Filmovi, filmovi…
Događanja u Pulskoj filmskoj tvornici
Tekst Daniela KNAPIĆ ● Fotografije iz arhiva Pulske filmske tvornice
U Klubu Pulske filmske tvornice gotovo se svakog tjedna održavaju javna događanja, a ta tradicija nije prekinuta ni tijekom blagdana. Tako je posljednje srijede u staroj godine održano predstavljanje rezultata jubilarnog 15. Production in‑a, dok je prvi četvrtak u novoj godini donio razgovor s redateljem Andrejem Korovljevom o Imaginarnoj filmskoj akademiji koja se od 1997. do 2001. održavala u Grožnjanu.
Podsjećamo, Production in su radionice brze izrade filma, a 15. izdanje ovog dinamičnog izazova održano je od 15. do 17. prosinca 2023. godine. U Kritičkom rešetu – uobičajenom prilikom predstavljanja rezultata Production in‑a – ovog je puta u ulozi kritičara bio mladi pulski redatelj Filip Heraković, a mentorska ekipa bila je u možda do sada najjačem sastavu: Zorko Sirotić, Mario Papić, Michele Bulešić, Davor Vuković, Teo Morosin, Bojan Prusac, Sanda Letonja-Marjanović i Marko Zdravković Kunac. Premijerno je te večeri prikazano šest kratkih igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih i hibridnih filmova, koje su kako okupljena publika tako i Heraković ocijenili vrlo kvalitetnima, posebno obzirom na limitirane uvjete u kojima su nastali.
U prvom prikazanom filmu- kratkom dokumentarcu pod naslovom „Savršeno“, pasionirana golferica Ines Callebich priča o toj svojoj strasti. Napominje kako je svjesna „predrasude“ da se za golf terene troši jako puno vode i pesticida i oni općenito narušavaju prirodni okoliš, ali ona ipak svakome preporuča ovaj sport, zaključujući „Želiš li nekoga bolje upoznati, pozovi ga na partiju golfa“. Pojasnila je kako je prvotna nakana bila snimati na Brijunima, ali zbog vremenskog ograničenja izrada filma dozvolu nisu uspjeli dobiti, pa je kao alternativa korišten park skulptura Dubrova kraj Labina.
U filmu “Transpopuli” mladi autor Lucas Legović prošetao je pulskim adventom i anketirao, kako je sam najavio, „ljude“ (među njima nije bila ni jedna žena!) o feminizmu i pravima žena, te o tome jesu li transrodne žene također žene. Kako je nakon projekcije pojasnio, zanimalo ga je to stoga jer mu se prijatelj nedavno „outao“ kao transrodan i jako mu je teško. Zato je na kraju filma dodao i vlastiti razočaran komentar, budući je odgovore doživio kao primitivno neuvažavanje transrodnih žena. Heraković je njegovu reakciju nastojao ublažiti i upravo zbog tog završnog komentara pohvalio je Lucasovu hrabrost što je odabrao izraziti vlastiti stav i pogled na tu spornu tematiku.
U svom filmu “Povijest se nije dogodila” Erik Jelčić prošetao nas je kroz sve povijesne slojeve kojima se Pula diči, ali na jedan šaljiv način – kadrove Pulskih vizura iz različitih povijesnih razdoblja (od kojih, kazao je, svaki priča vlastitu priču) u podlozi prate kompjuterski generirani govori povijesnih ličnosti, od Epulona i Napoleona do Mussolinija, Tita i Tuđmana. Oni, međutim, nisu faktografski, već su puni duhovitih uvrnutosti (npr. Tuđman u svom govoru uzvikuje „Imamo Srbiju!“). Heraković je oduševljeno komentirao kako je jedino u Puli moguće snimiti ovakav film.
Matko Jalušić svojim se filmom “Partijaneri” našalio na račun šank-filozofa koji uz koji „bićerin“ razglabaju o svemu i svačemu, pa tako i o glazbenim ukusima mladih. Vrijedi pohvaliti dva „glumca“, Silvija Belušića i Sergeja Mudrovčića koji su na početku snimanja dobili samo osnovne upute, pa je sav njihov razgovor improvizacija. Također, efektnom redateljskom dosjetkom – kadrova u kojima dvoje protagonista pleše na nekom partiju, a potom se opet vide za istim šankom – na kraju filma ostaje visjeti otvoreno pitanje jesu li odustali od svojih uvjerenja i otišli na party ili su si to samo izmaštali.
Silvio Belušić ima za sobom već više filmova odrađenih na Production In‑u, a za kratki dokumentarac “Čovjek koji je pao s Arene” je i nagrađivan. Svoj novi uradak nazvao je “Recite to cvijećem” i u njemu je montirao niz atraktivnih prizora koje svakodnevno svojim mobitelom bilježi na Brijunima, gdje je zaposlen. Sve je začinio i vlastitom glazbom, koju s prijateljem Dariom Rožnjakom-Rijom stvara u bandu Zgobečena šagoma.
