(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Razgovor s glumcem Svenom Latinovićem
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhive PFF-a i Svena Latinovića
Svestrani glumac Sven Latinović doista ima što reći o svome radu. Naime, osim glume, scenarija i produkcije, njemu ide i marketing te psihologija, a u New York je stigao uz pomoć plivačke stipendije. Ondje sad radi u digitalnom marketingu jednog odjela fakulteta Pace University na kojem je i studirao.
Upoznali smog a na Pulskom filmskom festivalu gdje se predstavio filmom “Frka” na kojem je radio kao glumac, scenarist i producent, a koji je dobio posebno priznanje Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača te osvojio drugo mjesto po glasovima publike.
Kad i kako si dospio u svijet filma?
U svijet filma dospio sam na fakultetu u New Yorku kad sam se pridružio studentskoj organizaciji koja je organizirala predstave i kad sam počeo glumiti u njima. Nedugo nakon toga sam na faksu počeo glumiti i u kratkometražnim filmovima, i valjda mogu reći da je tako “službeno” počeo moj ulaz u filmski svijet. Nakon toga sam nastavio ići na audicije i glumiti, počeo sam i pisati scenarije, a produkcijom sam se počeo baviti nakon fakulteta kad sam stažirao u dokumentarnoj produkcijskoj kući Oscarovca Alexa Gibneya, Jigsaw Productions. Nakon stažiranja su me zaposlili da ostanem raditi kao asistent u produkciji na projektu “Laurel Canyon: A Place in Time” i taj dokumentarac bio je nominiran za tri Emmy-ja. U to vrijeme sam počeo pisati i scenarije, krenula je korona pa sam upisao master program iz menadžmenta umjetničkih projekata na fakultetu jer filmskoj industriji nisu cvale ruže u to vrijeme i to je sve zapravo dovelo do stvaranja “Frke”. Htio sam napraviti svoj film jer nisam pronalazio prilike koje su mi bile pretjerano zanimljive, a i htio sam snimiti film u Osijeku. Počeo sam okupljati tim koji bi mi mogao pomoći realizirati tu ideju pa sam tako došao i do najbližih suradnika, redatelja Svebora Mihaela Jelića i producentice Iris Tomić. Zajedno smo nastavili graditi film i dovoditi sve naše suradnike u ovaj projekt koji je stvoren iz ljubavi. Tako da, eto me sad u svijetu filma. A sve je počelo time što sam s roditeljima uvijek gledao puno raznovrsnih filmova i što su uvijek podržavali film kao izbor karijere, što to nisu nikad reducirali na puko sanjarenje. Uvijek mi govore da sam im kao mali diktirao priču “Velika fljačka vlaka”, pa je valjda to onda bio i prvi scenarij od kojeg je sve krenulo.
Studirao si u New Yorku. Kako si dospio tamo i kakva su iskustva studiranja u Velikoj jabuci?
Iako sam uvijek htio studirati glumu, zbog plivačkih obveza na fakultetu koji sam upisao nisam mogao to napraviti. Naime, na Pace University-ju u New Yorku su sportaši na jednom kampusu koji je malo van grada, dok je odjel za glumu smješten u samom gradu, tako da fizički ne bih mogao uskladiti oboje, a s obzirom da sam tamo došao uz pomoć plivačke stipendije, ne bih si mogao financirati samo studiranje glume. Tako da sam na Pace‑u diplomirao psihologiju i diplomirao filmske znanosti, te sam nakon godine rada u filmskoj produkciji na istom fakultetu završio i master iz menadžmenta umjetničkih projekata. Tokom tog perioda glumom sam se bavio u slobodno vrijeme kroz glumačke grupe na fakultetu, sudjelovao sam u projektima na koje sam upao preko audicije. Trenutno radim kao zaposlenik na Pace‑u u digitalnom marketingu.
Što se tiče samog iskustva studiranja, meni se jako sviđa taj sistem gdje imaš opcije prilagoditi studij onome što te zanima – imaš smjernice i određene predmete koji su obvezni, ali puno izbornih predmeta možeš prilagoditi svojim interesima. Tako sam, na primjer, uspio steći dvije diplome u isto vrijeme, psihologiju i film, bez da sam morao biti na fakultetu dodatne semestre ili slično. Tijekom fakulteta sam uz plivanje, što je obveza od 20 sati tjedno, glumu i sama predavanja radio i tri posla – radio sam kao spasilac, učitelj plivanja za djecu i mentor u tutoring centru na fakultetu. Tako da, iako mi je raspored bio dosta hektičan, uživao sam u količini slobode koju sam imao na faksu i što sam imao to vrijeme da si potvrdim što mi je zapravo strast u životu.
