Izložba Olega Kulika “Mrtvi majmuni, Alisa protiv Lolite” u galeriji Poola
B. V.
Izložba Olega Kulika naziva “Mrtvi majmuni, Alisa protiv Lolite” bit će otvorena u subotu, 14. rujna u pulskoj galeriji Poola. Radi se o projektu ostvarenom u suradnji s MMC-om Kibla, Društvom za suvremenu umjetnost X‑OP i kustosom Peterom Tomažom Dobrilom koji će uz Bojana Šumonju govoriti na otvorenju izložbe. Izložba ostaje otvorena do 4. listopada.
„Oleg Kulik stigao je do Zoološkog muzeja u potrazi za vlastitim neantropomorfno Drugim licem. On tvrdi da danas, samo taksidermična umjetnost može govoriti o bitnim stvarima. Hamlet je tvrdio drugačije: »Tvoja duša će umrijeti prije nego tvoje tijelo, zato se ne boj ničega!« Ali čovijek će radije željeti Ništa, nego li da želi nešto i nadmaši svoje strahove. Netrepčući pogled Kulikovih majmuna, baš kao i Hamletove invektive, čine da oko gledatelja pogleda u sebe gdje nije sve fino i tiho. Gledajući u oči mrtvih majmuna netko bi se prisjetio Cindy Sherman ili Waltera Benjamina, netko drugi bi pomislili na misterioznu rusku dušu ili čak postmodernizam, ali iz reverzibilnosti živih i mrtvih emanira takva nepovratnost, da se teško odagnati od zla i nevolje unutar nas samih. Stoga je sasvim razumno tražiti umjetnost u Zoološkom nuzeju i etiku u estetskim eksperimentima.
„Serija radova Alisa protiv Lolite svjedoči da radikalni pokušaji Olega Kulika da prekorači horizont ljudskog, pretpostavlja povratak. Prijestup je poput bumeranga. Polazište je uvijek određeno i nezaboravno.
„Animalistički efekt koji Kulik predstavlja u kulturi Čovijek od kulture još nije uvažio, iako mu obećava puno, čak i previše, možda, uključujući i recept za besmrtnost (a životinja je besmrtna jer ne zna ništa o smrti , o tabuiziranim zonama značenja, o sukobu između Realnog i Simboličkog).
„Kulikova obećanja pretočena su (zauvijek ili zasad?) u konvencionalni jezik, u pregovore o konvencijama.
„Element strasti je jedna strana, a pokušaj da se ona obuzda je druga strana tih pregovora. Jedna strana je mašta koja se zrcalno umnožava, dok druga predstavlja prozirnost finog konstrukta. S jedne strane imamo Lolitu i poniranje u beskrajne dubine nesvjesnog, s druge strane imamo Alisu koja utjelovljuje djetinjasto naivna i mudra značenja.
„Dogovor između dviju strana moguć je ako je moguće vizualizirati njihov vječni sukob u prizoru koji bi mogao zadovoljiti obje strane“, piše u katalogu izložbe.
Oleg Kulik ubraja se među najzanimljivije ruske umjetnike devedesetih. Uz Ilju Kabakova osvojio je najveća priznanja međunarodne likovne kritike. Uspio je privući pozornost umjetničkih kritičara i kustosa izložbi diljem svijeta performansima koje karakterizira snažna ekspresija, gdje i sam preuzima ulogu umjetnika-životinje, točnije umjetnika-psa ; ili bi pak, ponekad, bio ptica, riba ili bik. Umjetnik time postavlja temeljno pitanje o biti ljudskog u čovjeku, te što za njega može značiti vraćanje u stanje izvorne životinje.
