Šezdesete – Kad je glazba mijenjala svijet
Porečka BOOKtiga zaključena predstavljanjem knjige Zlatka Galla
Tekst i fotografije Kristina FLEGAR
Šezdesete u glazbi i popularnoj kulturi zapravo nikad nisu prestale – oduševljavaju, podsjećaju, podučavaju, inspiriraju, citiraju se i kopiraju. Vrlo je brzo to postalo jasno na preksinoćnom predstavljanju knjige novinara, glazbenog kritičara i publicista Zlatka Galla, na završnici BOOKtige u porečkoj Gradskoj knjižnici. Knjiga „Šezdesete – Kad je glazba mijenjala svijet“ u izdanju Media bara izašla je krajem prošle godine, a na impresivne 584 stranice donosi priču o tim uzbudljivim, revolucionarnim i bučnim godinama kroz glazbene albume i njihove stvaraoce, znalački začinjene fotografijama, citatima slavnih glazbenika i stihovima iz pjesama koji su mnogima tetovirani, ako ne na koži, onda sigurno na duši. Pred brojnom publikom s autorom je razgovarao književnik i kritičar Đorđe Matić.
- Temeljni razlog zašto sam napisao knjigu je da bih zadovoljio sebe. Sve te albume imam, hvala bogu, doma. Međutim, sad sam svakom pristupio kao da ga prvi put čujem i nevjerojatno je što stare uši čuju s nagomilanim iskustvom, nekim spoznajama koje si stekao u međuvremenu, emocijama koje su danas drugačije nego kad si imao 18 ili 19, otkrio je Gall na Matićevo zapitkivanje, ne krijući zadovoljstvo velikim interesom za knjigu koja je već u nekoliko navrata dotiskivana.
Preslušavanje albuma, ne samo klasika, već i onih aktualnih, a zatim pisanje o njima za njega je „nasušna potreba, neka vrsta održavanja kondicije“. Pritom koristi znanja stečena na studiju povijesti umjetnosti i pravila formalne analize, kao što je to radio i Darko Glavan. Razgovor je tako prebačen na današnju rock i drugu kritiku na području umjetnosti i popularne kulture za koju Gall smatra da u klasičnom obliku u mainstream medijima gotovo uopće više ne postoji. U glavnini aktualnih „kritika“ samom je događaju – koncertu, predstavi ili filmskoj premijeri posvećeno 15-ak redaka teksta, dok su ostatak fotografije, tračevi i detaljni opisi odjeće poznatih u publici.
- A ja mislim da je kritika danas potrebnija nego ikad, jer živimo u vremenu lake dostupnosti ne samo fake nego i ozbiljnih, pravih informacija i dobrih sadržaja. Na streaming servisima i YouTube‑u imate gomilu u realnom vremenu dostupnih informacija i nema tog albuma koji ne možete besplatno „skinuti“ ili bar poslušati. Pred nama je ogroman „švedski stol“ i kritika je tu poželjna jer može dati neku smjernicu, reći: Ovo ovdje valja probat’, a ovo radije preskoči, objasnio je.
Prisjetio se pritom kad je kao klinac u šestom razredu iz Engleske naručio svoju prvu ploču, „Revolver“ Beatlesa. Gall je 1954. godište i u djetinjstvu nije imao mogućnost unaprijed čuti album, pa bi, kao i drugi ljubitelji muzike i ploča, povjerenje dao nekom glazbenom kritičaru čiji se ukus, pretpostavljao je, podudara s njegovim. Tada mi išlo prikupljanje novaca, žicanje od familije, a zatim narudžba i nestrpljivo iščekivanje pošte.
Na tim je pločama bila popularna glazba u kojoj je sadržano sve što se tijekom šezdesetih događalo u društvenom životu, politici, tehnologiji i umjetnosti. Tu glazbu autor naziva rockom, jer je za njega to generički pojam koji obuhvaća sve – od jazza, bluesa, rythm and bluesa, klasične glazbe, svjetske glazbe, folka, soula, funka, rock and rolla, rockabillyja, popa, countryja i avangardne glazbe. Za tadašnje starije generacije je to bila obična buka, ali je ubrzo postala prava klasika. Duh vremena zauvijek je uhvaćen u glazbi od Beatlesa do Rolling Stonesa, od Animalsa do Franka Zappe, od Woodstocka do splitskih Prokurativa i „Beata na moru“, od Grupe 220 do riječkih Uragana.
- Je li glazba tada doista mijenjala svijet i, ako je, kako je to radila?, zaimalo je dalje Matića.
