Pobjednica natječaja i nagrade je Dora Ramljak s radom „Quicksilver: Valute zatvorenog kruga“
Pulski fokus: Otvorena izložba Zlatna lubenica 8.0 udruge Metamedij u MSUI‑u
Tekst Boris VINCEK • Fotografije Studio11
Izložba finalista nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 8.0 u organizaciji udruge Metamedij i u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti Istre, otvorena je u petak, 26. travnja u MSUI‑u. Žiri u sastavu: Oleg Šuran, Olga Majcen Linn, Ketrin Milićević Mijošek i Branimir Štivić izabrao je finaliste, a po njihovom sudu najbolji rad je „Quicksilver: Valute zatvorenog kruga“ ovogodišnje pobjednice Dore Ramljak. Ostale finalistice i finalisti koji su sa svojim radovima obradili temu „O pričama i (s)tvarima“ su Sanda Črnelč, Jiao Guo, Nikolina Kuzmić, Antonia Magdić, Luka Mahmuljin Udovičić, Manuela Pauk i Petar Vranjković.
Brojne okupljene na izložbi je na otvaranju pozdravila ravnateljica Ketrin Milićević Mijošek koja je istaknula da ovo nije prva suradnja Muzeja i udruge Metamedij te da je ovaj projekt poseban jer daje priliku mladim umjetnicima da predstave svoje radove.
- Ovogodišnju temu „O pričama i (s)tvarima“ je zamislila i vrlo dobro koncipirala Marijeta Bradić iz udruge Metamedij, kazala je Milićević Mijošek i zahvalila se prisutnim donatorima iz Istarske županije i Grada Pule, pročelniku Vladimiru Torbici i dogradonačelniku Brunu Cergnulu.
Predsjednik druge Metamedij, Marino Jurcanje je naglasio kako je ovo već osmo izdanje natječaja i nagrade Zlatne lubenica koja je pokrenuta 2017. godine.
- Zahvaljujem muzeju na partnerstvu u projektu, koje se ne svodi na samo korištenje prostora, već smo partnerski sudjelovali u radu žirija i u postavu same izložbe. Mislim da je prostor muzeja i njihova ekspertiza uspjela podići ovaj događaj na jednu novu razinu, a uvjerit ćete se i sami da je to tako kad pogledate radove. Naravno, udruga Metamediji nema samo ovaj projekt kroz koji daje podršku mladim autorima – tu je i čitav niz radionica, zatim međunarodnih rezidencija i podrška u istraživanju te nastanku novih umjetničkih djela, tako da sam siguran da ćemo suradnju s ovim mladim autorima nastaviti i nakon ove izložbe. Želio bih zahvaliti svim članovima žirija, zatiom kolegama iz udruge: Marijeti Bradić, Borisu Vinceku, Andreji Vidović i Marti Horvat, te dizajneru Olegu Šuranu koji je autor vizualnog identiteta i postava izložbe. Zahvaljujem i Gradu Puli i Istarskoj županiji koji ne samo da podržavaju ovaj projekt nego daju podršku razvoju mladih autora i kroz aktualne kulturne politike, kazao je Jurcan i predao riječ pročelniku Torbici.
- Ovom bih prilikom želio naglasiti je da je Istarska županija kroz svoji plan razvoja kulture naglasila dva prioriteta. Jedan prioritet su mladi, bilo da su to umjetnici, publika ili kritičari, a drugi prioritet je upravo suradnja između institucija i vaninstitucionalne kulture, stoga mi je posebno drago što je ta suradnja ovdje i ostvarena. Ono što bih također želio najaviti, a tiče se vas, mladih umjetnika i vaših mentora, je da ćemo u narednih 30 dana objaviti još jedan natječaj gdje ćemo pratiti mladog umjetnika s mentorom u njegovom radu, kroz godinu dana. Tako da vjerujem da će netko od ovih mladih umjetnika koji danas izlažu, naći za shodno da se na taj natječaj prijavi. I za kraj, ja naravno nisam stručnjak za suvremenu umjetnost, ali me uvijek veseli vidjeti na koji ju način današnji mladi doživljavaju drugačije od nas, kazao je Torbica.
Dogradonačelnik Cergnul je također istaknuo kako ga zanima kako mladi vide svijet i umjetnost i sve što iz toga slijedi.
- Ponavljam ono što je rekao pročelnik Torbica jer mislim da je ulaganje u mlade najljepša i najbolja investicija u našu budućnost, kazao je Cergnul.
Marijeta Bradić je kazala da su kroz ovogodišnju temu natječaja i izložbe pokušali preispitati svjetonazor koji je duboko ukorijenjen i jako dugo prisutan u zapadnoj filozofiji i kulturi uopće, a to je ideja da je ljudska subjektivnost, odnosno čovjek, jedan entitet koji je odvojen od njegova življenog okoliša i to posebice od materije, od onog neživog i od onog anorganskog.