“Call me Elvish”, posljednji te večeri prikazan film rad je mladog Tina Rakijaša, koji također već ima iskustva s Production in radionicama. Ovaj put njegova priča prati Indijca Sahila koji u Puli radi kao dostavljač. Bez puno riječi i velikih gesti ovaj film uspijeva dočarati tjeskobu čovjeka istrgnutog iz svog zavičaja, ali pruža i okvir za empatiju i promišljanje o univerzalnim temama usamljenosti i otuđenosti modernog čovjeka.
U drugom programu Kluba PFT, odnosno prvom u Novoj godini, u četvrtak, 4. siječnja bilo je riječi o legendarnoj Imaginarnoj filmskoj akademiji pokrenutoj sredinom devedesetih u Grožnjanu. Više o tom zanimljivom projektu doznali smo kroz razgovor s redateljem Andrejem Korovljevim („Tusta“, „Hotel Pula“), koji je uz asistenciju Marka Zdravkovića Kunca putem Zooma vodio mladi filmski autor i član Kluba PFT Masimo Paris. Akademiju su inicirali hrvatski režiseri i dramaturzi Rajko Grlić, Nenad Puhovski i Vjeran Zuppa, a priključilo im se pedesetak svjetski poznatih stručnjaka koji su radili s polaznicima na njihovim projektima. Među njima su bili Karpo Godina, Branko Ivanda, Lew Hunter, Yvette Biro, Lisa Bruce, Ademir Kenović, Igor Koršič, Robert Nickson, Sergej Pristaš i mnogi drugi.
Akademija, poduprta od Georga Sorosa i zamišljena kao mjesto razvoja filmskih projekata najtalentiranijih mladih filmaša iz čitave regije i istočne Europe, organizirala je scenarističke, produkcijske i multimedijske radionice koje su se naizmjence održavale u Grožnjanu i gradiću Athensu u američkoj državi Ohio.
Ovaj jedinstveni filmski edukativni projekt osigurao je prostor slobode filmskog mišljenja i stvaranja u okruženju rigidne i državno kontrolirane kinematografije ne samo u Hrvatskoj nego i u čitavoj regiji. Od 1997. u sklopu Akademije djelovala je poznata radionica dokumentarnog filma koju su vodili Nenad Puhovski i Karpo Godina, a kasnije i Branko Ivanda. Na radionicama su sudjelovali danas poznati dokumentaristi i filmaši Ahmed Imamović, Diana Groo, Igor Mirković, Dalibor Matanić, Tomislav Rukavina, Stanislav Tomić, Andrej Korovljev, Zrinka Matijević, Nebojša Slijepčević, Aldo Tardozzi, Fatmir Koci, Levan Koguashvili, Dana Budisavljević i dr. Od 1997. do 2001. snimljeno je ukupno 19 dokumentarnih filmova među kojima je za ovo predstavljanje Masimo Paris odabrao pet:
Film „Sretna nigdina“ Maje Zrnić priča o oživljavanju Grožnjana, u kojem su se radionice i odvijale. Aldo Tardozzi u svom filmu „Terra roza“ prati neobičan par, Tita i Brankicu, koji su se tijekom rata iz razrušenog Vukovara preselili u Buje i tu grade neki svoj odvojeni svijet. Diana Groó i Attila Kékesi ispričali su priču o Ottaviu, osobenjaku koji sam nastavlja obiteljsku tradiciju izrade žičanih instrumenata i zadovoljan je svojim jednostavnim i skromnim životom iako ima i jedno žaljenje-što se kad je za to imao priliku nije pridružio Ciganima.
Tatjana Božić je svoj dokumentaristički zadatak (nazvan „Circa Oaza“) otišla odraditi u Rovinj. Tu je upoznala čovjeka koji joj se predstavio kao „Ambasador“ koji po gradu „rješava razne probleme“. Predloži joj je da snimi njegovu obitelj i susjede iz zgrade u kojoj manje-više skladno žive pripadnici brojnih nacionalnosti.
Posljednji prikazan te večeri bio je prvi dokumentarac gosta večeri Andreja Korovljeva, koji je na Imaginarnoj akademiji i započeo svoju filmašku karijeru. Njegova „Una Storia Polesana“ među Puležanima ima kultni status (dijelom i zbog glazbenog doprinosa Vedrana Lampe Stupara), a priča priču o životu likova iz Mahale, romskog geta iza Arene.
Na koncu Zoom razgovora doznali smo i što Korovljev sprema sljedeće: biti će to neobična krimi-serija u kojoj se ključ za razrješenje tajanstvenog niza ubojstava nalazi u tekstu jednog starog hita Bijelog dugmeta.