Kako je nakon New Yorka vratiti se u Osijek? I onda još tamo i snimati film?
Uvijek se volim vratiti u Osijek, i probam doći dvaput svake godine – za božićne praznike i kad stignem preko ljeta. Razlika između Osijeka i New Yorka je ogromna, ali oba grada imaju svoje pozitivne i negativne strane. Kod New Yorka obožavam što su ljudi vrlo autentični i što ih nije briga što će ostatak svijeta misliti o njima. U tom gradu postoji određena vrsta anonimnosti gdje znaš da nikog nije briga jesi li se obukao glupo ili prikladno, hodaš li previše drugačije ili štogod, i mislim da to daje veliku slobodu. Grad je ogroman, u njemu se uvijek može naći nešto novo za istražiti i ima tu neku unikatnu energiju koja je jednostavno zarazna dok si tamo. S druge strane, kod Osijeka volim što je toliko kompaktan i što se može odvesti s jednog kraja grada na drugi za petnaestak minuta. Sve ti je blizu, svugdje stigneš, a opet je svaki kvart drugačiji i ima svoj karakter. To je bila super stvar kod snimanja “Frke” u Osijeku i zapravo velika olakotna okolnost. Upravo zbog te kompaktnosti grada stizali smo snimati na nekoliko lokacija u određenim noćima, a ne vjerujem da bismo to uspjeli u, na primjer, New Yorku. Ta karakteristika grada je bila jedan od ključnih elemenata da smo zapravo stigli snimiti film s velikim brojem lokacija i likova u roku koji smo si zadali. Nakon 22 sata Osijeku se gasi većina semafora i to nam je uvelike olakšalo snimanje scena vožnje jer smo mogli proći kroz velike dijelove grada bez stajanja i time lakše zadržati kontinuitet scena. A upravo ta karakteristika je i bitan element same radnje “Frke” i jedan od razloga zbog kojih sam uspio smisliti samu priču – grad s pet glavnih meta koje glavni likovi moraju pronaći uz minimalne opise i naznake u samo jednoj noći. Zbog veličine Osijeka, likovi “Frke” uspijevaju su naći veliki hipsterski party, jer takvih ni nema mnogo u Osijeku, a isto tako uspijevaju tragati za ekipom dužnika u jednom velikom kvartu.
Zanima te i scenarij, produkcija..? Može se reći da odrađuješ praktički cijeli projekt. Koliko je to izazovno ili ti možda čak i donekle olakšava posao kad si „sav u projektu“?
Ovaj pristup je bio izuzetno izazovan, ali isto tako me nikakav drugačiji pristup ne bi zadovoljio kao ovaj baš zato što je “Frka” “moja beba” i jer sam “sav u projektu”, od početka do kraja. Ali cijeli taj pristup je došao više iz potrebe jer sam htio imati hrpu uloga na filmu. Pisati sam počeo jer sam htio glumiti u ulogama koje me zanimaju, a producentska uloga je tu došla iz potrebe da se te ideje realiziraju. Većina ovih glumačkih uloga u New Yorku je bila na projektima koji su uvijek nekako ostajali na studentskoj razini, a kad god sam pokušao raditi nešto profesionalnije, bio bih odbijen jer nisam imao zelenu kartu, iako sam legalno mogao raditi te poslove sa studentskom vizom. No, filmski svijet je surov i ne mazi nikog, pogotovo ne strance koji se tek pokušavaju probiti, pa iako dobiješ ulogu na audiciji, ako filmske tvrtke za istu ulogu mogu dobiti Amerikanca za kojeg ne moraju potpisati jedan dodatni papir, tu ulogu nećeš dobiti, koliko god bila sitna. To je barem moje iskustvo. Jednostavno sam htio glumiti u ulogama koje bi me nečem novom naučile i koje bi mi bile veći izazov, htio sam biti bolji u nečem o čemu sanjam, a takve uloge nisam nalazio na audicijama koje su mi bile dostupne.
Kad sam vidio da su glumice i kreatorice popularnih serija, npr. Brit Marling, Issa Rae i Phoebe Waller-Bridge, same pisale svoje serije kako bi u njima glumile jer nisu dobivale uloge koje su im bile zanimljive, inspirirale su me da počnem sam krojiti svoju sudbinu, ne čekati na druge, i početi pisati scenarije za uloge koje me zanimaju. Iako mi je gluma i dalje prva ljubav, jako sam zavolio proces pisanja scenarija, dok mi je uloga producenta tu da okupim tim s kojim želim raditi filmove. Cilj u karijeri mi je postao stvarati svjetove kroz scenarij i onda dodatno istražiti te svjetove kroz glumu i likove koje stvaram. Produkcija mi je ovdje spoj realnosti s tim snom i to je način kako da realiziram te ideje. To je ideja koja mi se počela razvijati, i sad kad sam si ju uspio konkretno definirati, želim i u budućnosti tako raditi filmove.
