj povijesti koja je tobože kršćanska, a ja kao kršćanin tvrdim da kršćanstvo nikad nije bilo na vlasti i Isus je zbog toga ubijen – on nikad nije htio biti kralj, nego je govorio o nekom drugom, Božjem kraljevstvu koje tek treba doći…“
Nakon prebacivanja težišta s umjetnosti i politike na religiju razgovor je postajao sve teži za praćenje i neodoljivo je podsjećao na priču o četvoro slabovidnih koji različitim riječima opisuju slona kojeg dodiruju iz različitih kutova. To i ne čudi, jer kad se priča o Bogu, kvantumu, Higsovom bozonu, Manituu ili kako se sve već to biće ne naziva, razgovori postaju izuzetno razigrani i multidimenzionalni, ali i teško prohodni…
Npr. na opasku iz publike kako mi nismo anđeli, već ljudi od mesa i samo se Onaj Jedan otjelovio, Brajnović je odgovorio protupitanjem – da li to znači da ako naše stanje nije savršeno nemamo pravo postavljati pitanja i tražiti odgovore?, dok je Šumonja krenuo u fizikalna objašnjenja materije kao samo gušće vibrirajuće energije, o kvarkovima u kvantnom polju i o tome da je u svijetu u kojem živimo, daleko od tog polja u kojem je sve savršeno, novac postalo jedino božanstvo. On smatra kako za postojanje Boga ne postoje ni potvrdni ni protu-dokazi, ali vjeruje kako svi u sebi intrinzično imamo neko vjerovanje u nešto, neku energiju, neki viši smisao, nekog stvoritelja, svijest, „inteligentni dizajn“, „ali ne nužno Boga kojeg propagira neka određena vjera, jer tko daje pravo nekoj grupaciji da ima ekskluzivu na pojam Boga?“ Kazao je i kako si općenito kao ljudi pridajemo preveliku važnost u ovom svijetu koji neki smatraju iluzijom, a postojao bi i kad nas ne bi bilo.
Brajnović je nadodao da se fizikalna tumačenja ne kose s religijom, jer Bog kao savršeno biće je i 100% znanstven i mi smo svojim znanjima tek zagrebli površinu, jer znanost ni danas još nema odgovore na npr. pitanje svijesti ili pak DNK kodova i kako oni nastaju. Onima koji tvrde da je sve materija uputio je pitanje može li ikako iz nekog hardwarea nastati softver? Navevši samo neke od trendova koje detektira u sadašnjem momentu – od brzog razvoja umjetne inteligencija, prijetnje gubitka humanosti direktnim spajanjem na algoritme i ulaska sistema čak i u naše misli, preko ratova i „prirodnih“ nepogoda, sve do „singulariteta“ koji nam se ubrzano približava, kazao je: „Dolazi do nekog zaoštravanja i mene kao umjetnika i kao čovjeka zanima što da radim sa sobom.“
Don Nižetić nadovezao se tezom da danas kad je o Bogu riječ živimo jedan relativizam, a najviše glavu u pijesak stavljaju oni koji misle da Boga nema, dodajući kako ne priča o nekom sijedom djedici koji sjedi na nekom oblaku: „Možda nekoga živcira riječ Bog? Možemo reći „um koji je u svemu?”“
Da bi mogli imati „ludu“ nadu u vječni život, koja nas čini normalnima i prisutnima u ovom svijetu kontrasta i težih iskušenja, potrebno je povjerovati i u „ludu ljubav“, onu Kristovu koji na križu ljubi i svoje neprijatelje, tvrdi Don Nižetić „To je nenormalna, vanzemaljska ljubav“ ‑kazao je – „to nikada ni meni ni Maji ni Bojanu ni Tomislavu ne bi palo na pamet, nama koji smo sebični, oholi, borimo se za očuvati svoj teritorij… Odakle je ta ljubav došla? Ja spasenje vidim u njoj, a ne u revoluciji, ne u gorčini…“
Nižetić je tijekom večeri ponavljao kako u ovom svijetu idealno društvo bez psihopatskih elemenata nije moguće i razgovor je opetovano vraćao na palo stanje čovjeka (u jednom je trenutku upitao i: kako sva ta znanje mogu pomoći nekome tko se večeras želi ubiti?) , na njegov strah i pad u smislu odvojenosti od božanskog, kao i na potrebu za obraćenjem, ponovnim povezivanjem („re-ligare“), vraćanjem u naše prirodno stanje stopljenosti s postojanjem. Isticao je važnost preispitivanja samih sebe, potrage za vlastitom auterntičnošću i suočavanja s vlastitim sjenkama, ispravljanja onoga za što intuitivno znamo da nam ne čini dobro i općenito rasta u duhu. Podijelio je i neka svoja iskustva obraćenja iz ateizma u kršćanstvo, kao i anegdotu – kojom je potkrijepio tezu da baš svatko u nešto vjeruje – o Romu u JNA okruženom ateistima koji su mu se izrugivali sve dok im nije zaprijetio ciganskim kletvama i nitko se više nije usuđivao uznemiravati ga. Odgovorio je i Brajnovićevom najavljivanju uspostave Božjeg kraljevstva citatom iz Pavlove poslanice Rimljanima, u kojoj se to Kraljevstvo definira kao „mir, radost i pravednost u Duhu svetom“ , što je nešto što svatko može iskusiti već sada, a ne na nekom „drugom svijetu“. Osvrnuo se i na pitanje umjetne inteligencije, i to kako se u filmovima često prikazuje prijetnja njene pobune protiv nas, ustvrdivši kako smo zapravo mi ta umjetna inteligencija koja se pobunila i koju Bog poziva da mu se vratimo.
Sinožić je pred kraj razgovor vratio na umjetnost, uputivši Šumonji osobno pitanje o ulozi umjetnosti u njegovom životu, na što je on odgovorio da mu je umjetnost zvanje, nešto što ga ispunjava, daje mu identitet, integritet i smisao. Izrekao je i svoju definiciju: „za mene je umjetnost kad ti daš čovjeku nešto što on nema i što mu treba. Trudim se da to dajem kroz svoj rad, jer umjetnička djela u koja uđe taj duh umjetnosti su kao neki akumulatori koji ljudima daju neku dobru energiju, dobar osjećaj i smisao. Mislim da bi to trebala biti jedna od ključnih uloga umjetnosti, jednako kao što i vjera ljudima pruža nešto što im je potrebno i ispunjuje ih.“
