29. Sa(n)jam knjige u Istri – Doručak s autorom
Susan Orlean: „Treba birati medije koje ćete pratiti“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Tanja DRAŠKIĆ SAVIĆ iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Susan Orlean književnica i novinarka, u razgovoru s Aljošom Pužarom, na Doručku s autorom, 30. studenog, govorila je o svom životu u New Yorku, Bostonu, na farmi s kokošima i u konačnici Los Angelesu gdje je sada njen dom. Pužar ju je upitao kako gleda na Europu s obzirom na to da su joj roditelji iz Poljske, odnosno Mađarske, oboje židovskog porijekla.
Kako je ispričala, njen djed imao je osjećaj da u Europi neće biti dobro za Židove te je došao s obitelji u Meksiko gdje je dobio posao. „Sjećam se da su se moji roditelji oduvijek svađali je li bolja Poljska ili Mađarska“, ispričala je Orlean.
Studirala je književnost i povijest i obećavala roditeljima da će upisati pravo, no taj dan nikada nije došao. Čak i nakon šest knjiga koje je napisala, otac joj je govorio da nije kasno za pravo dok mu konačno nije rekla: „Sad je kasno“.
Naime, od kad je naučila čitati htjela je biti pisac. Iako joj je pomisao na to da će morati živjeti od pisanja bila zastrašujuća, nikad nije požalila zbog te odluke.
Mislila je da će zauvijek živjeti u New Yorku koji je centar pisanja, no život je imao druge planove. „Kad si tamo nezamislivo ti je da bi igdje drugdje mogao živjeti. Uopće nisam imala u planu otići. No upoznala sam sadašnjeg supruga koji je iz Bostona i isprva s njim održavala vezu na daljinu, čak i nakon što smo se vjenčali. Međutim, čovjek se s vremenom zasiti takvog načina života pa sam se preselila u Boston dok njemu istekne ugovor za posao. Tek sam onda odahnula shvativši koliko je New York bučan, prljav i zakrčen prometom“, ispričala je Orlean koja je nakon Bostona sa suprugom četiri godine živjela na farmi i uživala u tome. Ipak im je na duže staze to bilo izolirano pa su se zbog suprugovog posla preselili u Los Angeles gdje i danas žive.
„Isprva je i to trebalo biti privremeno, no godine su proletjele, a ja sam počela istraživati za svoju knjigu o požaru u knjižnici što je u konačnici potrajalo sedam godina“, dodala je.
Riječ je o „Knjizi o knjižnici“ koja govori o velikom požaru koji je izbio u ondašnjoj knjižnici 1986. godine. Pisala je, između ostalog i o subotnjim noćima koje su po mnogočemu posebne. Prema njenim riječima „groznica subotnje večeri“ je globalni fenomen i nije posebna samo u Americi.
„To je ona ljudska potreba da se taj jedan dan u tjednu osjećaš posebno. Čak i ako ne izlaziš vani, ljenčarenje pred televizijom s voljenom osobom i pomisao da ne moraš nigdje ići, može biti posebna. Drugačiji je osjećaj nego tijekom tjedna, daje ti granicu između dana, to je taj ciklus vremena“, izjavila je Orlean.
Inače su teme njezina pisanja nevjerojatne. Kritičari joj priznaju da se uvijek bavi najraznovrsnijim temama: školskim klupama, kamionima, kradljivcima orhideja…
Kako je jednom izjavila da je za nju boravak s ljudima različitim od nje i pisanje o raznim ljudskim pričama, izvan tjelesno iskustvo, Pužar ju je pitao odakle joj hrabrosti o tome pisati.
„Istraživanje je pokazalo da su najveća dva ljudska straha strah od plivanja i zabavljanje sa strancima, a ja sam s nepoznatim ljudima provela život. No nikad nisam doživjela nikakve neugodnosti, ja sam tiho sjedila i promatrala osobu o kojoj sam htjela pisati. U takvim situacijama ne osjećam neugodnost, to je moja super moć. Za razliku od situacija kad imam promociju knjige ili idem na neka poslovna druženja, tada mi je neugodno. No kad radim se ne osjećam tako. Ne bi to ni mogla raditi da nemam tu sposobnost izaći iz vlastite zone komfora. Imala sam sreće da sam mogla tako živjeti“, konstatirala je.