- U posljednjih nekoliko desetljeća taj se svjetonazor sve više počeo dovoditi u pitanje i to u području znanosti, filozofije i umjetnosti i pokušava se sve više ukazati na načine na koje su prepleteni materijalno i ljudsko, dakle živo i neživo. I to od mikrorazine ljudskog subjekta, primjerice njegova mikrobioma, kao što je to slučaj u radu Dore Ramljak, pa sve do neke makrorazine, poput kozmičkih skala, kao što je to slučaj u radu Petra Vranjkovića. Međutim, svih ovih osam radova večeras se na različite načine i kroz različite pristupe bavi ovom temom i svi zajedno u svojoj ukupnosti pokušavaju odgovoriti na pitanje koje to priče pripovijedaju stvari o nama i koje priče pripovijedamo mi o stvarima, kazala je Bradić i prepustila riječ Ketrin Milićević Mijošek koja je proglasila dobitnički rad.
- Žiri je ove godine imao puno posla i nije nam bilo jednostavno, ali prema kriterijima koje smo si zadali iznjedrili su oni radovi koji su najviše ušli u temu, a mnogo je načina kako ju dočarati, kazala je Milićević Mijošek i zahvalila se svim autorima na suradnji u stvaranju ove vrlo lijepe priče.
Ovogodišnja pobjednica Dora Ramljak je kazala da iskreno nije očekivala da će osvojiti nagradu te da joj je ovo drugi put na Zlatnoj lubenici.
- Stvarno mi je drago da ovaj natječaj raste i da se na njega prijavljuju zaista kvalitetni umjetnici. Što se mog rada tiče on je i dalje u procesu razvoja, a bazira se na jedno istraživanje koje veže znanost, umjetnost i nove tehnologije, kazala je Ramljak i izrazila želju da taj rad nastavi nadopunjavati u skoroj budućnosti.
„Quicksilver: Valute zatvorenog kruga“ bavi se konceptom (auto)imuniteta u sadašnjem stanju demokracije, slijedeći njegove pravne korijene.
„Autoimunost je paradoks koji pokazuje poteškoće koegzistencije različitih tijela u zajedničkom prostoru i vremenu. Rad se fokusira na promatranje prirodnog staništa riba u Jadranskom moru i provođenje studije koja ispituje razine teških metala u ribljim tkivima. Teški metali mogu potaknuti autoimunost kod ljudi i promijeniti imunološki odgovor kod riba. Što zub može reći o našim potrošačkim navikama? Kako zub može funkcionirati kao uspomena na čovjeka? Proces prati bioreaktor koji sadržava mikroalge. Bioreaktori funkcioniraju kao baterija, na principu jednostavnog električnog kruga s anodom i katodom, tj. Pozitivnim i negativnim polom. Energija koju bioreaktor proizvede kroz proces fotosinteze dovoljna je da pokrene mikroprocesor na kojem je pohranjena arhiva podataka, bilo osobnih, ili u trenutnom slučaju cjelokupni opus istraživanja. Procesor funkcionira kao ruter na koji je moguće pristupiti jedino uz dopuštenje i u uskom prostoru koji ga okružuje. 3d modeli zuba služe kao prototipi na kojima usavršavam dizajn pohranjivanja ovog sustava pohrane podataka u nanorazini, kako bi se omogućila njihova implementacija u realnosti. Audio vizualni esej progovara i vizualno oslikava istraživanje.“
Rad Antonije Magdić „Prizor nestajanja“ prikazuje prepoznatljive elemente vegetacijskog pokrova koji neuravnoteženo iščezavaju u teksturi tla.
„Krajolik je dio površine zemlje koji se može obuhvatiti pogledom i ne postoji bez percepcije čovjeka. Iz njega čitamo vezu prošlosti i sadašnjosti te utjecaje različitih kultura na promjene povezane s fizičkim i prirodnim obilježjima. Kulturni krajolik je područje promijenjeno čovjekovim djelovanjem, kao suprotnost prirodnom krajoliku koji je rezultat prirodnih procesa, bez ili s vrlo malim čovjekovim utjecajem. Nestajanje biljnog svijeta može biti uzrokovano ljudskim faktorom i nemarnim djelovanjem ili prirodnim procesima odnosno nepogodama kao što su suše i poplave. Prizori tla i vegetacije se prožimaju, a teksture su ostvarene kemijskom i mehaničkom obradom materijala koja svojim djelovanjem, nagrizanjem aluminija djeluje jednako razarajuće i neuravnoteženo kao i procesi kojima se mijenjaju i nestaju krajolici. Kao posljedica izostanaka vode, fragmenti biljnog pokrova se gube, rastapaju i nestaju. Ostaje nam problematičan krajolik u kojemu je teško pronaći tragove života.“
„Piknik pokraj puta“ autorice Jiao Guo sastoji se od čudnih, hibridnih i transformiranih objekata, uz pratnju zvučne kulise glitchiranih riječi i ekrana koji prikazuje dugačak petlju teksta.
