29. Sa(n)jam knjige u Istri
„Juft!“ Dubravka Matakovića
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Nakon što je u listopadu u galeriji C8 otvorena izložba Huga Pratta, odnosno njegovog strip-junaka Corta Maltesea, zahvaljujući 29. Sa(n)jmu knjiga u Istri – čija je glavna tema – strip je ovih dana zavladao i mnogim drugim pulskim galerijama. Od srijede im se s izložbom „Juft!“ Dubravka Matakovića pridružila i Gradska galerija Pula u Kandlerovoj ulici. Juft! (inače usklik zgranutosti jedne od mnogobrojnih Matakovićevih blago rečeno „pomaknutih“ likova) donosi presjek radova tog u nas kultnog strip-autora, ilustratora, profesora i rokera (člana vinkovačkog banda „Septica“) nastalih u proteklih 40-ak godina.
Sa(n)jam je, pored te izložbe, priredio i dva predstavljanja njegove nedavno objavljene masivne monografije u nakladi “Silentia“ Gradske knjižnice i čitaonice Đakovo. Prvo, pred samo otvorenje izložbe, vodio je Andrea Matošević, a pored samog autora gost je bio Hrvoje Duvnjak. On je (uz Lea Rafolta) urednik te grafički oblikovatelj ovog luksuznog izdanja. Kao Matakovićev kolega s osječke Akademije za umjetnost i kulturu (gdje je Dubravko od 2017. docent na diplomskom studiju „Ilustracija“), Duvnjak je ujedno i glavni inicijator nastanka monografije. Zapravo mu je još Miro Gavran jednom sugerirao da mora napraviti monografiju, ali je on odgovorio „Šta će mi to?“ i tek ga je Duvnjak uspio nagovoriti da to odrade – pojasnio je samozatajno autor najluđih strip tabli s ovih naših prostora, koje svjetsku slavu ne mogu postići iz samo jednog jednostavnog razloga – neprevedivosti jezičnih vratolomija i lokalizama kojima svi njegovi strip „oblaci“ obiluju.
Nakana je, pričalo se dalje, bila napraviti sveobuhvatan uvid u Matakovićevo stvaralaštvo (unatoč činjenici da su mnogi radovi kroz vrijeme izgubljeni, a nerijetko su bivali i ukradeni, što je također svojevrstan kuriozitet). Prikupljenog materijala bilo je i za 850 stranica, ali iz tehničkih razloga to se moralo „srezati“ na konačnu verziju koja ih broji 650, tj. teška je čak tri i pol kilograma. Tu impresivnu produktivnost i naizgled neiscrpnu inspiraciju Mataković tumači svojom navikom da rano ustaje i naprosto krene crtati, dodajući da se već nakon svega dva dana „odmora“ osjeća loše i mora nastaviti raditi. Osim samog autora, tekstove za ovo izdanje pisali su još: Marta Banić, Boris Beck, Leo Rafolt te supružnici Goran Rem i Paula Rem, iz čijeg opsežnog eseja izdvajamo nekoliko pasusa kojima možemo sažeti ovaj ogromni opus i potaknuti one „u neznanju“ da se s njime počnu upoznavati:
„Matakovićevi stripovi predstavljaju sociološku studiju razvitka društva: kirurškom preciznošću oslikavaju egzistenciju malog čovjeka i utjecaj silovitih političko-ekonomskih promjena na obitelj… vidi se da Mataković sistematično analizira razvoj mentaliteta širokih masa, te utjecaj sistemskog nasilja na interpersonalno nasilje.“
„U Matakovićevom kadru uvijek je mnoštvo zbivanja, pri čitanju valja biti veoma pozoran, jer pored makronarative postoji obilje detalja koje nepozorni čitatelj može propustiti.“ (uzgred, sam ovitak monografije najbolje potvrđuje ovu tvrdnju, a Duvnjak je tu iznimnu crtačku vještinu usporedio s onom Hieronymusa Boscha, na čemu mu se Mataković zahvalio.)
