29. PUF – Međunarodni kazališni festival – prvi dan
Oda uspravnoj vodi, savršenstvo vibracija i toksična veza
Tekst Boris VINCEK • Fotografije Dejan ŠTIFANIĆ iz arhiva PUF-a
29. PUF – Međunarodni kazališni festival s programom je počeo u srijedu, 4. listopada u dvorištu pulskog Kaštela. Tamo je Enes Kišević u histrionskom i emotivnom štihu recitirao svoju odu staroj platani – toj uspravnoj vodi koja je nadživjela vladare i sisteme i u čijem se hladu može najbolje komunicirati u tišini. Tom je programu nazvanom „Šumim i šapućem mojom Pulom“ početnu i završnu notu dao Robert Krbavac koji je na maloj roženici izveo tradicijsku skladbu „Na korak“. Da bi ugođaj bio u potpunosti pulski pobrinuo se zbor Studija Zaro izvedbom pjesme „Ci vuole un fiore“ Sergija Endriga koja je od svoje objave, sada već davne 1974. godine, bila omiljeni hit među mališanima. Kako pjesma kaže: za sve je na ovom svijetu potreban cvijet, pa čak i za nešto tako velebno i snažno kao što je platana u dvorištu Povijesnog i pomorskog muzeja Istre.
Program se potom preselio u kazalište Dr. Inat u Rojcu gdje su plesači Góbi Dance Companyja iz Mađarske izveli izvrsnu predstavu „Vibracija“.
„Vibracija je fizička poezija živog tijela koja istražuje privlačnost i odbojnost te nepravilni ritam. Goreći u bojama crvene i narančaste, i zarobljeni unutar kružnog magnetskog polja, dvije figure vibriraju u napetosti dok se srce ne rastrgne“, piše u opisu predstave. Koliko god taj opis bio informativan i precizan ne uspijeva mu prenijeti ni desetinu emocije koju predstava pobuđuje. Plesački par je tijekom gotovo savršene izvedbe zapanjio publiku svojom bravurom i koncentracijom. Scenske slike koje su tijekom predstave stvarali nalikovali su skulpturi u pokretu koja je fluidna u gestama i vibrirajuća u statičnim trenucima. Podjednaku snagu imale su izvedbe u paru u kojima su se njihovi pokreti nadopunjavali te dvije impresivne solo koreografije pri samom kraju predstave.
Izvođači su Attila Horvath i Rebeka Petra Kiss, a koreografiju potpisuju Rita Góbi i Ryuji Yamaguchi. Minimalističku i funkcionalnu glazbenu podlogu skladao je David Szego dok je za odličan dizajn svjetla koji vizualno nadopunjuje ovu vrlo sadržajnu predstavu bila zadužena Pavla Beranova. Pohvala ide i kostimografkinji Katerini Csomor i njenom nadahnutom vizualnom rješenju.
Rita Góbi je plesačica, koreografkinja i učiteljica plesa, koja kontinuirano istražuje stilove i jezike plesa. Rođena je u Novom Sadu u Srbiji, a diplomirala je na Mađarskoj plesnoj akademiji u Budimpešti. Bila je sudionica raznih međunarodnih plesnih radionica i rezidencijalnih programa kao što su OMI DANCE rezidencija u SAD‑u, VARP rezidencija na SE.S.TA-KoresponDance‑u u Češkoj, te u Morishita studiju u Tokiju, kojeg vodi japanska zaklada za umjetnost. Godine 2006. osnovala je Góbi Dance Company te je od tada kreirala nekoliko produkcija suvremenog plesa i interaktivnih predstava za djecu, a ujedno je sudjelovala u raznim interdisciplinarnim projektima.
Zadnji program prvog dana PUF‑a bio je rezerviran je za tradicionalnu koprodukciju “Anno Domini” na stepenicama Gradskih bazena Pula koju je ove godine koreografirala i režirala Amila Terzimehić.
U opisu predstave navodi se da je ovaj plesni performans naziva „Anima“ priča o ženi, njenoj moći, ali i nemoći, o zvjerskoj snazi ženskog tijela, pokretačkoj snazi njene volje i stalnoj borbi u svijetu kojem vladaju muškarci. Predstava je inspirirana i rađena po arhetipskim pričama iz knjige “Žene koje trče s vukovima” Clarisse Pinkola Estes, a nadahnuta je i esejom Paula Valeryja “Ples i filozofija” te poezijom Teda Hughesa, Rilkea i Sandre Cisneros.
Kao što se iz opisa da iščitati naglasak predstave je na ženi koja je po citatu Clarisse Pinkola Estes „pod pritiskom da ljudima bude sve i sve“ pa i ova izvedba nije izuzetak. Terzimehić se odlučila za vrlo narativnu koreografiju koja istražuje gotovo sve elemente života žene u patrijarhatu s fokusom na vezu s muškarcem koja je u konačnici toksična. Dok je reflektor na ženi i njenim unutarnjim i vanjskim previranjima, odnosima s drugima ženama, prijateljicama i savjetnicama, suputnicama i supatnicama suvremenog življenja, njenoj magnetskoj vezi s muškarcem koja malo privlači, a malo odbija, ovaj potonji ostao je neistražena i monolitna metafora. Njegova je uloga u predstavi svedena na klasične negativne stereotipe muškosti, bez introspekcije i motivacije – antagonist bez dubine, katalizator i manipulator na čijem se tijelu sva iskustva žene razbijaju kao valovi koja ga ne mijenjaju i ne uče ničemu.
U predstavi igraju Sabina Aličić Butković, Vladimir Butković, Olesia Rusinova, Ines Trošić, Tanja Ruta Grgić i Hela Grgić iz Kazališta Dr. Inat, Mihaela Medved i Lea Komel iz plesnog studija Soul Flow te Adnan Goro i Amila Terzimehić.
Amila Terzimehić trinaest je godina bila državna prvakinja u ritmičkoj gimnastici, te dobitnica mnogobrojnih priznanja i nagrada. Akademiju scenskih umjetnosti diplomirala je u Sarajevu 2011. godine. Izabrana je bila za najbolju studenticu te generacije, a magistrirala je na istoj Akademiji 2021., na odsjeku za Glumu. Dugi niz godina bavila se baletom, jazz plesom, hip-hopom te suvremenim i latino plesovima.
Od 2016. radi kao predavačica na ASU (Ples i Kondiciona priprema glumca) i koreografkinja u predstavama i na filmu. Radila je u kazalištima u Sarajevu (Narodno pozorište, Kamernoi teatar, SARTR i Pozorište Mladih). Sudjelovala je i u različitim performansima poznate konceptualne umjetnice Danice Dakić. Godine 2023. dobila je dvije nagrade za najbolji scenski pokret: na 68. Sterijinom Pozorju za predstavu “Što na podu spavaš” u režiji Kokana Mladenovića, te na Festivalu bh. Drame u Zenici za najbolji scenski pokret u predstavi “Djelidba” redatelja Aleša Kurta. Osim rada u teatru, ima jako raznoliko iskustvo i kada je filmska umjetnost u pitanju, s obzirom na to da je surađivala s poznatim svjetskim redateljima kao što su Roger Donaldson, Gabriele Salvatores, Philipp Stolzl…