Izazov filma: Sunčica Ana Veldić Autorica u gostima PFT‑a
Tekst Daniela KNAPIĆ ● fotografije iz arhiva Sunčice Ane Veldić
U sklopu programa Autor u gostima u Klubu Pulske filmske tvornice je u petak, 8. ožujka presjekom njenog dokumentarnog rada, predstavljena zagrebačka redateljica Sunčica Ana Veldić.
Riječ je o filmašici koju smatraju jednom od najoriginalnijih pojava hrvatskog filma, a njena je prva struka veterina. Nakon diplome 2006. godine, 2014. je i magistrirala (iz kirurgije malih životinja) na Veterinarskom fakultetu, a filmom se počela baviti 2013. godine nakon završenog tečaja scenarija, režije i montaže u Kinoklubu Zagreb. Ubrzo je upisala i Akademiju dramskih umjetnosti, gdje je 2019. diplomirala režiju dokumentarnog filma. Do danas je snimila niz dokumentarnih i eksperimentalnih kratkih filmova zapaženih i nagrađivanih na domaćim i stranim festivalima, te stekla kultni status na hrvatskoj filmaškoj sceni.
Njeni duboko osobni filmovi, koje profesori često prikazuju kao ogledne primjere studentima Akademije, podrivaju okoštale filmske norme i institucionalne autoritete. U njima često tematizira i vuče inspiraciju iz svog veterinarskog rada, kao i iz kruga svojih prijatelja. Poigrava se s metatekstualnošću, fragmentarnom strukturom, autoironijom, underground poetikom, a nenametljiv i britak humor posebno je vrijedno obilježje kako njene osebujne osobnosti tako i kreativnosti. Također, Sunčica u filmu sve sama odrađuje– od scenarija i snimanja, izbora ili čak komponiranja i izvođena glazbe, do montaže i režije. Nerijetko se u njima i osobno pojavljuje, bilo kroz pitanja i komentare iza kamere, bilo kao akterica.
Prvi te večeri prikazan višestruko nagrađivani film – „Hux Flux, Smokvin sin“ – priča o posljednjim danima ljubavlju okruženog, a teško bolesnog psa Huxa Fluxa i njegovom posljednjem ispraćaju. Možda najsnažniji i najdirljiviji moment u filmu je reakcija majke Smokve i drugih njemu bliskih pasa neposredno pred ukop, koji pokazuje da emotivna patnja nije ograničena na ljudska bića. U vrijeme dok je s ovim filmom gostovala na festivalu u Londonu (gdje je nagrađen), nastao je i drugi prikazan film „Festivalski turizam“, koji ju je lansirao na daljnja festivalska putovanja.
U trećem – „Precijenjena dramaturgija“ – vidimo je kao studenticu Akademije koja propituje zadane joj akademske standarde filmskog stvaralaštva, dok je posljednji prikazan njen najnoviji i najosobniji film „Ovako živi jet set“ – in memoriam film posvećen njenom bliskom suradniku i na neki način inicijatoru u bavljenje sedmom umjetnošću – lani tragično rano preminulom vrsnom majstoru zvuka Martinu Semenčiću. Film se sastoji od materijala snimanih tijekom njihovog putovanja i boravka na Pula film festivalu 2016. godine, na kojem je Martin primio svoju treću od ukupno pet osvojenih Zlatnih arena za oblikovanje zvuka. Film, kazala je Veldić, neće ići u distribuciju, jer joj je odbojno kad se tuđa smrt koristi za samo-promociju, ali poslužio je kao tužan podsjetnik i utjeha svim Martinovim ožalošćenima.
Razgovor autorice s voditeljem PFT – producentom i filmskim pedagogom Markom Zdravkovićem-Kuncem – vođen je prije i nakon projekcija putem Zooma, a prvo pitanje bilo je kako je to Sunčica od magisterija veterine došla do Kina kluba Zagreb i filma.
Odgovorila je da je od malena bila više sklona umjetnosti nego tehnici i znanosti: „Vidi se to i iz učeničke knjižice koju sam neki dan pronašla. Kad sam ja išla u školu učenike se opisno ocjenjivalo i učiteljica u prvom osnovne me dobro pročitala – što me je zapanjilo jer ispada da se, koliko god se razvijali – od malena preko nekih 20-ih do penzije zapravo uopće ne mijenjamo – Napisala je da se lijepo izražavam, da sam svladala čitanje i pisanje, imam dobar odnos s kolegama i poštujem starije. Međutim, do 20 zbrajam i oduzimam malo sporije i preosjetljiva sam, pogotovo kad nešto ne uspijem iz prve, te bi se morala posvetiti učenju i ostalih predmeta, ne samo Hrvatskog i Prirode i društva. Možda i pod utjecajem te učiteljice, ali i iz ljubavi prema životinjama i potrebe za pomaganjem – rekla sam sebi: Idemo sad izdrilati i tu matematiku, idemo malo te prirodne znanosti… Međutim, proganjalo me to izražavanje, usmeno i pismeno, tako da mislim da je zapravo logično da sam se počela baviti filmom, da je to samo čekalo. Evo, čovjek svašta može naučiti, ali u suštini imaš neke sklonosti koje – što god da radio – ne možeš promijenit, a pošto ja nisam neki lumen, neki genijalac da mi sve ide, nikad nisam imala sve 5, imam možda i nekih mentalnih poteškoća, ja ne znam… tak da evo na kraju sam skužila da bih se trebala više posvetiti filmu, a ne kao što je rekla moja učiteljica, da bih se trebala podjednako posvetiti svemu što mi ne ide. Mislim, nije da sam ja mačke krivo kastrirala ili da je netko uginuo i tako, ali generalno sam čovjek od rutine i volim kad nešto uspostavim – bio to neki filmski jezik ili kastracija mačaka, onda uživam u tome da to ponavljam i da mačka preživi i da se film svidi ljudima…“