Orlean vlastito pravilo da ne piše o ljudima koje poznaje, no napravila je iznimku kad je pisala o susjedu koji je izmislio novi oblik kišobrana. Bio je toliko ekscentričan i poseban da nije mogla odoljeti.
Kradljivac orhideja
Njezina knjiga „Kradljivac orhideja“ je ekranizirana, a govori o čovjeku koji je krao i razmnožavao rijetke vrste orhideja. Iako je isprva dobila mješovite kritike, knjiga je u konačnici ekranizirana. Scenarij je napisao Charlie Kaufman, a igraju Nicolas Cage i Meryl Streep koja glumi Susan Orlean.
„Isprva nisam pristala ali oni su inzistirali i kad sam čula da će me glumiti Meryl Streep sam se predomislila“, priznala je.
Orlean je dobitnica počasnog doktorata, mnogih priznanja i nagrada, stipendija… Sve su joj one, istaknula je, puno značile: „Za mene je to, kao i kad mi netko kaže da je pročitao neku moju knjigu, veliko postignuće. Sve nagrade držim izložene u svom uredu“.
Na pitanje kako gleda na svijet danas, Orlean je rekla da je zabrinuta zbog svega što se događa, posebno ekoloških prijetnji i ratova koji se vode.
„Kad bi bili otvoreni i znatiželjni prema razlikama ovoga svijeta, toga ne bi bilo. A mislim i da bi žene trebale voditi svijet“, istaknula je.
Komentirala je i stanje u medijima. Osim pisanja knjiga, piše i scenarije za serije na HBO‑u. „Kako gledate na svijet u kojem ima puno laži, jeste li zadovoljni kako mediji rade?“, želio je znati Pužar.
„Mislim da još ima medija koji nastoje prezentirati istinu. U Americi je najgora promjena u našoj kulturi porast lažnih informacija, posebno u kontekstu društvenih mreža. Ali isto tako mislim da su ljudi prestrogi prema medijima, jako su kritični, nisu realni i ne znaju što znači izvještavati o kompleksnosti svijeta. Imamo mnogo medija koji još uvijek rade odličan posao. Znajući kako to zna biti teško, jako sam zadovoljna“, rekla je.
„Vrlo je human posao skupljati informacije i ispričati priču, tako da je naša kritika ponekad nerealistična. Treba birati medije koje ćete pratiti. Stoga me malo smeta i već mi je dosadno to konstantno kukanje oko medija“, zaključila je.
Životinje
Osam godina Orlean je posvetila Rin tin tin‑u, psu o kojem je pisala, a posljednja knjiga joj je zbirka poglavlja o različitim životinjama i njihovim sudbinama.
„Svi mi sanjamo da se susretnemo s Marsovcima ili ljudima s Jupitera, ali mi ih već imamo ovdje na zemlji. Životinje su misteriozna živa bića s kojima možemo donekle komunicirati. Kad pišem o životinjama neizbježno pišem o našem odnosu s njima. Često pišem o našem odnosu s tim vanzemaljcima koji žive među nama i koji s nama surađuju, daju nam ljubav i privrženost, ponekad nas čak i jedu – imamo čitav niz odnosa s njima i svijet bez njih ne bi mogao funkcionirati. Što je fascinantno“, mišljenja je Orlean koja se jako protivi postojanju zooloških vrtova.
Tema koja je stalno intrigira jest ljudsko stanje u kontrastu sa živim bićima koja nisu ljudi ali nas čine humanijima. Tema je to kojoj se stalno vraća.
Orlean trenutno piše svoje memoare što joj se isprva činilo malo pretenciozno iako je shvatila da doista ima mnogo toga za reći: „Iznenađena sam koliki mi je to izazov. Provela sam život pišući o ljudima koji mi nisu ni nalik, a sad odjednom pišem o sebi. Čudno je otkrivati tko sam, u početku sam angažirala nekoga da me intervjuira. To mi je pomoglo postići određenu distancu od sebe i omogućilo da se vidim kao temu o kojoj ću pisati“.
Ima određene narcisoidnosti u pisanju memoara, smatra Orlean, ali ljudima o kojima je pisala govorila je da imaju što reći i da su vrijedni priče, pa se sad to trudi govoriti sebi.