„Cilj je stvoriti osjećaj novog, budući da ne postoji prethodna riječ kojom bismo ih nazvali. Ovo potiče na dublje tjelesno iskustvo gdje su osjetila angažirana kako bi razumjela “kako” i “zašto” su ti objekti, umjesto samo “što”, te otvara mogućnost alternativnih spekulacija. Eksperimentiram s različitim materijalima, živima i neživima, umjetno stvorenima i prirodnima, pronađenima i izrađenima. Kombiniram materijale i objekte koji obično ne pripadaju zajedno. Ovo je slično montaži, koju Mark Fisher u svojoj knjizi “The Weird and the Eerie” identificira kao metodu najbližu stvaranju čudnog. Laura U. Marks u knjizi “The Skin of the Film” objašnjava da kombiniranjem slika i zvukova koji ne korespondiraju jedni s drugima, stvaramo nove kombinacije koje se ne mogu čitati postojećim jezikom, te stoga zahtijevaju novi, još uvijek neformulirani jezik.“
Rad Luke Mahmuljina Udovičića naziva se „PRESTANITE ZURITI I ZAGRLITE ME, MOLIM VAS! ŽUDIM ZA KAPUĆINOM / Dizajniranje Super-Pedera!!!!!!!!, iliti NATJEČAJ ZA MASOVNO UNIŠTENJE CISHETEROPATRIJARHA Misija: Obraniti Ljubav i Uništiti njezine prepreke“.
„Kroz dekonstrukciju i rekonstrukciju vlastitih identiteta, formiraju se fluidne varijacije koje stvaraju “Super-Pedera”, personu osmišljenu koja bi se izravno sukobila sa anksioznošću i paranojom s kojima se suočavaju queer osobe u heteronormativnim prostorima. Otkrivajući rastuću nemilosrdnu naraciju, Super-Peder odražava nelagodu, nesigurnosti i strahove promatrača ukorijenjene u misoginiji, u čast marginaliziraninm LGBTQIA+ i femme osobama. Uz pisanu, fizičku, auditivnu i performativnu materiju, “Super-Odijelo” utjelovljuje fluidnost roda: spaja osobni stil i queer identitet u oružje afirmacije i otpora, usmjereno na razgradnju društvenog konformizma i nejednakosti kroz prioritetizaciju oslobađanja samog sebe.“
Rad Manuele Pauk naziva se „Transformario nummuli sancti Homoboni in panem sancti Ioanni“.
„Simbol sv. Homobonusa je kesa s novcem. On je izvorno zaštitnik krojača i tekstilnih radnika, ali danas je postao zaštitnik poslovnih ljudi i simbol korporativne kulture. Zbog toga su na naličju novčića informacije o najvećoj tragedija u tekstilnoj industriji danas. Dana 24. 4. 2013. godine u tvornici odjeće u Rana Plazi, u Bangladešu je izbio požar. Radnice su bile zaključane unutra, nakon službenog radnog vremena. Život su izgubile 1134 radnice. Ovi novčići su napravljeni po uzoru na čokoladne zlatne novčiće, no umjesto proizvoda, čokolade, napravljene su od zemlje i lokalno dostupne sjemenke rogača. Svaki novčić je potencijal novog života i mogućnosti promjene. Drugo ime rogača je Kruh sv. Ivana, jer se njime hranio sv. Ivan u divljini. Sjeme rogača ima težinu od 0.018, te je po njegovoj težini izmišljena mjera za zlato, karat.“
Rad Nikoline Kuzmić, „Kratka povijest raspadanja“ zamišljen je kao knjiga mekanih stranica napravljenih od žutice (industrijski) pamuk; formata stranice otprilike B2 (50cm x 70cm).