„A izazovi?“- nastavila je dalje pričati Sunčica – „ Eh, izazovi dolaze iz nekakve čovjekove volje i opuštenosti. Znači, ne mogu biti na silu, izazovi radi izazova – sad ću ja radit neki film koji mi se ne da, neku temu koja mi nije zanimljiva zato jer je to izazov! Izazov mora doći i iz nekog unutrašnjeg poriva da ti to hoćeš. Neki dan sam gledala neki kratki isječak u kojem se govorilo o tome da ljudi koji su napravili nešto genijalno u filmu ili su veliki kreativci, da njihova kreativnost nije odraz inteligencije nego odraz stanja tolike opuštenosti da se u vremenu koje posvetiš tome možeš igrati. Ako si pod pritiskom i radiš nešto što ti je posao tako što to samo izvršavaš, onda se proporcionalno stresu kreativnost smanjuje. Čim si dopustiš vrijeme za igru, čak i nesvjesno izlaziš iz svojih zona komfora i pristupaš tim izazovima i onda nastaju nove stvari, ne samo jedne te iste, ne samo rutinske.“
„Ta kvaliteta kad daješ nečemu neko vrijeme, a opušten si i zadovoljan dok to radiš, to se vidi na dobrim rezultatima i svemu dalje“, složio se Zdravković – Kunac, a Sunčica je nastavila: „ Još bih tome dodala nešto jednako bitno: bezinteresno djelovanje… Taj pojam… Kad je moj brat odselio nakon studija medicine, bila sam tada klinka, savjetovao mi je da radim stvari bez interesa i da će to najbolje ispasti. To je jako utjecalo na mene. Tako da se nečem posvetim bez da nužno to sad bude neki genijalan film. Bezinteresno ne znači da si bez motivacije, ne znači da u knjižari uzimaš knjigu nasumice, ali ni: pročitat ću je kako bih mogla pričati s mojom prijateljicom Tenom koja studira književnost. Ne, pročitat ćeš je, jer tebe to zanima u tom trenutku.“
Na pitanje iz publike, treba li uvijek sve biti opušteno i bez ikakvih rokova, odgovorila je: „E, sad, svi moramo od nečega živjeti. Npr. Ti s punim entuzijazmom prijaviš film na HAVC i dok dobiješ sredstva više nisi u toj energiji u kojoj si film osmislio, onda dok počne snimanje, dok okupiš cijelu ekipu, dok se protagonisti poslože i u konačnici dođeš u montažu. Tu tek dolazi do kriza u dokumentarcima, kad imaš više od pet, deset sati snimljenog materijala, nastupa jedan odmak, jedna potreba za odgađanjem i onda ti rokovi tu na neki način i pomažu da se nešto ipak napravi. Sad se tu to kosi s onime što sam prije rekla… Ne kažem da su nužno svi filmovi koje moraš završit u roku za nekoga ili nešto, da su lišeni umjetničke kreacije… Što se ovoga što ja radim tiče ljudima se obično najviše sviđa ono što sam napravila u dva dana i što nije bilo ni za kakav natječaj, ni za kakav HAVC ili bilo kakvu narudžbu. Ali da, meni rokovi pomažu i bez njih ne bih mogla stvari završavati.“
Razgovor se dalje račvao u mnoge filmaške teme, izdvajamo još zanimljivost da je u međuvremenu Sunčica Ana, hrvatska filmska „one woman band“ uz podršku majstora Semenčića, ispolirala još jedno vrijednu vještinu, te je sve češće pozivaju na filmske setove u svojstvu snimateljice zvuka: „Fizički mi to nekad zna biti naporno, ako se snima na više od tri kanala odbijem ili tražim asistenta jer me bole leđa, ali kroz to snimanje zvuka dosta učim i o igranom filmu i ulazim u tuđe projekte… Da idem na ne znam kakve masterclassove i studije ne bih mogla doći do tog iskustva… Jednostavno, snimatelj zvuka je zapravo stalak za mikrofon, služi tome da tehnički podesi da zvuk bude korektno snimljen, a pri tom se na setu mora ponašati kao da ne postoji – ne smije smetat, ne smije govorit, mora biti neprimjetan… To je stanje koje te pretvara u jednog aktivnog sudionika filmskog seta koji je zapravo cijelo vrijeme naćuljen i stalno je u središtu svakog kadra koji se snima, gotovo kao glumac. Na neki je način prisutniji od redatelja, jer redatelj mora cijelo vrijeme o svemu voditi računa. Snimatelj zvuka je u toj nekoj privilegiranoj poziciji da ne mora ništa reći, ništa komentirati, na ništa ne smije utjecati, a sve upija. Zato bih to preporučila svim studentima Akademije i svima u Kino klubovima da se što češće pretvore u snimatelje zvuka, jer će im – bar ja tako mislim – to biti jako korisno iskustvo.“
Od novih projekata Sunčica Ana izdvojila je dva filma na kojima radi – prvi govori o kastraciji mačaka, ali i operacijama reproduktivnih organa kojima se žene podvrgavaju, a drugi će – sniman u njenom stanu koji je u to vrijeme namjeravala, pa odustala, prodati – nastojati progovoriti o gentrifikaciji u Zagrebu, problemu koji je kod nas, ali i u svijetu sve akutniji.
