Živjele životinje! … a što bi životinje rekle o nama?
U Istarskoj sabornici svečano otvorena 64. izložba porečki Annale
Tekst i fotografije Kristina FLEGAR
Povijesni ambijent Istarske sabornice u četvrtak, 13. lipnja je ponovno sljubljen sa suvremenom umjetničkom praksom, ovom prigodom kroz fascinantnu prizmu životinja te odnos ljudi prema njima. Pred vjernom publikom je svečano otvoren 64. porečki Annale – najstarija hrvatska skupna likovna izložba suvremene umjetnosti, koja se neprekidno održava od 1961. godine.
Prema zamisli ovogodišnjih kustosica Jerice Ziherl i Suzane Marjanić, renomirani i mladi umjetnici okupljeni su pod temom “Živjele životinje! …a što bi životinje rekle o nama?” te progovaraju o „našim najbližim Drugima“ – kako životinje (ne-ljude) nazivaju primatolozi, i to, koristeći riječi profesor prava i zooetičara Nikole Viskovića – u trajnoj vrtešci između njihove simbolizacije i eksploatacije. Annale je otvorio gradonačelnik Poreča Loris Peršurić, a okupljenima su se, uz kustosice, obratili i pročelnik za kulturu i zavičajnost Istarske županije Vladimir Torbica, ravnateljica porečkog Pučkog otvorenog učilišta Vesna Tripar te Valter Černeka, voditelj likovnog odjela te ustanove koja organizira izložbu.
Ove su godine zastupljeni autori Marina Abramović, Đanino Božić, Nikolina Butorac, Ines Matijević Cakić, Hrvoje Cokarić, Tajči Čekada, Gundi Dietz, Rui Miguel Leitao Ferreira, Ivana Filip, Igor Grubić, Stanislav Habjan, Edgar Honetschläger, Kruno Jošt, Bianca Kennedy, Dan Oki, Ivana Ožetski, Davor Sanvincenti, Anna Spanlang, Šikuti Machine, Bojan Šumonja, Ivan Tripar, Zoran Unković i Saša Živković. Neki od njih su bili prisutni na otvorenju te su rado zainteresiranima ponudili ključ za bolje razumijevanje njihovog stvaralaštva. U predstavljenim radovima naglasak je stavljen na tematsko i simboličko iščitavanje životinja, zatim ekokritičke prosudbe, odnosno interdisciplinarni suodnos umjetnosti i životne sredine te na praksu koja proizlazi iz etičke perspektive prava – oslobođenja životinja i specizma kao temelja za diskriminaciju. Naravno, neizbježno je da gledatelje u pojedinim slučajevima animalistički motivi zadive i isključivo iz estetskih razloga.
Jerica Ziherl je podsjetila da su životinje prisutne u čovjekovoj umjetnosti od kad ona postoji, počevši od prethistorije te osobito tijekom 18. i 19. stoljeća, a spomenula je i njihov prikaz na freskama u crkvi sv. Marije na Škriljinah blizu Berma. Naglasila je da su prilikom izbora autora, s velikom pažnjom vodile računa o predstavljanju umjetnike iz Istre, primjerice Božića, Savicentija, kolektiva Šikuti Machine, Šumonje i Tripara. Nastojale su, također, povezati autore i njihova djela, pa su tako uključile audiovizualnu instalaciju „Nature makes no noise“ (Priroda ne stvara buku), rezultat istraživačko-umjetničkog projekta Davora Sanvincentija, vezanog za Portugal, i slike mačka i čovjeka s psom, nastale u istarskom Kubertonu, a koje potpisuje Rui Miguel Leitao Ferreira iz Portugala.