Što se tiče miješanja tih uloga na „Frci“, to konstantno prebacivanje iz uloge u ulogu je bilo vrlo naporno. Činjenica da sam napisao „Frku“ mi je definitivno olakšala razumijevanje mog lika za glumu, ali to što nikad nisam mogao razmišljati samo o liku i glumi, zbog ostalih uloga na filmu, mi je otežalo proces. S redateljem Sveborom Mihaelom Jelićem i producenticom Iris Tomić sam se odmah dogovorio da ću se na glumačkim danima morati posvetiti glumi, tako da sam Iris bio dostupan kao kolega producent tijekom dana, ali tijekom snimanja sam se fokusirao na glumu. Isto tako, Sveboru nisam mogao biti scenarist usred snimanja scene, nego smo probali riješiti što više režijskih i scenarističkih pitanja o priči i likovima za vrijeme proba koje smo imali svaki dan prije snimanja. Taj pristup nije bio lak ni njima ni meni jer ni u jednoj od tih uloga nisam mogao biti 100% tijekom samog snimanja, tako da su u tih 45 dana i Iris i Svebor preuzeli puno više odgovornosti nego što su prvotno možda htjeli. Ali, napravili su super posao i uspjeli smo snimiti film. Također, s obzirom na noćna snimanja raspored spavanja nam je već bio poremećen i limitiran, a svaki dan sam se morao buditi sve ranije kako bih s Iris rješavao produkcijske probleme i kako bih onda imao vremena sa Sveborom i ostalim glumcima na probama prolaziti kroz scenarij.
Do sad si glumio samo u predstavama i kratkim filmovima na fakultetu. Kakvo je bilo iskustvo rada na ovom, dugometražnom filmu?
Iskustvo je bilo i zahtjevno i poučno i zabavno u isto vrijeme. Mislim da nisam nikad naučio o glumi kao u ovom filmu i tu se prije svega moram zahvaliti kolegama glumcima iz „Frke“ koji su svi bili iskusniji od mene. Pogotovo uz glavne junake filma s kojima sam zajedno proveo skoro sve dane snimanja, Kristinom Jovanović, Antonijom Mrkonjić, Lukom Vondrakom i Vedranom Dakićem. Uz njih sam se uvijek osjećao sigurno, mogli smo zajedno biti zaigrani i istraživati scene i likove i bili su mi velika podrška sa svojim savjetima. Nikad se uz njih nisam osjećao kao da sam klinac koji nema istu diplomu kao i oni, i to mi je dalo ogroman vjetar u leđa. U početku snimanja sam stalno imao osjećaj kao da moram nešto pokazati, kao da moram sam sebi dokazati da pripadam biti u istom kadru s toliko talentiranih ljudi. Ali, što je više prolazilo snimanje i što sam se više posvećivao svom poslu, to mi je lakše dolazila i gluma i mislim da sam sve odrađivao puno mirnije. Do kraja snimanja sam naučio kako izaći iz svoje glave i potpuno se prepustiti sceni i svojim scenskim partnerima. Tad sam zaista počeo uživati i to je osjećaj koji sam ganjao od prve predstave u kojoj sam glumio i koji želim ganjati u svakoj budućoj ulozi.
Kako je izgledao rad na “Frci”? Mimo toga što nije bilo financija.
Raspored je bio vrlo hektičan i u cijelom procesu je bilo jako puno improviziranja. Imali smo 45 dana za snimiti film i skoro sve dane smo snimali po noći. To je bio šok za naše sisteme, tako da spavanja nije bilo puno. Uglavnom bih išao spavati oko 7 ujutro jer smo nakon kraja snimanja uvijek pakirali opremu i razvozili je gdje treba. Onda bih se budio oko 11 ujutro da s Iris rješavam sve produkcijske izazove koje smo imali, kao npr. dogovaranje promjene lokacija s režijskim timom i dobivanje svih potrebnih potvrda jer će biti kiša i ipak ne možemo snimati vani, koordiniranje prijevoza opreme, dogovaranje popravka filmskog auta u jednom danu jer nam je potreban za scene vožnje koje su u rasporedu dva dana poslije… No, uz Iris se stvarno sve može napraviti. Nakon toga imali bismo ručak i onda sam išao na probe sa Sveborom, režijskim timom i glumcima. Probe bi trajale cijelo popodne, i nakon toga smo imali pun dan snimanja od trenutka kad padne mrak do trenutka kad svane sunce. Uz sve to, snimali smo tijekom pandemije korone i konstantno smo morali paziti da se nitko ne zarazi. Ali, uz sve te izazove, atmosfera je bila super i ovo je projekt koji smo zaista svi radili iz velike ljubavi i strasti prema filmu. Svi smo volontirali na filmu, a imali smo filmsku ekipu koja je došla iz sedam različitih zemalja. Ekipa je bila fantastična i bez njihovog entuzijazma ne bismo uspjeli napraviti film.