„U tom svijetu, politički i društveni događaji reducirani su na svoje osnovne karakteristike… svaki veo uljepšavanja društveno-političkih odnosa je strgnut, oni su prikazani suhoparno i naturalistički, gotovo realistički, a istovremeno karikaturalno. Humor označava svojevrsni odmak od situacijskog konteksta, koji bi se inače činio veoma crn, čak i beznadan“, pišu tako supružnici Rem i tu ćemo stati s njihovim citatima, ne želeći vam kvariti gušt uranjanja u monografiju. Dodajmo samo još da im je najpribližnija usporedba tog tako specifičnog Matakovićevog humora i satire ona s popularnom crtanom serijom „South park“ (koja se, ne zaboravimo, pojavila tek 20-ak godina nakon prvih Matakovićevih tabli!)
Drugoga dana, na Doručku s autorom, Emir Imamović Pirke imao je teži zadatak, jer je (među poznavateljima i štovateljima) legendarnog autora imao predstaviti mahom mlađoj publici. Crveni salon je, naime, bio ispunjen srednjoškolcima, većinom iz pulskog ŠPUD‑a, koji o velikom Dubravku na žalost znaju malo ili ništa. Rijetki su digli ruku i na pitanje čitaju li uopće stripove, ali je zato većina odgovorila da igra igrice, pa im je Pirke postavio i retoričko pod-pitanje: „A što mislite, bi li bilo igrica bez stripova?“ Nisu čuli ni za prvog i najslavnijeg Matakovićevog junaka – Malog Ivicu, a kamoli za njegovu „jedinu samohranu majku nerotkinju iz drugog braka“, Veresiju, inspektora Danu, Tetka Trinaestog, obitelj Gmižić i mnoge druge likove čije su dogodovštine gutale i njima se gušile (od smijeha) ranije generacije, koje i danas rado prate satirički serijal Ovekloking na portalu Net.hr. Njega je Mataković započeo tjedno objavljivati 2004. i danas je već premašio broj od tisuću objavljenih tabli.
Lampica se nekima od prisutnih učenika upalila tek na spomen Super Di, junakinje dječjeg stripa kojeg Mataković za časopis Smib kontinuirano do danas crta već skoro tri desetljeća (kao i serijal Desmozgenes u magazinu OK!). On im je stoga prvo pričao kako je to bilo kad se tek krenuo upoznavati sa stripom (u to su vrijeme, rekao je, stripovi bili u modi i nazivali su ih „crtanim romanima“, skupljali i međusobno razmjenjivali), priuštivši im usput i spontano sažeto predavanje o povijesti stripa i njegovih ekspanzija u brojne žanrove i stilove koje je danas i nemoguće sve pratiti. „Trebate samo malo probati da vas strip uhvati“, kazao im je, upoznavši ih zatim i s Malim Ivicom, „dječakom s mnogim problemima – od škole i obitelji do alkohola, cigara i droga“, kojeg im je i nacrtao. Potom je djecu iz publike pozvao da nacrtaju nešto svoje, uz Pirkeov poticaj: „Hajde, kad ćete opet imati priliku da vam Dubravko pogleda rad i podijeli koji koristan savjet?“
Dubravko Mataković (1959) diplomirao je 1983. godine na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Ante Kuduza. Stripom se profesionalno bavi od 1984. godine, kada mu prvi stripovi izlaze u Studentskome listu, a zatim i u Poletu, te potom u Mladosti, osječkome TEN‑u, ljubljanskoj Tribuni, Patku, Večernjem listu, Nedjeljnoj Dalmaciji, zagrebačkoj Panorami i drugim časopisima.
Do sada je objavio 13 albuma stripa. Napisao je tekst za dvije komedije po motivima vlastitih stripova: Iz Kabula s ljubavlju, 2007. i Iz Kabula s ljubavlju TU 2012., koje su se izvodile u produkciji Gradskog kazališta ‘Joza Ivakić’ Vinkovci. Likovno je oblikovao i izradio ilustracije za desetke knjiga i udžbenika. Autor je 12-minutnog animiranog filma ‘Cigla’ u produkciji Zagreb filma (2012.).
