„Franz“ i „Beštije“ – dvostruko gostovanje Teatra &TD u INK‑u
Tekst Daniela KNAPIĆ
Zagrebački Teatar &TD posljednjih je dana imao čak dva zapažena gostovanja u pulskom INK, predstavivši se sa svojim novim hit-predstavama „Franz“ i „Beštije“.
Prvo su u petak zasluženi dugi pljesak pulske publike doboli za „Franza“, u režiji Rene Medvešeka. Tekst Tomislava Zajeca sadrži biografske podatke, pisma te druge zapise Franza Jägerstättera, jednog od rijetkih Nijemaca koji je tijekom Drugog svjetskog rata odbio regrutiranje u nacističku vojsku, plativši to šestomjesečnim zatvorom, a potom i vlastitim životom. U opisu predstave, uz ostalo, piše: „U vrijeme kada je gotovo općeprihvaćen stav da su religije te koje ljude razdvajaju i tjeraju u krvave ratove i uzajamno istrebljenje i te kako je dragocjeno svjedočanstvo o čovjeku koji je, istinski nasljedujući suštinske postulate svoje vjere, shvatio da je bolje izgubiti svoj život nego pregaziti Božju zapovijed ljubavi.“
Druga predstava, „Beštije“, odigrana je sinoć i publika ju je također srdačno prihvatila. Kako je Teatar &TD uvijek bio prostor kazališnih inovacija, a danas funkcionira i kao inkubator za mlade još neafirmirane autore i glumce, te mjesto eksperimentiranja s novim pristupima kazalištu, predstava „Beštije“ je upravo jedan od takvih projekata.
U osnovi je to jednostavna priča smještena na neki neimenovani dalmatinski otok, koja progovara o učmalosti i konzervativosti malih zatvorenih sredina, a oslanja se prije svega na filmove „Dogville”, “Manderlay” i “Breaking the Waves” Larsa von Triera. U predstavi igraju mladi Luka Knez, Lara Nekić, Marin Stević i Ema Šunde, predvođeni gostujućim iskusnim kolegama – Igorom Golobom iz Kazališta Virovitica i uvijek besprijekornom Almom Prica, prvakinjom HNK Zagreb. Njena interpretacija babe, matrijarhalne poglavarice male otočke zajednice, doslovno drži cijelu predstavu na okupu.
Ostatak ekipe čine Matej Kniewald čija je pokretna i multi-praktična scenografija učinkovito pratila priču, kao i kostimografija Marijane Cigić. Za oblikovanje svjetla i videa bio je zadužen Martin Šatović, za glazbu Nikola Krgović, a scenski pokret Una Matija Štalcar-Furač. Producent je Igor Markić-Nikolac, a inspicijentica Zrinka Bačić.
Redateljica –zagrebačka studentica režije Kristina Grubiša i dramaturginja, Karla Leko, krenule su od vlastitih iskustava odrastanja u Dalmaciji i stvorile predstavu koju opisuju kao „dalmatinski folk-horor“. Ako dodamo da tu horror stranu kroz cijele „Beštije“ ublažava humor, možemo je svrstati i u crne komedije, ali zanimljiv je neobičan i inovativan postupak kojim je realizirana. Naime, to je zapravo kolektivni rad dvije mlade autorice s cijelim glumačkim timom – Karla i Kristina prvo su pred glumce došle s nekom vrstom sinopsisa i redoslijeda, inputa za pojedine scene na koje su se oni potom nadovezivali improvizirajući tekstove. Sve se to snimalo, sortiralo i polako filtriralo u konačnu verziju teksta. Sam proces je, kažu, bio dug i specifičan, ali dobro je to što se iz takvih netipičnih kazališnih inscenacija izrodi tekst apsolutno saživljen s tim glumcima.
Jezik predstave, pak, nije specifičan za neko određeno dalmatinsko mjesto, već je to neki hibridni govor sastavljen od uobičajenih dalmatinskih izraza, dovoljno uvjerljiv da prihvatimo kako pratimo priču s nekog zabitog i, u posezoni, opustjelog otoka. Otok, naravno, može biti i metafora za cijelu Lijepu našu, u koju „furešti“ (bilo kao turisti ili „investitori“) dolaze solit pamet i za sitne novce grabiti što god mogu, mladi se uslijed besperspektivnosti iseljavaju, a stari umiru u tuzi što im njihovi pokušaji održavanja tradicije i zadržavanja mladih „na zemlji“ ne uspijeva.
Vjerojatno i kako bi time ublažili gorak okus, sumorno i beznadno raspoloženje u kojem nas nakon brutalnog krešenda i „kola smrti“ na kraju predstave ostavljaju, na izlazu su dijeljene kopije simpatične anegdote o babi koju je mala Biska tijekom cijele predstave bezuspješno pokušavala ispričati, ali je bivala prekidana s „već si to pričala“ ili pak vlastitim smijehom. Dovoljno za zapitatiti se: Ča bi mi da smija ni?