Posebno ju raduju dvije nove produkcije vezane za Istru. Interdisciplinarni projekt u formi umjetničko – znanstvenog laboratorija „Nevidljiv život rijeke Mirne“, namjenski je za ovu izložbu napravio Kruno Jošt koji se bavi permakulturom, održivošću i interakcijom čovjeka s prirodnim okruženjem. Tu su i novonastali akvareli Biance Kennedy, koji prate video animaciju „Bunnies of Okunoshima“ i tematiziraju zečeve – vladare i atrakciju na japanskom otoku. Ziherl je napomenula da je i na Otoku sv. Nikole, ispred Poreča, ne tako davno živjela i među turističkim objektima i posjetiteljima skakutala kolonija zečeva, ali je nestala izgradnjom novog hotelskog zdanja.
Uz ove sasvim nove, kustosice su uključile posuđene radove koji govore o nečemu što se dogodilo prije deset ili dvadeset godina. Među takvim ostvarenjima, napomenula je Ziherl, je dvokanalna instalacija „Veprica, vepar, veprovina“ iz 2013. godine, u kojoj autorica Tajči Čekada uživa u pikniku s vepricom Gertrudom, ekokritički reinterpretirajući slavnu Manetovu sliku. Istaknula je, također, prekrasan i upečatljiv portret Marine Abramović sa škorpionom iz 2005, inspiriran autoportretom s majmunom Fride Kahlo.
Suzana Marjanić se osvrnula na uskličnik i upitnik iz naslova ove, kako je rekla, VIVA izložbe, koji omeđuju spomenutu antitetičnu vrtešku koju je postavio Nikola Visković, autor zooetičke knjige „Životinja i čovjek“, kultnog klasika s temeljima animalistike i kulturne zoologije, koji je zaslužan i za uvođenje pitanja prava životinja. Toj vrtešci promatranja životinja između simbolizacije i eksploatacije odgovaraju svi predstavljeni divni radovi, napomenula je. Nadovezujući se na portret Marine Abramović, Marjanić je objasnila da ona dijalogom s Fridom Kahlo vraća na primatologiju koja govori o tome da su životinje naši najbliži Drugi. Unatoč tome, prisutna je među ljudima kategorije ravnodušnosti, naročito u odnosu na „industrijske životinje“ o čemu pak govori Igor Grubić u svom kratkometražnom eksperimentalnom filmu „Ingresso animali vivi“ (Ulaz živih životinja), čiji je naslov preslikan s pločice unutar jedne talijanske klaonice.
Visković je upozorio i da filozofska antropologija govori o tome da se čovjek uvijek određuje u odnosu na životinje, pa tako androzoologija govori o ljudima i ne-ljudima, dok smo prema primatologiji svi mi životinje, samo su neke od njih orvelovski malo vrjednije od drugih – apsolutno nevrijednih, nastavila je u svom zanimljivom uvodu Marjanić. Ukazala je na zoosimbolizaciju eksploatacije životinja, prisutnu u skulpturi dabra autorice Ivane Ožetski. Dabar je, naime istrijebljen krajem 19. stoljeća, ali je vraćen od 1996. do 1998. projektom „Dabar u Hrvatskoj“. I to je Marjanić povezala s velikom posvetom koju je dabru napisao Lewis Henry Morgan, jedan od utemeljitelja socijalne antropologije, koji je usporedio tehnike izgradnje mostova, kanala i brana dabrova i ljudskih inženjera. Morgan je otvorio i temu o antropologiji koja nikako ne smije biti antropocentrična jer su civilizaciju izgradili svi pripadnici životinjskog svijeta.
Toj se temi posvetila i kulturna antropologinja i filozofkinja Barbara Noske koja je ukazala na činjenicu da se u udžbenicima povijesti, u tekstovima o starom Egiptu nigdje ne spominje bijeli egipatski magarac koji je gradio piramide. Uvijek je sve pisano iz antropocentrične perspektive, a životinje su negdje zagubljene, primijetila je Marjanić, najavljujući nekoliko radova posvećenih upravo plemenitom magarcu. To su dokumentacija performansa „Čitanje Zerzana“ Saše Živkovića, fotografije „Dva tovara“ kolektiva Šikuti Machine te multimedijski projekt „Towar(d) Euro“ Hrvoja Cokarića, Darka Škrobonje i Vanje Pagara. Ovaj posljednji projekt konkretno je u stvarnosti posvećen zaštiti primorskog i dalmatinskog magarca, a sadrži i istoimenu kriptovalutu, ujedno i originalan hrvatski suvenir – pomno izabrani, pozlaćeni kriptovalutni magareći izmet.