Odgovor je glasio da šezdesete treba gledati interdisciplinarno. U to su vrijeme generacije baby boomera, rođene nakon 2. svjetskog rata, sociološki i kulturološki bile potpuno drugi entitet u odnosu na svoje roditelje. Smatrali su da imaju pravo na vlastiti identitet i političko mišljenje, prekid s konzervativnim (malo)građanskim normama, na vlastitu umjetnost, izgled, modu. To je ono što šezdesete čini drugačijim od svih prethodnih dekada, naglasio je Gall, podsjećajući na liberalizaciju društva u SAD‑u, jačanje građanskih sloboda, feminizma, borbe za ljudska prava i protiv segregacije. Sve se to zrcali kroz folk scenu Greenwich Villagea iz koje je potekao i Bob Dylan, Tom Paxton, Joan Baez i svi oni silni protestni pjevači s korijenima u lijevo orijentiranim radikalnim folk pjevačima iz prethodnih desetljeća poput Petea Seegera, Woodyja Guthrieja. Ukazao je na proteste studenata na američkom sveučilištu Kent, a zatim i u Evropi te marš na Washington na čelu s Marinom Lutherom Kingom, pri čemu su Amerikanci pjevali gospele „We shall overcome“ i „Will the circle be unbroken“ kojima je dano novo značenje.
- U tom kontekstu je muzika mijenjala svijet. Rock’n’roll je bio nešto divlje, drugačije, što je zagovaralo liberalizaciju društva, pravo na različitost, seksualne slobode… Mijenjao je, ako ništa drugo, popularnu kulturu i percepciju o tim mladim ljudima nove generacije koji su željeli mijenjati svijet. Došlo je do bujanja šarolike supkulturne scene usko vezane za glazbu, hipijevske kulture i Haight-Ashburyja u San Franciscu, pojave LSD‑a i zakuhavanja psihodelije s Timothyjem Learyjem te Kenom Keseyem i njegovim Merry Prankstersima. Vrhunac su bili 1969. „ljeto ljubavi“ i Woodstock kao veliko finale, a sve je završilo nesretnim događajem na Altamont festivalu kad su na nastupu Stonesa Hell’s Angelsi ubili čovjeka. Bio je to krah iluzije da pacifistička hipijevska psihodelična glazba može promijeniti svijet, ispričao je.
Gallov je stav da nikako ne treba naricati za prošlošću i grintati na sve novo što u muzici dolazi. Jako mu je draga tvrdnja u da je svaki novi tok sazdan i od stare vode. Popularna kultura, u koju spadaju i moda i životni stil i svi oblici koji ne čine etabliranu kulturnu scenu, dio su neprekinute spirale u kojoj svaki novi krug donosi nešto autentično, povezujući revival i duh novog vremena. Jednako kako je George Harrison kao gitarist obožavao country glazbu, Paul McCartney folk i soul, a Stonesi ritam i blues, Jack White je izjavio da njega ne bi bilo da nisu postojali Cream. Mnogi s vremenom odustanu od slušanja nove glazbe, pa ostanu zapetljani u vremenima svog formiranja i glazbenika koji su tada na njih snažno utjecali. No, Gall savjetuje da budu uporni jer uvijek je moguće pronaći nešto dobro, posebno danas kad se mnogi referiraju na velikane iz prošlosti ili čak skrivene dijamante poput Blue Cherr ili The Sonics, koji su kasnije revalorizirani.
U razgovoru je Matić otvorio još mnoge teme o kojima je Gall zanimljivo odgovarao. Dotakli su se važnosti omota ploča, odnosno „umjetnosti u funkciji glazbene ambalaže“, kao i korištenja svjetlosnih efekata, eksperimentalnih filmova i postizanja „Gesamtkunstwerk“ – stvaranja djela suradnjom različitih vidova umjetnosti. Podsjetili na koncert Beatlesa na stadionu u Chicagu gdje je liverpulska četvorka, bez monitora i sa „monstruozno jakim pojačalima od 100 vati“, čula samo vrištanje 50 tisuća tinejdžerki. Upravo je taj koncert, rekao je Gall, inspirirao Ramonese za žestoke pjesme s melodijom i trajanjem od minute i pol. Beatlesi, kao i mnogi drugi, drastično su promijenili svoj zvuk i tekstove tijekom toj jednog desetljeća. Nije propuštena ni stara teza da je melodija od boga, a ritam od vraga, kao ni važnost stava (eng. attitude), odnosno poruke koju se želi prenijeti, uz spomenuto dvoje u rock’n’rollu. Matić je pritom podcrtao Gallov navod da umjetnici u rocku po prvi put nastoje postići popularnost ne smo kao zabavljači, već i kao provokatori (eng. tought provoker). A poseban je uvod posvećen Gallovim biografijama domaćih velikana Olivera Dragojevića, Arsena Dedića i Zlatana Stipišića Gibonnija.
Zadnje je Matićevo pitanje bilo koji su autorovi favoriti među 60 kultnih izvođača iz šezdesetih. Složili su se da to bude četiri imena, a Gall je na to kao iz puške izbacio: „John, Paul, George i Ringo!“, uz dužno poštovanje prema beskrajnom popisu drugih sjajnih glazbenika tog doba, naravno. Na koncu je najavljen logičan i neizostavan nastavak predstavljene knjige, one posvećene sedamdesetima, koja je već u pripremi. Jer sve što je počelo u šezdesetima, dobilo je ne ekstenziju, nego eksploziju u sedamdesetima, od psihodelije do punka. Nova knjiga bi trebala biti predstavljena sljedeće godine, a jedini je problem što će biti mnogo obimnija od aktualne „cigle“.