Misliš li da na „siromašnoj“ filmskoj sceni u Hrvatskoj ima mjesta za financiranje filmova mladih filmaša?
Određeni modeli financiranja postoje, kao npr. Pulin program Pula Pro gdje se financijski nagrađuju pitchevi projekata u fazama scenarija i postprodukcijskim fazama, a tu je i HAVC-ov natječaj za debitantske filmove. No, smatram da definitivno treba postojati više. Te nagrade i natječaje dobije mali broj ljudi, a mladih kreativaca u Hrvatskoj ima jako puno. Također, oba navedena programa su otvorena za sve, dakle nisu nužno za mlade. Volio bih da se otvori još prilika jer nema dovoljno fokusa ni na financiranje projekata mladih, ni na razvoj filmova koji su zanimljivi mladima. Obično se financiraju projekti koje izaberu žiriji profesionalaca koji su već etablirani. Nemam ništa protiv takvog modela, ali je problem taj što ne postoji nikakva alternativa, ne postoje suplementarni modeli koji će financirati nešto drugačije. Ne možemo od istih ljudi tražiti da imaju 500 različitih ukusa i da ih mijenjaju iz godine u godinu, a na kraju dana ljudi će uvijek glasati za ono što se njima sviđa. Mislim i da je ogroman problem financiranja filmova u Hrvatskoj taj što ne postoji dovoljno privatnog financijskog ulaganja, na primjer, filmovi koje producira A24 u Americi su vrlo specifičnog ukusa koji vlasnici te produkcijske kuće imaju i koje nikad ne bi financirao Disney. Isto tako se Blumhouse fokusira na niskobudžetne ili srednjebudžetne hororce, dok će Paramount uložiti oko 200 milijuna dolara da napravi „Top Gun: Maverick“. Bilo to privatnim ulaganjem, pitch natjecanjem ili javnim natječajem, neće biti promjene dok ne moderniziramo modele financiranja.
U Puli ste dobili posebno priznanje za “Frku”. Koliko vam ono znači i kako ti je bilo na Festivalu?
Na Festivalu sam se osjećao kao kod kuće, a mislim da je i cijela ekipa bila zadovoljna time kako smo primljeni. Organizacija je bila super i zaista smo se osjećali dobrodošlo, a to nam je bilo posebno važno jer je većini nas ovo prvi ili drugi film na kojem smo ikad radili. Nijednom se na Festivalu nisam osjećao kao uljez među etabliranom ekipom. Puno ljudi, što iz filmske industrije što članova publike, nam je prilazilo i htjelo razgovarati o “Frci”, i to je bilo fenomenalno. Što se tiče posebnog priznanja, ono isto tako govori da pripadamo biti u istom prostoru kao i ostali, iskusniji filmaši na Pulskom filmskom festivalu. To posebno priznanje nam pokazuje da i profesionalci i publika prepoznaju trud cijele naše ekipe te da mreža nezavisnih kina i Festival prepoznaju potencijal “Frke”.
Na čemu sad radiš? Kakvi su ti planovi?
Trenutno razvijam još dva scenarija koje bih volio što prije pretočiti u filmove. Jedan scenarij je moj projekt iz snova koji želim snimati u Los Angelesu i koji ima velik fokus na kriminal i automobilsku kulturu. Drugi scenarij je psihološki triler za koji mislim da bi bio idealan kao moj sljedeći film, a želim ga snimiti na hrvatskoj obali, djelomično i u Osijeku. Uglavnom, želim nastaviti snimati filmove tako da okupljam tim oko priče koju razvijem. Ima puno mladih redatelja i redateljica kojima se divim i s kojima bih volio surađivati, a isto tako i glumica i glumaca. Ova dva scenarija svakako planiram razviti na način koji sam radio i „Frku“, uz primjenu brojnih naučenih lekcija, tako da bih ponovno bio glumac, scenarist i producent na filmu. Iako, ne planiram sve buduće projekte raditi u toj trojakoj ulozi jer je to naporan i dugotrajan proces, pa ako uspijem dobiti daljnje glumačke i scenarističke prilike koje će mi omogućiti da se „full-time” bavim filmom, nitko sretniji od mene.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