„Stranice su ručno oslikane i/ili izvezene u neutralnim tonovima. Ideja za knjigu nastaje kada pronalazim staru knjigu/priručnik iz geologije (Istorijska geologija, dr. Kosta Petković, 1954.) na sajmu knjiga u hrpi rabljenih knjiga. Ono što me privuklo jesu ilustracije raznoraznih fosiliziranih životinja i biljaka grupiranih, numeriranih i predstavljenih na tipičan znanstveni način. Odlučila sam preuzeti te ilustracije, slikarski ih obraditi u kombinaciji s tehnikom veza i jukstaponirati s citatima iz filmova koje skupljam godinama, a tiču se odnosa sjećanja, memorije, umjetnosti. Naslov knjige, pa i cijele izložbe posuđujem od istoimenog filma iz 2005. (film je tematski nevezan, posuđujem samo naslov). Sam rad nastaje dijelom kao nastavak na teme prijašnjeg artbooka „Ladičari (Armarii): kratki pregled i taksonomija vrsta“; knjiga o izmišljenom carstvu Ladičara, životinjicama nastalim od smeća u slikarskom ateljeu. Knjiga se bavi granicama u kojima kolektivna memorija i osobno sjećanje postaju jedno, te odnosom „nesvjesnog očuvanja“ (priroda) i „svjesnog čuvanja“(kultura); arhiviranjem, bilježenjem, pitanjima kada znanje postaje zastarjelo te još jedna informacija u moru drugih, te konačno ulogu umjetnosti kao nečega što objedinjuje sve ove procese te ih propituje.“
Transmedijalni umjetnik Petar Vranjković u svom radu „Što ako crna rupa nije zapravo crna iznutra“, istražuje različite slojeve koji čine kompleksnost življenja u našoj suvremenosti.
„Dok protagonist leži na tlu u kontinuirano statičnom kadru — gotovo nepomično, paraliziran mješavinom fizičke iscrpljenosti i egzistencijalnog umora — i nudi nam da promatramo njegove izraze lica, slušamo neprekidno brujanje pozadinskog “kozmosa”, pratimo njegove misli u slobodnom toku svijesti. Okosnica rada je crna rupa – metaforički prikaz razina spekulacija. Rad poziva na razmatranje dualnosti spekulacije kao umjetničkog alata, načina bijega od zamorne svakodnevnice i sredstva aktivnog neposluha protiv ustaljenog; alat razmišljanja lišen tereta produktivnosti. Jesu li ove spekulacije, teorije bez temelja, produkt umjetnikove mašte i očaja ili spektar stvarnih, neistraženih mogućnosti? Poetičan pristup temi ukorijenjen u domeni fizike omogućuje umjetniku da zaroni duboko u opskurno, u paradokse između poznatog i nepoznatog, dovodeći u pitanje sigurnost znanja. Razmišljanje počinje od pozadinskog zvuka – za koji autor nagađa da ispunjava svemir – ako prihvaćamo njegovu jezovitost kao poziv da odmorimo svoje misli ili da se prisjetimo nepodnošljive ljepote neizvjesnosti. Kada nas iscrpljenost uzrokovana svakodnevnim teretom natjera da pogledamo preko ruba i zapitamo se što se događa nakon kolapsa, Vranjković podsjeća da razmislimo o tome “što leži izvan našeg svijeta, našeg svjetla, onkraj našeg znanja – u neprobojnom srcu crne rupe.”“
Rad Sandre Črnelč „Eksperiment otpornosti“ svojevrsna je kulminacija koncepata okupljenih oko potrebe za preispitivanjem institucionalnog rada te njegova utjecaja na kulturne politike, tržište, izložbene institucije, a na koncu, umjetnika i publiku.
„Cigla je izgledom jednostavan i funkcionalan objekt koji za mene predstavlja temelj testiranja konceptualne umjetnosti u širem smislu; poanta nije promatranje cigle unutar njezine svrhe, već testiranje vlastite percepcije o tome koliko daleko značenje nekog objekta može ići. Cigle koje okupiraju izložbeni prostor otežavaju, gotovo zabranjuju ulaz s ciljem preispitivanja ideje otpora kojeg umjetnik pruža prema Instituciji, ali posljedično, prema samome sebi i vlastitom radu. Možda je to dobra prilika da svi u vlastite ateljee, dnevne boravke, kuhinje itd. stavimo jednu ciglu koja će predstavljati priliku za kratkotrajnim naivnim i besciljnim propitivanjem svrhe beznačajnog objekta u značajnom prostoru. Od cigle do preispitivanja svrhe zidova (vidljivih i nevidljivih) te preispitivanja vlastitog identiteta unutar umjetničke zajednice, a na kraju poistovjećivanje s institucionalnom kritikom. Istina je, svatko može staviti ciglu u galeriju, na policu ili je držati u rukama međutim poanta nije promatranje cigle unutar njezine svrhe, već testiranje vlastite percepcije. Ako će netko u ovoj naivnosti uvidjeti priliku za dubljim preispitivanjem objekta unutar izložbenog prostora iako zaključio da to doista jest samo cigla, onda je to izvrsna prilika za 10-minutno razmišljanje o svrsi umjetnosti općenito. Bez obzira bio stav o cigli unutar galerije pozitivan ili negativan, svakako je dragocjeno da je moj trenutak za, kako navodi umjetnik William Kentridge, “gluposti unutar izložbenog prostora” u potpunosti zadovoljen.“
Izložba Zlatna lubenica 8.0 ostaje otvorena do 19. svibnja i može se razgledati svakim danom osim ponedjeljka i blagdana, u travnju od 10 do 19 sati te u svibnju od 10 do 20 sati.
