71. Pula: „Žena s gumenim rukavicama“ dira ravno u srce
Tekst Paola ALBERTINI
„Žena s gumenim rukavicama“ dirljiv je film iz glavne konkurencije Pulskog filmskog festivala, a prikazan je 14. srpnja u Istarskom narodnom kazalištu.
U središtu ove suvremene socijalne drame školska je spremačica Mirna koja, dok u njezinom kolektivu štrajkaju za veća materijalna prava, dane prosvjetara-štrajkaša strpljivo i predano olakšava kuhanjem kave i drugim uobičajenim aktivnostima. Izvan školskih hodnika ona je supruga muža nasilne naravi i teške ruke koja zna „zapečatiti“ i pokoji trag na Mirninom licu. U njezinom životu zrcale se životi mnogih koji će se prepoznat u svojoj borbi sa sustavom nepravde ili nepravdom sustava. A Mirna kroz život ne korača „u rukavicama“.
Kratak je to sinopsis filma čiji glavni lik odražava brojne Mirne našega društva koje „šute i trpe“ i „znaju gdje im je mjesto“, kako i sam lik Mirne kaže u filmu.
Valja istaknuti kako film nosi Areta Ćurković koja svojom smirenom glumom i snažnom ekspresijom lica maestralno utjelovljuje lik Mirne u kojoj će se, na žalost, prepoznati mnoge žene današnjice.
Šutke radi ono što joj se kaže, a iznimno rijetko gubi živce te si ne dopušta sažaljenje, prkos ili pak, pobunu. Živi sa starom i bolesnom majkom, bez djece i unuka koji su u Njemačkoj, a jedina joj je „sreća“ što joj je muž nasilnik preminuo.
Odraz je to društva u kojem živimo, gdje nema pravde, a oni najslabiji i najzaslužniji često ostaju kratkih rukava.
Iako možda na trenutke previše razvučena, radnja brzo teče s obzirom na čitavu paletu likova koje možemo sresti u svakoj školi, pa i općenito u životu: sindikalist, stara učiteljica, nonšalantna namiguša, majstor, mlada učiteljica – svatko osebujan na svoj način, a valja istaknuti i spremačicu Iris koju igra sjajna Sandra Lončarić.
Iris je sasvim drugačija od kolegice Mirne, ne šuti i ne trpi, iako ni nju život ne mazi i unatoč razlici u karakterima, među dvjema ženama očituje se iskreno prijateljstvo i uzajamna podrška.
Posebno je dojmljiv zadnji kadar u kojem potresena Mirna sjedi u tišini i iako bez puno ekspresije lica, jasno pokazuje vrtlog emocija koji je u njoj.
Film je sniman svega deset dana, u Đakovu, najviše u tamošnjoj školi odakle je i redatelj, Mario Šulina, a ovo mu je tek drugi film. Nadajmo se, ne i posljednji.