- Spomenula bih završno Nikolu Viskovića koji u Sumornim godinama kaže ovako: „Neprestanim opsesivnim bavljenjem dnevnom politikom i političkim elitama mi zapravo gubimo distancu od prirode. Taj svijet političke elite nas mentalno zarobljava i prijeti nam da postajemo neka vrsta sekundarnih kretena“, poručila je Marjanić, dodajući da je u nedavnom intervjuu Visković to povezao s Greenpeaceovim upozorenjem da se Arktik počeo topiti i ne može se ponovno zalediti.
Citirala je na koncu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka koji je jednom prigodom u svom prepoznatljivom ironičnom i provokativnom tonu rekao da je najbolja stvar neoliberalnog kapitalizma to da je majka priroda mrtva.
Županijski pročelnik za kulturu i zavičajnost Vladimir Torbica se osvrnuo na knjige „Sapiens“ povjesničara Yuvala Noaha Hararija koji piše o tome „kako u jednom trenutku započinje život na pokretnoj traci, mehanizacija životinja i mi sve lagano počinjemo uništavati, a osnovna riječ u tom ubijanju milenijskom i multi milijunskom nije mržnja, već ravnodušnost“.
- Mi smo postali ravnodušni. Prvo smo bili ravnodušni prema prirodi oko nas, zatim smo postali ravnodušni prema životinjama, a sad je samo pitanje hoćemo li postati ravnodušni i prema sebi. Ja se nadam da nećemo. Iznimno mi je drago što imamo izložbe poput ove, na kojima se tematiziraju i stavljaju u fokus ovakve teme. Jer i Šumonja i Božić i Pekica, i svi ostali predstavljeni autori uvijek znaju postaviti pravo pitanje. A pravo pitanje je naravno: Što je sljedeći korak?, zaključio je Torbica.
Ravnateljica POUP‑a Vesna Tripar je kazala da Annale danas ima status etablirane izložbe na koju Poreč i svi Porečani mogu biti ponosni. „Već 64 godine za redom suvremena umjetnost dolazi u Poreč baveći se raznim aktualnim temama čovjeka i društva, svakodnevno komentirajući i eksperimentirajući s potpunom novim jezgrama, novim temama i oblicima“, rekla je, dodajući da izložba ponovno donosi izazovna i zanimljiva pitanja.
Službeno otvarajući manifestaciju, gradonačelnik Loris Peršurić je zahvalio kustosicama i svim umjetnicima, POUP‑u kao organizatoru, svima koji podržavaju, grade i prezentiraju kulturu, a među njima publici koja posjećuje Annale i sve druge događaje iz izuzetno bogatog cjelogodišnjeg kulturno-umjetničkog programa u Poreču. Istaknuo je da Poreč kao mali grad ima jako razvijen i sadržajan kulturni život. Ukazao je pritom na značaj izgradnje infrastrukture, ali i dodao da bez kulture – grad jednostavno ne živi.
- Uživajmo, dakle, tijekom cijele godine u našem gradu, poručio je gradonačelnik, najavljujući i daljnju podršku Grada Poreča Annaleu.
U ovoj izložbi u Istarskoj sabornici posjetitelji imaju prigodu uživati sve do kraja kolovoza. Uz Grad Poreč, pokrovitelji manifestacije su porečka Turistička zajednica, Istarska županija i njen Upravni odjel za kulturu i zavičajnost te Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, a kao sponzori svoj su doprinos dali Valamar Riviera, Vina Rossi i Veralda.
