Odjeci 29. Sa(n)jam knjige u Istri
(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Razgovor s autoricom Rene Karabaš
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Rene Karabaš gostovala je na Sajmu knjige u Istri gdje je promovirala svoj debitantski roman „Ona koja ostaje“. Karabaš je nagrađivana glumica, scenaristica, redateljica i pjesnikinja, a prvi roman joj je polučio velik uspjeh. Govori o tzv. virdžinama ili ostajnicama, tobalijama, ženama koje se odgajaju i ponašaju kao muškarci te tako i nastavljaju živjeti. O tome, boravku u Puli i njenom radu razgovarali smo s ovom svestranom autoricom.
Kakve su reakcije na vaš prvi roman?
Ovaj je roman izašao prije šest godina i ne prestaje plijeniti pažnju publike. Sad je preveden na hrvatski, egipatski, francuski, poljski, makedonski te je u pripremi prijevod na još neke jezike. Nevjerojatno je da, iako debitantski, nije dobio nagrade samo za debitante. Do sad sam već izdala neke zbirke pjesama, ali ovo mi je je prva proza. Roman je pisan kao duga pjesma, pisan je strujom svijesti, to je način na koji razmišljam i pišem, ali svejedno je riječ o prozi koja je melodična i vrlo ritmična. Poezija i proza ne dolaze s istog mjesta. Poezija je više podsvjesna i metafizička, a ja je volim ubaciti u prozu, time i nju činim metafizičkom.
Odakle ideja za temu romana?
Htjela sam ispričati svoju priču, tražila sam stvari i likove o kojima bi mogla pisati pa sam naišla na informaciju o tzv. virdžinama i odlučila pisati o njima jer je njihova socijalna promjena spola za mene vrlo važna. Naime, unutrašnjost je stavljena vani tako da stvari koje su se unutra dogodile, muška i ženska energija, izlaze izvan tijela. To je priča o djevojci koja postaje muškarac zbog pravila u Albaniji i izabrala sam je jer je vrlo radikalna. Kad čitateljima pokažeš nešto što je radikalno, lakše im je razumjeti. U Bugarskoj kao uostalom na čitavom Balkanu imamo patrijarhat koji je još vrlo jak. Tiho tamo stoji i nitko o tome ne priča. O jednakosti tj. nejednakosti između muškaraca i žena se ne govori.
Ja sam odrasla u jednoj sasvim normalnoj bugarskoj obitelji. Ali moj djed je htio unuka kao i moj otac sina, no nije to nikad priznao. Na kraju su dobili dvije unuke, dvije kćeri. Kad su u obitelji gdje su željeni sinovi rođene dvije kćeri, počeli su gurati u stranu tu žensku energiju i samo pretvarati cure u dečke . nije nam bilo dopušteno biti emotivnima i osjetljivima, morale smo biti jake, s ocem smo čak išle u lov i ubijale životinje.
Je li i danas tako u bugarskim obiteljima i ostatku Balkana?
Da, čak i za dečke. Naime, i oni moraju „pravi dečki“, ne dopušta im se da pokažu emocije, plaću. Često čujemo: „Budi muško, dečki ne plaću“ i slično. To je itekako krivo jer onda to vodi fizičkom zlostavljanju žena, to je sjeme za nešto jako loše u budućnosti. Moja majka je na primjer, iako je imala posao s punim radnim vremenom, sve obavljala po kući i skrbila za nas, djecu, dok je otac nakon posla odmarao. To je tipična balkanska priča i danas. Raspodjela poslova je bitna, svi smo mi jednaka ljudska bića, i ženama je potreban odmor, a time što rade kućanske poslove muškarci ne pokazuju slabost.
Što ste sve morali istražiti za ispričati tu priču?
Pročitala sam mnogo knjiga o tom zakonu u Albaniji, zove se Kanon, intervjuirala sam virdžine i pokušala saznati kako razmišljaju, kako se ponašaju… Za to mi je trebalo dvije godine. Knjiga nije duga, ima oko 100 stranica, ali je priča jako zbijena. Kad sam je pokazala izdavačici pitala me je li ta knjiga ozbiljna koliko je tanka. No nakon čitanja je plakala i rekla da knjiga i ne može biti duža zbog teške tematike i da je savršena takva kakva je.
Osnovali ste akademiju za pisce. Kako ona funkcionira i kakav je odaziv?
Da, riječ je o Akademiji za kreativno pisanje. Okupljam naše eminentne pisce i pjesnike koji uče ljude da bolje pišu. Neki kažu da ako si talentiran to ne trebaš, a ako nisi, ionako ti nema pomoći. Ali ja ne mislim tako jer vidim napredak kod ljudi koji prođu akademiju koja traje dva mjeseca i razliku na početku i nakon što je završe. To je moja misija, učiti pisce da bolje pišu. Akademija je jedina takvoga tipa u Bugarskoj. Ljudima koji pišu teško je objavljivati jer pošalju svoje radove izdavačima koje oni ni ne pročitaju. Mi im i u tome pomažemo. Sad je već osam godina da Akademija djeluje i super nam ide.
Mislite li da svatko može naučiti pisati?
Ako imaš potrebu za pisanjem, pisat ćeš. Tijekom godina imali smo pisce koji nisu toliko talentirani, ali puno rade i napredovali su, objavili knjige. Što će ti talent ako ne pišeš i ne razvijaš ga? To je težak posao, talent je samo 10 posto, ostalo je težak rad. Tako da se pisanje svakako može naučiti i usavršavati.
Što vam je sada u planu? Radite li već na drugoj knjizi?
Knjiga „Ona koja ostaje“ bit će film i sad radim na scenariju. Film će se snimati na jesen iduće godine u koprodukciji s Albanijom, Rumunjskom, Njemačkom i Italijom. Postavljam i jedan kazališni komad, „Posljednje iskušenje“, u jednom od najvećih kazališta u Bugarskoj. Nakon toga ću nastaviti s pisanjem novog romana na kojem radim već dvije godine. Priča je o manastiru na jednom otoku u Grčkoj za koju treba viza i u koju ne može ući niti jedna žena. Tamo žive samo redovnici koji se po cijeli dan mole. No jedna žena ipak tamo dolazi i ima aferu s jednim od redovnika. Tu je i jedna paralelna priča o muškarcu koji je čista suprotnost tom redovniku, kao njegov dvojnik i oni cijelo vrijeme jedan drugoga sanjaju. I ovaj je moj roman malo metafizičan.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
